Od individualizma ka zajedništvu

„O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, kako biste bili Boga svjesni“(Bekara, 183.)

Odmah na početku ajeta o propisu posta, Bog ljudima pruža jednu značajnu informaciju, a to je da je post, kao propis, ibadet i bogoslužje, bio propis i svim drugim narodima, odnosno sljedbenicima prethodnih objava, prije Kur‘ana. Time se post, kao vid pobožnosti od Boga propisane, svrstava u kontinuirane i konstantne Božije propise, kroz cjelokupnu povijest (svetopovijest) Božije upute, a što nije slučaj sa svim ostalim ibadetima kojima su ljudi zaduživani. Kur‘an kao posljednja objava samo nastavlja prenositi ovaj Božiji propis, ali nam istovremeno ukazuje na njegovu posebnost i važnost. I doista, post kao sustezanje od konzumacije jela, pića, tjelesnih užitaka, možemo i danas naći u svim značajnim religijskim tradicijama. Kod sljedbenika ibrahimovske tradicije monoteizma, post je duboko ukorijenjen vjerski propis i praksa, koja se u različitoj formi redovno provodi i predstavlja jednu od temeljnih vjerskih dužnosti.

U judaizmu je post podijeljen u više dana u godini u kojima se praktikuje, na više formom različitih načina, a izdvaja se obavezni post na Dan iskupljenja (Yom Kippur), kada se posti od zalaska Sunca i čitav naredni dan do ponovnog zalaska. Odricanjem od hrane i pića, posla, vožnje automobilom i drugih stvari koje su vezane za materijalni svijet, nastoji se umiliti i približiti Bogu. Post u judaizmu se veže i za Musaov četrdesetodnevni boravak na gori Sinajskoj. Post je dio vjerske prakse i u kršćanstvu, te se na više mjesta u Bibliji spominje. Tradicija

je u kršćanstvu i podsjeća na Isaov boravak u pustinji i njegov post u tom periodu. S vremenom su se u različitim frakcijama kršćanstva, razvile i različite vrste posta, pa se danas post u kršćanstvu praktikuje kroz više različitih formi, od potpunog odricanja od jela i pića, do apstinencije samo od određenih životnih namirnica ili pak nekorištenja nekih savremenih tehničkih pomagala u određenom vremenskom periodu. Kako bi postigli harmoniju između meterije i duha, u tradiciji budizma i hinduizma je post redovna praksa. Postom se tokom dana obuzdavaju strasti i pročišćavaju misli, a noći se provode u meditaciji i molitvi.

U svim ovim religijskim tradicijama, vidimo da je post, kao odricanje od materije i materijalnog, put i način duhovnog jačanja i sazrijevanja. Osim ove duhovne komponente odricanja postom, sve češće se iznose i zdravstveni aspekti koje post sa sobom donosi.„Postite, bit ćete zdravi“, poruka je poslanika Muhammeda, a.s, a zdravstveni aspekt posta, tj. utjecaj samoga posta na poboljšanje fizičkog zdravlja, održavanje bioritma tijela, preporuka je i savjet svih ozbiljnih medicinskih i nutricionističkih studija danas, te otkrivanjem mnogih zdravstvenih prednosti posta, uveliko je doprinijelo da se post danas, ponovo otkriva kao prirodni lijek i regenerator zdravlja.

