preporod

Bratunac - grad koji logorima i masovnim grobnicama svjedoči genocid

17. kolektivna dženaza na šehidskom mezarju Veljaci

AJŠA HAFIZOVIć-HADžIMEŠIć

Sedamnaesta kolektivna dženaza na šehidskom mezarju Veljaci klanjana je za šest civilnih žrtava zločina počinjenih 1992.1995. godine u Bratuncu – gradu u kome je otkriveno 450 masovnih grobnica s posmrtnim ostacima bošnjačkih civila.

Dženazu u šehidskom mezarju Veljaci predvodio je zamjenik reisul-uleme Islamske zajednice u BiH Enes-ef. Ljevaković.

„Sjećamo se naše braće i sestara nad kojima su na prostoru gdje su živjeli, samo zbog toga što su bili Bošnjaci, izvršeni stravični zločini“, kazao je u hutbi dr. Ljevaković, te istakao: „Poručujemo s ovog mjesta da ćemo sjećanja na šehide čuvati živim, kao što su i oni živi kod svog Gospodara - da ćemo živjeti vrijednosti za koje su oni dali svoje živote i da ćemo se neumorno boriti za pravdu da zločinci budu adekvatno sankcionisani.“

Do početka juna 1992. godine Bratunac je potpuno „očišćen“od Bošnjaka

Aktivnostima od 3. do 16. maja koje idu pod nazivom „Sjećanje na zločine nad Bošnjacima Bratunca 1992.-1995.“, Bošnjaci podsjećaju da je na području ove opštine bilo deset logora, da je pronađeno 450 masovnih grobnica i ubijeno preko 3.536 Bošnjaka.

„Dana 6. juna 1992., Ostojić je obavijestio optuženog Mladića i Koljevića da u bratunačkoj opštini nema Muslimana. Optuženi je prisustvovao sastanku u Zvorniku 30. juna 1992. kada je Simić rekao da su u Bratuncu ostala samo dva Muslimana“, čitamo u presudi koju je Haški tribunal izrekao ratnom zločincu Radovanu Karadžiću.

Prije rata Bošnjaci su činili 70 posto ukupnog stanovništva Bratunca, njih 33.619 prema popisu iz 1991. „Među žrtvama Bratunca više od 210 su djeca mlađa od 17 godina i više od 285 žena – ostalo su muškarci“, kaže Elvir-ef. Hodžić ističući da je najmlađa bratunačka žrtva iz devedesetih beba od dva dana, ubijena u Hranči. Podsjeća i na ubistvo nerođene djece: „U našem Muzeju genocida imamo fotografiju Zakire Begić, koja je pronađena 12 godina nakon ubistva, 2005. godine u masovnoj grobnici Suha, a bila je u devetom mjesecu trudnoće. Ubili su i nju i njeno dijete. Slike s ekshumacije ove trudnice i njenog nerođenog djeteta govore o kakvom zločinu i kakvim zločincima se radi“.

Istražilac iz Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine Sadik Selimović kaže da će rad na grobnici Suha pamtiti dok je živ: „Jedna od najtežih grobnica koju smo obrađivali bila je grobnica Suha, gdje smo našli majku s dvoje djece u crnoj vreći, kao i puno male djece, i Zekiru Begić u devetom mjesecu trudnoće.“

Majci, kćerki i neni istog dana klanjana dženaza

I među posmrtnim ostacima šestero žrtava ukopanih 12. maja 2023. godine u Veljacima bilo je više članova jedne porodice, među kojima i jedno dijete: Amira Paraganlija, rođena 1985., njena majka Safija, rođena 1961. i nena Rukija, rođena 1925. Godinama se tragalo za njihovim posmrtnim ostacima. Pronađene su u masovnoj grobnici Joševa 2021. godine.

Zajedno s njima ukopani su i Sabaheta Hasanović, rođena 1952., Šaćir Muminović, rođen 1952. i Alija Hodžić, rođen 1963. godine. Pronađeni su u masovnim grobnicama na lokalitetima Miholjevine, Sikirića i brda Žerovanj. Dio je to samo od ko zna kolikog broja još neotkrivenih grobnica koje skrivaju još nepronađene posmrtne ostatke Bošnjaka ubijenih od pripadnika Vojske RS-a, JNA i jedinica tajne službe Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije – „Arkanovaca“i „Belih orlova“, koji su vršili teror i ubijali žene, djecu i stare na kućnom pragu, zatvarali u logore sijući strah koji je otjerao u bijeg sve koji su uspjeli izmaći tim bestijalnim krvničkim pohodima agresora u proljeća 1992. do 1995. godine na prostoru Republike Bosne i Hercegovine.

Kako je ubijena sedmogodišnja Amira s majkom i nenom tog kobnog 23. maja 1992. slušamo od njene sestre Samre Halilović, rođene Paraganlija: „Ubili su mi majku Safiju, sestru Amiru i nenu Rukiju. Njih danas ukopavamo. Ubili su mi i oca Adila za čijim posmrtnim ostacima još tragamo. Pucali su i u mene tada sam bila beba u bešici, ali sam ostala živa. Živ je ostao i moj brat Amir koji je tada imao pet godina“.

Ubili su tada i drugu Rukijinu snahu Zinetu i njenu bebu Ameru.

Bešiku u kojoj je bila jedanaestomjesečna Samra tog kobnog dana prevrnuli su rafali iz pušaka zločinaca. Danima poslije ispod prevrnute bešike pronašla ju je tetka Dila.

Koliko su okeanski duboke i nesagledive same posljedice tih užasnih zločina kod preživjelih uviđate i dok slušate kako je njen tada petogodišnji brat Amir uspio izbjeći smrtonosne metke, ali ne i logor u Srbiji u koji su ga odveli kad su izbezumljeno dijete od straha pronašli pljačkaši koji su dolazili nakon krvavih pohoda. „Rodio se kao zdrav dječak, a danas je osoba s posebnim potrebama“, kaže Samra koja je preuzela brigu o njemu nakon što ga je pronašla. I na dženazi u Voljevici, danas tridesetšestogodišnji Amir, imao je težak zadatak – nosio je najmanji tabut ove dženaze predvodeći je. Tako će biti i na dženazi oca Adila ako ikada budu pronađeni njegovi posmrtni ostaci.

Šehitluci svjedoče istinu o prošlosti

Muftija tuzlanski dr. Vahid-ef. Fazlović je na dženazi u Veljacima istakao da je dolazak na šehitluke svjedočenje istine o prošlosti. „Šehidi su svjedoci i simboli vrijednosti ljudskog života, ali i zlodjela protiv života“, rekao je muftija Fazlović ističući da su šehidi čuvari zavičaja, domovine, vjere i slobode - tekovina koje nas obavezuju. „Današnju dženazu i džumu obavljamo skrušeno, s dovom Allahu, dž.š., za rahmet i magfiret. Ovdje smo da zajedno s porodicama šehida, našim imamima i svim svjedocima istine damo zavjet da nikada nećemo prestati biti uz naše šehide i posebno u velikom broju, kolektivno dolaziti na naše šehitluke“, poručio je muftija Fazlović.

Poštu žrtvama u Veljacima je odao i Michael J. Murphy ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini koji je u izjavi za medije istakao da su ovakvi događaji podsjetnik o važnosti prepoznavanja i priznavanje činjenica iz prošlosti.

„Moramo sve ljude podučavati u sadašnjosti, kako bismo se sjećali u budućnosti i odavali počast žrtvama onako kako one zaslužuju. Isto tako, moramo aktivno raditi na traganju za nestalim licima, te tražiti pravdu u smislu procesuiranja počinilaca zločina. To je ona vrsta pomirenja koja je potrebna Bosni i Hercegovini, kako bi mogla graditi svoju demokratiju, te napredovati onako kako zaslužuje“, kazao je ambasador Murphy.

Suha – najveća maspvna grobnica djece

Kolektivna dženaza u Veljacima je centralni dio manifestacije „Sjećane na

zločine nad Bošnjacima Bratunca 1992.1995.““koji traju od 3. do 29. maja. „Imamo aktivnosti na 24 lokacije među kojima su i mjesta sedam masovnih grobnica gdje se uče tevhidi“, kaže predsjednik Organizacionog odbora i predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Bratunac Admir-ef. Velić.

Manifestacija svake godine počinje 3. maja u Hranči, mjestu koje je prvo napadnuto tog datuma prije 31 godinu. Dvanaestero djece je ubijeno u Hranči, od kojih je najmlađa žrtva bila beba Amina Hajdarević, a najstarija Avdo Ramić koji je ubijen u 74. godini života. Masovna grobnica Borkovac otkrivena u ovom mjestu svjedoči o tim krvavim zločinima počinjenim nad ženama, djecom i starima.

Tevhid je proučen i 6. maja u Blječevoj. U ovom naselju su pronađene tri masovne i tri pojedinačne grobnice, iz kojih su ekshumirane 592 bošnjačke žrtve, koje su ubijene od 1992. do 1995. godine. U ovom periodu, ubijeno je i jedanaestero djece Blječeve. Najstarija žrtva ovog sela iz 1992. godine je bio Salko Jahić, koji je imao 84 godine kada je ubijen.