Iako se u određenim dijelovima post razlikuje od jedne do druge vjerske tradicije, njegova suština pa i cilj su umnogome slični. Naglasak je prije svega na svjesnom i namjernom odricanju od onoga što nas kao ljude veže za ovozemno i materijalno, s ciljem da se dadne prednost duhovnom i umnom. Kao takav, post je još jedna jaka spona među religijama i može se puno više iskoristiti na međusobnom približavanju vjernika i sljedbenika različitih religija. Kao sastavni dio svih religija, post je istinski Božiji dar čovječanstvu, koji ih je u stanju zbližiti i izgraditi bolje međusobno povjerenje i uzajamno poštovanje. Svoje ramazanske radosti, kada muslimani osjećaju blizinu i jačinu duhovne energije koju mjesec ramazan i post nose u sebi, muslimani trebaju što više dijeliti s pripadnicima drugih religija. To se posebno odnosi na naše vjernike u zapadnim, mješovitim društvima. Ramazan je izuzetna prilika, da u svojim džematima, domovima, ugostimo za iftarskim soframa pripadnike različitih vjerskih zajednica, proširimo svoja prijateljstva i približimo se jedni drugima, kroz promovisanje pozitivnih vrijednosti koje u sebi post nosi za sve ljude na svijetu, neovisno o njihovom vjerovanju ili uvjerenju. To je i najbolji način predstavljanja islama, njegove univerzalnosti i zajedništva u različitostima.

Princip naređivanja dobra i otklanjanja zla je prožimao svaki segment Poslanikovog, a.s., života. Od njega učimo da se taj princip manifestira u srcu, na jeziku i u djelima onoga koji stremi Allahovom zadovoljstvu. U tom smislu, vjernik nikad nije bespomoćan ili pasivan. Čak i kada nije u mogućnosti vlastitom rukom nešto izmijeniti, on pronalazi druge načine za djelovanje

svjestan da ga se najdublje tiču. Kada se suoči sa njima, musliman ne sjedi, ne očajava i ne traži krivca za nastalu situaciju u vanjskim silama, nego preuzima odgovornost za svoj život i blagostanje društva u kojem živi. Štaviše, ide korak dalje nastojeći predvidjeti moguće izazove u budućnosti i razvijajući izvodive strategije kako bi se s njima mudro nosio.

To je proaktivni pristup kojem nas uči Poslanik, a.s. Kao Božiji namjesnik na zemlji, vjernik ne može sebi dozvoliti lijenost, pasivnost i apatiju.

Islam podvlači značaj proaktivnog razmišljanja i djelovanja s ciljem kreativnog rješavanja društvenih pitanja. Časni Kur’an daje jasne smjernice za preuzimanje odgovornosti za svjetovni i duhovni uspjeh kada npr. kaže: “A čovjekovo je samo ono čemu teži.” (En-Nedžm, 39) Isto, kad naglašava da transformacija jednog naroda ovisi od društvene svijesti i nastojanja za poboljšanjem: “Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.” (Er-Ra’d, 11)

A taj narod neće uspjeti ukoliko je sastavljen od pojedinaca koji misle da je odgovornost nekog drugog

da riješi problem, popravi situaciju i otkloni zlo. Ummet za kojeg je Allah potvrdio da je najbolji od svih je onaj u kojem svaki pojedinac ima razvijenu svijest o ličnoj odgovornosti te poduzima akciju bez da se to od njega traži – onaj koji ne očekuje od drugih nego kreće od sebe.

Život Poslanika, a.s., nam pruža najbolji primjer kako da budemo proaktivni preuzimajući moralnu i društvenu odgovornost. Život je posvetio promišljanju i pronalaženju rješenja za izazove društva u kojem je živio. Aktivno je sudjelovao u rješavanju društvenih izazova, implementirajući socijalna i etička načela islama.

Može li se živjeti dobro bez odvraćanja od zla?

Princip naređivanja dobra i otklanjanja zla je prožimao svaki segment Poslanikovog, a.s., života. Od njega učimo da se taj princip manifestira u srcu, na jeziku i u djelima onoga koji stremi Allahovom zadovoljstvu. U tom smislu, vjernik nikad nije bespomoćan ili pasivan. Čak i kada nije u mogućnosti

Islam podvlači značaj proaktivnog razmišljanja i djelovanja s ciljem kreativnog rješavanja društvenih pitanja. Časni Kur’an daje jasne smjernice za preuzimanje odgovornosti za svjetovni i duhovni uspjeh kada npr. kaže: “A čovjekovo je samo ono čemu teži.” (En-Nedžm, 39)

vlastitom rukom nešto izmijeniti, on pronalazi druge načine za djelovanje. Allahovo zadovoljstvo je ključni faktor i ono što vjernika pokreće na djelovanje.