Nakon toga, 9. maja, tevhid je proučen u Glogovi, u kojoj su tog datuma 1992. godine udruženim snagama pripadnici JNA, Teritorijalne odbrane RS-a i policije

RS-a predvođeni predsjednikom Kriznog štaba Miroslavom Deronjićem pred mjesnom džamijom strijeljali 68 bošnjačka civila, a druge zatvorili u logore. Tokom agresije na RBiH ubijeno je 388 Bošnjaka Glogove. Dan poslije, 10. maja, tevhid je proučen u Suhoj i Zalužju. Suha je mjesto u kojem je otkrivena masovna grobnica s najviše pronađenih posmrtnih ostataka djece i žena. Ubijena su 22 djeteta ovog sela, od kojih je najmlađa bila beba Neila Hodžić, a najstariji Smajo Husić, rođen 1905. godine.

U naselju Zalužje je ubijeno 20 djece. Najmlađi je Rasim Hasanović, rođen 1990. godine, a najstarija Tima Jahić, rođena 1908. godine.

Tevhid je proučen i 11. maja u Voljevici i Konjević-Polju. U Konjević-Polju je tokom agresije na RBiH ubijeno 55 djece. Najmlađa žrtva je beba Emir Suljić koji je imao samo dva dana, a najstarija Behara Omerović, koja je ubijena u 93. godini života.

U Voljavici, u kojoj je tokom agresije ubijeno 324 Bošnjaka, među kojima i šestero djece i 25 žena, tevhid je proučen, također, 11. maja. Najstarija ubijena osoba u ovom selu je Zahida Suljagić, rođena 1882. godine.

Tevhidom u Pirićima 16. maja se završavaju “Dani obilježavanja žrtava genocida u Bratuncu“.

Zločinci slobodno hodaju Bratuncem bez straha od tužilaštva

Bošnjaci Bratunca su masovno odvođeni u logore gdje su bili izloženi torturama usljed kojih su mnogi podlegli. U dane „Sjećanja na zločine nad Bošnjacima Bratunca 1992.-1995.“obilaze se i mjesta ovih logora gdje se održavaju časovi historije. „Neophodno je gajiti kulturu sjećanja kako buduće generacije Bošnjaka ponovo ne bi zadesila 1941. ili 1992. godina“, kaže efendija Elvir Hodžić.

U proljeće 1992. godine Bošnjaci su prvo sakupljani na sabirnom logoru stadiona fudbalskog kluba „Bratstvo i jedinstvo“u Bratuncu, a zatim raspoređivani u logore u OŠ „Vuk Karadžić“, staru zgradu Građevinske škole, hangar srednjoškolskog centra i druge.

U Bratuncu se nalazi i jedan od najvećih logora u kome su ubijani Bošnjaci u julu 1995. godine – Zemljoradnička zadruga Kravice u čijem hangaru je za jedan dan ubijeno preko hiljadu i tri stotine Bošnjaka. Do sada je identifikovano njih 1.313. Udruženja koja okupljaju preživjele žrtve genocida su tražila da se ovdje postavi spomen-obilježje, a hangar koristi kao muzej, ali su vlasti opštine

Bratunac ostale gluhe na te pozive i uništile sve tragove zločina na njemu „preuredivši“ovaj prostor kao poslovni objekat.

Bratunčani upozoravaju godinama da one koji su činili zločine devedesetih danas sreću u ovom gradu kao slobodne ljude. Ostali su nekažnjeni. „Mi, nažalost, živimo u vremenu u kojem je svakodnevica da žrtva sretne nasred čaršije svog katila. Mnogi zločinci su na slobodi“, podsjeća Elvir-ef. Hodžić te ističe: “Tužilaštva ne rade svoj posao, pogotovo Okružno tužilaštvo Bijeljina koje predmete ne delegira na pravi način.“

A lokacije koje kriju posmrtne ostatke Bošnjaka Bratunca i drugih dijelova Podrinja i šire, pronađene su i dan prije kolektivne dženaze u Veljacima. „Nekompletni posmrtni ostaci tri žrtve proteklog rata ekshumirani su 11. maja 2023. na tri različite lokacije na području općina Bratunac i Srebrenica. Posmrtni ostaci su pronađeni na površini terena i to na lokalitetima Pobuđe i Kameničko brdo na području općine Bratunac te na lokalitetu Sućeska na području općine Srebrenica“, saopćeno je iz Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine.

Preporod: Devetog maja je obilježen Dan logoraša. Hoće li logoraši u BiH, 31 godinu poslije osnivanja prvih logora tokom agresije na RBiH konačno dobiti zakon o žrtvama ratne torture na državnom nivou ili to ostaje pitanje koje se diskriminatorno tretira na entitetskim nivoima?

Tahirović: Pokrenuto je niz inicijativa za rješavanje pitanja logoraša na nivou Bosne i Hercegovine. Nažalost, te inicijative nikada nisu nikada realizirane zbog političkih opstrukcija. Najbliže rješenju smo bili 2011. godine kada je postignuta saglasnost oba entiteta, odnosno predstavnika žrtava iz sva tri konstitutivna naroda. U tom periodu imali smo stalnu podršku iz Ujedinjenih nacija i Evropske komisije. Međutim, ljudi iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH iz tog vremena su to opstruirali. Nakon toga, vidimo da se procesi za usvajanje tog zakona odvijaju na nivoima entiteta, što je poražavajuće jer logoraši neće nikada ostvariti jedinstvena prava. Danas, zbog nepostojanja državnog okvirnog zakona o zaštiti žrtava ratne torture imamo neujednačen položaj žrtava i njihovih prava s obzirom na nacionalnu pripadnost, što je protivno svim konvencijama i rezolucijama UN-a.

Preporod: Da li ste o tome razgovarali s novom postavom u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH?

Tahirović: Jesmo. Imali smo sastanak, zajedno s predstavnicima Majki enklava Srebrenice i Žepa, Kada Hotić i ja. Razgovarali smo sa zamjenicom ministra za ljudska prava i izbjeglice Duškom Jurišić koja je svjesna težine rješavanja ovog problema na državnom nivou. U bh. entitetu RS-u zakon o žrtvama ratne torture je usvojen 2018. i po njemu oni koji su bili zatočeni u logorima u RS-u i koji su se vratili, imaju prebivalište tamo, neće moći ostvariti svoja prava. Apsurdno je da, po ovom zakonu, žrtve moraju imati ljekarske nalaze o povredama izdane neposredno nakon proživljene torture. Od zamjenice ministra za ljudska prava smo čuli da je u radnoj verziji i usvajanje zakona o žrtvama ratne torture i na nivou entiteta FBiH. Uskoro očekujemo sastanak s generalnim sekretarom UN i drugim vodećim osobama iz UN-a gdje ćemo ponovo pokušati pronaći adekvatna rješenja koja bi visoki predstavnik za BiH morao nametnuti uz podršku UN-a, jer ne vidim drugu mogućnost.

Prekinuti kontakt s Beogradom dok ne prizna presude međunarodnih sudova

Preporod: Veoma često s Majkama Srebrenice i Žepe djelujete i pozivate nadležne organe - domaće i međunarodne – na odgovornost zbog uvreda i napada kojima su žrtve izložene te prijetnji uperenih protiv BiH. U saopćenju koji ste objavili nakon negiranja opsade Sarajeva na nedavno održanoj konferenciji u Beogradu, pozvali ste na prekid kontakta sa Srbijom dok ne prihvati presude međunarodnih sudova.

Tahirović: Prije svega želim da napomenem da mi sarađujemo s organizacijama iz cijele BiH. Podržavamo jedni druge i nadam se da će to biti još intenzivnije i da ćemo se, na kraju krajeva, objediniti u neki jedinstveni savez ako bude za to potrebe. Što se tiče Vašeg pitanja, treba podsjetiti da se Srbija potpisivanjem Dejtonskog sporazuma obavezala na poštivanje presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i poštivanje države BiH i njenog suvereniteta. Srbija je članica UN-a, članica mnogih evropskih organizacija koje obavezuju na zaštitu ljudskih prava – posebno prava žrtava, a navedena konferencija u Beogradu predstavlja manifestaciju vrijeđanja žrtava – njome se nastavlja ona mantra koja se u Srbiji koristi već 30 godina, od kada govore da u Sarajevu nije niko pucao na građane ovog grada, kao i da su Bošnjaci sami ispaljivali granate na sebe, uključujući strašne masakre na pijaci Markale. Pored negiranja zločin, veoma nisko se ide s uvredama što je neophodno prekinuti i to mora pokrenuti prije svega politički probosanski front, postaviti principe djelovanja, podvući crtu i reći ne može ovako dalje. Ako bismo obrnuli situaciju, da smo, ne daj Bože, mi bili agresori, da su Bošnjaci počinili zločine u onom obimu u kojem je utvrdio Haški tribunal, da li bi se moglo dešavati ovo što se nama dešava – masovno negiranje uz istovremeno od žrtava traži kao i u ratu – da saburimo i šutimo, da će, eto, proći i ovo. Siguran sam da bi mi bili izloženi takvim napadom, prijetnjama, ucjenama od strane evropskih zvaničnika, da vjerovatno niko od nas ne bi mogao putovati u EU niti bi imali mogućnost da sudjelujemo u bilo kakvim dešavanjima. Jednostavno, bili bismo izolovani.