Ukoliko bi mu pokretački faktor bilo zadovoljstvo ljudi i njihovo odobravanje, vrlo brzo bi ostao bez motivacije i zapao u stanje apatije i pasivnosti. Sjetimo se samo količine napada, osuda, opstrukcija i odbacivanja koje je doživio Muhammed, a.s., kada je svoj narod počeo pozivati dobru i upozoravati na zlo. Njegov cilj je bilo Allahovo zadovoljstvo, a pokretala ga je iskrena želja da vidi pozitivne promjene u društvu. Želio je drugima isto što i sebi. Bio je svjestan da nikome ne može biti dobro u društvu koje moralno i duhovno propada, u kojem prevladavaju zlo i nepravda. Duboko svjestan težine Allahovog upozorenja da kazna neće pogoditi samo one koji čine zlo, nego i one koji zlu nijemo i pasivno svjedoče, Muhammed, a.s., nas upozorava na opasnost nedjelovanja:

“Primjer onoga ko čuva Allahove granice i onoga koji ih prelazi jest kao primjer naroda koji na lađi, izvlačeći strelice određuje ko će biti na gornjem, a ko na donjem dijelu. Kada oni iz donjeg dijela krenu da zahvate vodu, prođu pored onih koji su na gornjem dijelu, pa kažu: ‘Kada bismo mi sebi probušili rupu u svom (donjem) dijelu da ne uznemiravamo ove na gornjem dijelu?’ Ako ih ovi iz gornjeg dijela puste da to urade utopit će se svi, a ako ih spriječe u tom naumu, svi će biti spašeni.” (Buhari)

Vjerovanje ne završava ličnim pokoravanjem Bogu. Da vjerovanje uključuje budno čuvanje Allahovih granica, kada su u pitanju drugi ljudi, potvrđuje ajet u kojem Allah proklinje one koji su odbili da povjeruju, jer: “... jedni druge nisu odvraćali od grješnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali!” (Maide, 79) Promišljajući značenje ovog ajeta, Poslanik, a.s., objašnjava svoju bojazan zbog ovakvog ponašanja sljedećim primjerom - kada neko učini loše djelo, pa njegov prijatelj sjedne sa njim kao da ništa se nije desilo, iako osjeća da to nije uredu, on će se s vremenom naviknuti na to, što će dovesti do prihvatanja zla i učestvovanja u njemu.

Islam nije individualistička religija u kojoj su cilj samo lična pobožnost i spasenje. U temeljima islamskog učenja jeste razvijanje i njegovanje duboke veze sa Gospodarom. Međutim, ta veza ne zahtijeva otuđenje od svijeta u kojem živimo. Naprotiv, ona daje vjernicima smjernice i utječe na njihov odnos prema svemu drugome.

Način na koji nas Gospodar poziva da Mu ibadete činimo, da izvršavamo svoje obaveze prema Njemu, ljudima i svemu stvorenom potvrđuje da je islam vjera zajedništva. On nam se u Kur’anu obraća u množini sa riječima “o ljudi” i “o vi koji vjerujete” činite dobra djela, klanjajte se Meni, dijelite zekat, ne prelazite Moje granice, ne činite nepravdu, itd.

Poslanik, a.s, je jednom prilikom rekao da su najbolji od ljudi oni koji najviše koriste drugima. Uključenošću u društvo, čovjek ostvaruje svoj potencijal. On praktično živi svoju vjeru i izvršava amanet preuzet od Allaha – ulogu koja zahtijeva nesebičnost, iziskuje hrabrost i snagu te lomi ego. Ulogu koju su i planine odbile jer bi se pod njenom težinom u prašinu pretvorile. Ulogu čuvara i izvršitelja Božije volje na Zemlji. Iz svijetlog primjera Muhammeda, a.s., i najbolje generacije vjernika, učimo da je taj amanet lakše ponijeti kada sarađujemo i ponašamo se kao jedno tijelo.

“Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.” (Ali Imran, 110)