Krajnje je vrijeme da se podvuče crta i djeluje. Zbog toga tražimo da se prekinu svi kontakti sa Srbijom dok ne prizna presude UN sudova – Međunarodnog suda pravde i MKSJ u Hagu.

Preporod: Osudili ste i prisustvo predsjedavajuće Predsjedništva BiH Željke Cvijanović na vojnoj vježbi vojske Republike Srbije.

Tahirović: Umjesto da prizna i prihvati presude UN sudova, prizna genocid u Srebrenici, suprotstavi se negaciji genocida i naslijeđa UN sudova, Željka Cvijanović ide u Srbiju na vojnu vježbu – Srbiju koja je međunarodno odgovorna za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida u BiH. Dok se žrtve vrijeđaju i napadaju, ona bez riječi osude odlazi na vojnu vježbu u državu koja negira genocid u Srebrenici i traži pomoć Rusije u Vijeću sigurnosti UN-a da zaustavi rezoluciju Velike Britanije o

Srebrenici. Tražili smo od Željke Cvijanović izvinjenje zbog njenog prisustva na ovoj vojnoj vježbi jer znamo i šta je radila vojska Srbije na prostoru RBiH i sve se nalazi u presudama suda pravde i MKSJ. Znamo da je Srbija okupirala jedan dio teritorije RBiH zajedno s RS-om i da nije prijateljski naklonjena prema BiH.

Preporod: Tražili ste i od EU i SAD da konačno preduzmu odlučne mjere s ciljem zaštite međunarodnog pravnog poretka koji Republika Srbija koristeći bh. entitet RS ruši u BiH i ugrožava ga od devedesetih godina proteklog stoljeća. Kako tumačite toleranciju EU prema Srbiji i njeno nepoštivanja rezolucija EU o Srebrenici?

Tahirović: Evropska unija tretira Srbiju kao žrtvu, a ne državu koja je odgovorna za nesprečavanje genocida u BiH za što je presuđena od strane Međunarodnog suda pravde. S druge strane radi se o zemlji koja je počinila velike zločine i na teritoriji Kosova i na teritoriji Hrvatske i sve je to gotovo pa prešućeno. Mi smo ostali poprilično usamljeni u tim zahtjevima da se Srbiji ne prelazi preko onoga što radi. Svjesni smo mi da postoji određen broj zemalja unutar EU koje itekako podržavaju Srbiju bez obzira na sve posljedice koje mogu i oni imati ako se nastavi s tolerisanjem svega što radi i što je radila, s nekakvom nadom da će se kao ograditi od Rusije. Nikada se Srbija neće ograditi od Rusije i nikada neće prihvatiti svoju odgovornost za ono što je uradila u BiH i na Balkanu, ako joj se, zaista, od strane EU i SAD ne da jasno do znanja da to mora uraditi. Da se Njemačkoj nije dalo jasno do znanja poslije Drugog svjetskog rata da mora snositi posljedice zbog zločina koje su počinili nacisti, Njemačka bi, siguran sam, bila nešto slično današnjoj Srbiji. I dan danas bi negirala Holokaust. Ovu priliku koristim da pozovem naše zvaničnike u BiH da ustraju u zahtjevima za koje nam daju za pravo i međunarodni sudovi, ali i drugi akti, prioritetno rezolucije EU koje kažu da Srbija ne može ući u EU dok ne prizna presude MKSJ i genocid počinjen u Srebrenici. Naši zvaničnici od Hrvatske i Srbije ne traže informacije o nestalim licima. Nikada nisam čuo od nekog zvaničnika iz Hrvatske da razgovara s kolegama iz Srbije, a da mu to nije bilo prvo pitanje – NESTALI, gdje su naši nestali? A poznato je da su kosti Bošnjaka razbacane po teritoriji Slunjskih brda i da Hrvatska tu nema nikakve odgovornosti. Zašto se ne dozvoli da se pokupe te kosti, da se prebace u BiH, da se izvrši identifikacija, da porodice konačno znaju gdje su stradali njihovi najbliži, da ih dostojno ukopaju? Zašto Hrvatska to sprječava? Zašto Srbija sprečava da se otvore arhive, da se vidi gdje su nestali iz Srebrenice, a pogotovo oni iz Žepe i pograničnih dijelova uz Drinu koji su stradali 1992. Zašto se ne insistira na tome? Imam osjećaj da se naši političari plaše postaviti takvo pitanje da se ne bi neko iz Srbije našao uvrijeđen.

Preporod: Nedavno je glavni tužitelj Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove (MICT) Serge Brammertz bio u posjeti Srbiji i Hrvatskoj. Da li znate šta su bile teme razgovora?

Tahirović: Već deceniju i više Serge Brammertz piše šta rade Srbija i Hrvatska. Sramotno je da Vijeće sigurnosti UN, cijeli UN, EU i SAD ništa ne poduzimaju u pogledu Brammertzovih izvještaja. Kada čitate izvještaje Sergea Brammertza jedini zaključak je da su Srbija i Hrvatska crne rupe za međunarodno pravo ne samo u Evropi, nego i u svijetu. Zasigurno da je glavni tužilac MICT-a opet pokušavao da otkloni sve blokade i opstrukcije Srbije i Hrvatske. Bez akcije svjetskih sila njegovi izvještaji su samo mrtvo slovo na papiru. Glavni tužitelj Serge Brammertz je svijetli primjer borbe za istinu i pravdu. Bojim se da je usamljen kad je u pitanju međunarodna zajednica i da nema baš potpunu podršku u implementaciji onoga što traži, a to je da Srbija konačno počne raditi svoj posao – te pravne stavke su obaveze koje, na kraju krajeva, treba ispuniti za pristup u EU. Srbija i Hrvatska sve rade da obesmisle presude MKSJ-a, jer presude svjedoče šta su ove države uradile BiH. I dan danas i Srbija i Hrvatska isto rade, samo na drugi način. I kada se pod pritiskom MKSJ/MICT pokrenu procesi u tim državama, najilustrativniji primjer je predmet Kravice za počinjene zločine u julu 1995. kako se to tamo radi. Taj proces traje već devet godina u Srbiji, odugovlači se koliko god više može s ciljem da se obesmisli, pa je tako ili neko iz sudskog vijeća bolestan, ili od tuženih, ili iz tužilaštva, ili advokata. A da ne spominjem to da se od ratnih zločinaca u toj zemlji prave medijske ličnosti, poput Tomislava Kovača. Potpuno se zanemaruje činjenica da se on nalazi na crvenoj potjernici Interpola zbog optužbi za genocid u Srebrenici. Treba li podsjećati da je Srbija članica Interpola! Zašto se to dozvoljava? Da se to kod nas dešava, moram nažalost praviti takvu usporedbu – mi bismo bili izloženi ne samo pritisku Srbije, nego cijele EU kako sebi to dozvoljavamo i zašto to radimo. Vidite koliki se pritisak vrši zbog generala Mahmuljina koji se nalazi u Turskoj. Maltene cijela međunarodna zajednica je uprla prst zna se u koga baš zbog Mahmuljina koji je pobjegao od odsluženja kazne zatvora u BiH. On je jedan, a koliko je onih koji su presuđeni, a pobjegli su u Hrvatsku i Srbiju?! Koliko je onih koji su optuženi, a koji su nedostupni pravosuđu BiH?! A u Hrvatskoj, članici EU, oko 40 osumnjičenih i optuženih za ratne zločine krije se u toj zemlji. Niko njih i ne pita kako, zašto?

Nerad Tužilaštva BiH

Preporod: Pozvali ste i na smjenu predsjednice FBiH zbog fotografije s ratnim zločincem Dariom Kordićem.

“Krajnje je vrijeme da se povuče crta i zaustavi zlo. Imali smo znanja i hrabrosti 1992. da se odupremo, imali smo znanja i hrabrosti da od 1993. vodimo pravnu bitku i uspijevali smo u tome. I sad imamo dovoljno i znanja i hrabrosti i najjače oružje – međunarodno pravo. Ono što nam treba su oni koji ga znaju koristiti.”

Tahirović: Pa zamislite, presuđeni ratni zločinac je prijatelj predsjednice FBiH i ona je na to ponosna! Odavno je vrijeme da se počnu poduzimati konkretne mjere protiv toga ili da se procesuiraju oni koji negiraju genocid i druge ratne zločine u skladu sa Krivičnim zakonom BiH ili da visoki predstavnik reaguje, da radi ono što mu je posao i smijeni nekog ko to radi. Tolerisanje nelegalnih radnji daje snagu onima koji to rade i više rasplamsava.˝Dobro je poznato šta smo imali nakon što je bivši visoki predstavnik Valentin Inzko proglasio Zakon o zabrani negiranja genocida i drugih zločina – nekih godinu i po dana bili smo zaštićeni od provokacija od pojedinaca iz bh. entiteta RS, posebno od čelnih ljudi poput Milorada Dodika. Kada je Tužilaštvo BiH na čelu s Milankom Kajganićem izašlo u javnost i reklo da ne zna procesuirati ovo krivično djelo, ponovo je krenulo negiranje genocida u Srebrenici, prije svega od strane predsjednika bh. entiteta RS i on to nastavlja raditi kako je radio prije donošenja ovog zakona. Također, postoji zakon u FBiH/BiH na osnovu kojeg se može procesuirati Milorad Dodik i svi drugi negatori. Nažalost, izgleda da naše tužioce u entitetu FBiH to ne zanima, kao ni glavnog državnog tužioca.

Preporod: Za nerad pravosuđa u BiH žalili ste se i u Uredu visokog predstavnika i u Uredu predstavnika EU. Kako odgovaraju na Vaša pitanja o neradu Tužilaštva BiH?

Tahirović: Gledajte, i oni sami priznaju greške koje su počinili prije pet-šest godina, a ove koje sada rade vjerovatno će priznati neki njihovi nasljednici. Sjetit ćete se da su svi oni podržavali rad Gordane Tadić i da smo mi imali velikih problema da se čuje naš glas, da ukažemo na činjenicu da Tužilaštvo BiH ne radi svoj posao, da VSTV s Milanom Tegeltijom ne radi svoj posao – pokazalo se da smo bili u pravu. Trebalo nam je godina i godina da uvjerimo one koji o tome odlučuju da se predmeti vode na jedan potpuno nelogičan način, bez sistema rada, da se ne radi kako je predviđeno strategijom – prvo složeni predmeti. Naprotiv, ne samo da se nije poštovala strategija, nego su rađeni predmeti koji su već bili završeni pred Haškim tribunalom. To se, nažalost, nastavlja raditi i s novim glavnim tužiteljem. On je, iskren da budem, pokupio naše simpatije na početku jer je nakon imenovanja izašao u javnost s nečim što smo mi dugi niz godina tražili – “A listom”, te naveo koliko je predmeta procesuirano, a koliko je u postupcima. Dali smo mu podršku smatrajući da je u Tužilaštvo BiH došla konačno osoba koja je spremna raditi svoj posao. Međutim, to je bilo sve što je on dao – izašao je s tom informacijom, a kasnije je počeo da radi isto što i njegova prethodnica te ponovo nemamo adekvatnih rezultata. Ne može se jedno tužilaštvo bazirati na predmetima koje je neko drugo tužilaštvo završilo i radeći te predmete govoriti da ima rezultat. Ne može se tako raditi. Zašto otvarati završene predmete i na njima gubiti vrijeme, a toliko predmeta čeka na procesuiranje?! Zašto uzimate predmete s “B liste” za koje je, također, tužilaštvo Haškog tribunala reklo da nema osnove, a s druge strane ne radite na predmetima “A liste” za koje je utvrđeno da ima dovoljno dokaza i koje je nužno raditi.

Onda odbacite sve te predmete i izađite u javnost, ako ste toliko hrabri, pa recite javnosti kako smatrate da ono što je radio Haški tribunal ne valja.

Nakon zatvaranja ureda u Sarajevu bit će uspostavljena direktna linija s MICT-om

Preporod: Naslijeđe MKSJ/MICT-a se danas sve više u svijetu prepoznaje, prije svega zbog agresije na Ukrajinu. Da li se prepoznaje u Bosni i Hercegovini?

Tahirović: Da, u svijetu se sve više prepoznaje kao velika vrijednost i velika nada za pravdu za sve žrtve u svijetu. Podsjećam da je predsjednica MICT-a Graciela Gatti Santana prisustvovala tridesetoj godišnjici zločina u Ahmićima s drugim najvišim zvaničnicima ovog suda UN-a. Prošle godine je učestvovala na konferenciji koju su organizovale Majke Srebrenice i Žepe i komemoraciji 11. jula. Nasljednik Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove (MICT) uradio je veliki posao za žrtve genocida i drugih zločina – oni su i čuvari tog naslijeđa. A koliko smo mi svjesni toga, drugo je pitanje.

Pogledajte suđenja u BiH. Bez presuda MKSJ-a /MICT-a, a djelovanjem naših tužilaca, u BiH se nije desila opsada Sarajeva, ne znamo kakav je bio oružani sukob, a najviši nivoi optuženja su politički vojni i policijski nivoi RBiH. MKS je dao odgovor na to šta je bilo u zaštićenim UN zonama, koji su to glavni vidovi UZP-a iz Beograda i Zagreba, ali i UZP-i od strane srpskog i hrvatskog rukovodstva u BiH, šta je bilo silovanje Bošnjakinja koje je presuđeno prvi put pred MKSJ kao zločin protiv čovječnosti, itd. A po našem pravosuđu desilo se nešto sasvim drugo i to “drugo” su podvale i laži koje su nam Beograd i Zagreb poturili u BiH. Najočigledniji primjer je slučaj Dobrovoljačka, kojim se upravlja iz Beograda. Nažalost, u Tužilaštvu BiH sjede osobe koje su dobile posao i po kriteriju nacionalne zastupljenosti. Ne treba biti Bošnjak da bi podigli optužnicu za opsadu Sarajeva, nego profesionalac. Lično sam javno pročitao desetine imena snajperista koja su poslana iz Haga da se procesuiraju u BiH. Gdje su ti predmeti? Mislim da i svi tužioci koji rade snose povijesnu odgovornosti, a ne samo glavni tužioci Tužilaštva BiH. Uskoro ćemo izaći s imenima tužilaca od uspostave tužilaštva BiH. Ima izuzetaka koji časno i profesionalno rade, ali ih je vrlo malo. Mora javnost znati ko su ti ljudi koji mogu sjediti decenijama i primati platu, a da ih ne interesira opsada Sarajeva i genocid u Srebrenici. To jasno pokazuje da ne znamo koristiti naslijeđe MKSJ. Jesmo li svjesni koliko je to vrijedno? Još uvijek nismo. Hoćemo li biti, vrijeme će pokazati. Moramo shvatiti da je naše stradanje, zahvaljujući ovom tribunalu, po prvi put u historiji presuđeno. Mi smo imali niz stradanja na ovim prostorima i nikad to nije dokumentovano. Sada je to po prvi put i dokumentovano i presuđeno. Sada su to uradili međunarodni eksperti i ono će i nama koristiti kad-tad, u to sam uvjeren. Danas naši političari to uglavnom ne znaju koristiti kao argument, a trebali bi to raditi. Povremeno to iznesu, ali imam osjećaj da je i to nekako stidljivo, iako se radi o presudama jednog međunarodnog suda koji je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a.

Preporod: Mehanizam u Hagu, nasljednik MKSJ-a je najavio zatvaranje ureda u Sarajevu. Svjedoci koji su svjedočili pred ovim sudom izražavaju zabrinutost zbog toga.

Tahirović: Ured Mehanizma koji je u Sarajevu bio dislociran i koji je bio na usluzi i nama udruženjima žrtava i direktno preživjelim žrtvama i svjedocima genocida i drugih zločina počinjenih na prostoru RBiH tokom dvostruke agresije na nju, nažalost se zatvara zbog sve manjeg priliva sredstava koje Mehanizam dobiva za rad. Oni su prisiljeni to uraditi i mi smo to znali još od sredine prošle godine kada nam je najavljeno da će se to desiti okončanjem posljednjeg predmeta pred ovim sudom. Iako se ured zatvara, aktivnosti vezane za svjedoke i preživjele žrtve ostaju. Pronađeno je rješenje na način da će za svjedoke, za one koji su koristili usluge ovog ureda biti uspostavljena direktna linija s MICT-om za svaku drugu vrstu podrške i pružanja informacije. Dakle, nakon zatvaranja ureda u Sarajevu u junu ove godine bit će delegirana osoba za ovu komunikaciju. Moramo biti svjesni da će se i Mehanizam jednog dana zatvoriti, da je to ad hoc sud i da se moramo sve više i više oslanjati na naše pravosudne institucije koje će nastaviti procesuirati ratne zločine, a sve ono što je radio MKSJ/MICT koristiti kao argument i dokaz o onome što se dešavalo na prostoru RBiH devedesetih.

Sve više mladih prati aktivnosti udruženja žrtava genocida

Preporod: Šta su Vaše trenutne aktivnosti?

Tahirović: Trenutno smo završili brošuru o učešću Srbije i Hrvatske u međunarodnom oružanom sukobu u Republici Bosni i Hercegovini. Brošura je urađena na bosanskom jeziku. Čekamo prijevod na engleski kako bismo štampali knjigu koju ćemo kasnije distribuirati našim i međunarodnim zvaničnicima. Radi se o sažetku osam presuda MKSJ u kojima je decidno rečeno da su Srbija i Hrvatska bile učesnice u međunarodnom oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini, da je Republika Hrvatska okupirala jedan dio teritorije putem HVO koji je držala pod punom kontrolom, da je Republika Srbija tada zajedno s Crnom Gorom okupirala jedan dio Republike Bosne i Hercegovine zajedno s Vojskom RS. Najkasnije u osmom mjesecu ove godine će to biti objavljeno i onda ćemo o tome upoznati i širu javnost. Imamo još nekih planova na čijoj realizaciji radimo zajedno s majkama Srebrenice i Žepe.

Preporod: Vidimo da i Vi i majke uvodite sve više mladih koji vas prate u aktivnostima.

Tahirović: To je najveće zadovoljstvo – kada vidite mlade ljude da su spremni da nas prate, da ih zanima to što radimo i da žele da nastave našu misiju – to i jeste za njih i njihovu budućnost.

Zločini

bs-ba

2023-05-15T07:00:00.0000000Z

2023-05-15T07:00:00.0000000Z

https://preporod.pressreader.com/article/281663964360945

Islamska Zajednica