Nezarijjattun, Aklijjetun - Ideologija

Podle i pogubne zamke za ljudsku misao i govor (9)

Animatizam kao vjerovanje u neku jedinstvenu, nedjeljivu, bezličnu i natčulnu duhovnu silu koja ispunjava, prožima i odrađuje sve stvari, bića i stvorenja kao što sunce sve obasjava i grije, a ni u koga se pojedinačno ne useljava. Animatizam je duhovna i ideja podloga za apoteozu-obogotvorenje naroda, nacije i rase kao posebnih kolektivnih, gotovo vrhunaravnih, apriornih, neprikosnovenih, neupitnih i vječnih tvorevina i entiteta. Animatizam je izvor učenja o kolektivnom mentalitetu, kolektivnoj svijesti, kolektivnom karakteru i kolektivnim vrijednostima, a narod, nacija i rasa su kolektivna ospoljenja, otjelovljenja i egzistencijalna svjedočanstva animatističkog pristupa svijetu, životu i ljudima.

U okviru animatizma najizazovnija kategorija njegovog današnjeg promicanja je nacija. Nacija je posljednja, najrazgranatija i najrazvijenija krvno-srodnička grupa. Kao najsloženija i najrazvijenija u krajnjoj instanci biološka ili krvno-srodnička zajednica, nacija je evropska invencija u pogledu njenog poimanja. Na tlu Evrope nastaje teorija nacije, razvija se i dobiva svoju definiciju, značaj i značenje. Iz Evrope su se nacije u sadašnjem smislu raširile po cijelom svijetu u 18., 19. i 20. stoljeću. Zato nacija kao pojam, sadržaj i činjenica formira se na tlu Evrope u epohi kapitalizma, koja je podjednako svojstvena i prisutna u epohi i svijetu socijalizma. Ona je neposredni rezultat i posljedica Francuske buržoaske političke revolucije 1789. godine koja je inzistirala na radikalnom prekidu sa carstvom, carem, feudalizmom, crkvom pa čak i religijom. Zato je nacija iznutra utemeljena na animatizmu, a izvana ona je u biti sinteza i koloplet fizičko-biološkog i teritorijalnog kolektiviteta gdje su krv, tlo i jezik izvor, mjera, cilj, smisao i svrha svega.

S obzirom da počiva na animatizmu u simbolici pa i retorici nacije kao i kod rase pojavljuju se mitološko-magijsko-paganski elementi i obilježja. Konkretno u vremenu i prostoru nacija kreće od nacionalne države u kojoj se himna ne pjeva ni u ime Boga i kralja, niti se zakletve i presude izriču u ime njih već isključivo u ime nacije - neizdiferenciranog kolektivnog entiteta, a završava u državi - naciji - u kojoj i vlast, i religija, i crkva, i kultura, i jezik postaju instrument države - nacije - kao najvećeg obogotvorenja. Već puna dva stoljeća nacija je u svijetu, posebno u Evropi, najviši mit, ideal i vrijednost. U ime nacije, interesa, dominacije i eksploatacije vođeni su svi kolonijalni, regionalni i oba svjetska rata. Sve je u Evropi determinirano nacionalnim atributima: nacionalna svijest, nacionalni ideali, nacionalna kultura, nacionalni mentalitet, nacionalni karakter, nacionalna himna, nacionalna zastava, nacionalni grb, nacionalni jezik, nacionalna akademija, nacionalna udruženja, nacionalni tim, nacionalna država, nacionalno bogatstvo, nacionalna privreda i ekonomija, nacionalno tržište, nacionalni strateški interesi, nacionalna sigurnost i nacionalni duh. Sve se zaklinje i čini u ime nacije. Nacije su, posebno u Evropi nerazmrsiv koloplet: mita, mitologije, magije, paganstva, patologije, teritorije (krvi i tla), jezika, interesa, ksenofobije i mržnje.

Osnovne razlike između naroda i nacije su sljedeće: a) nacija je razvijenija, razgranatija i mlađa grupa od naroda; b) narod može, a ne mora, a nacija mora imati državu; c) više naroda može živjeti i živi u jednoj državi, a evropsko je pravilo jedna nacija - jedna država; zato je nacija u svemu netolerantnija i isključivija od naroda. Nacija je ustvari do kraja ospoljeni i ostvareni animatizam. Kao što je vanjski okvir nacije država, njen unutrašnji i najjači glas je ideologija. Ono što je posebno interesantno i frapantno jeste da su 19. i 20. stoljeće u svim znanstvenim oblastima, teorijskim i političkim disciplinama stoljeća izama: empirizam, pozitivizam, mehanicizam, naturalizam, biologizam, darvinizam, bihejviorizam, psihologizam, subjektivizam, objektivizam, skepticizam, sociologizam, ekspresionizam, formalizam, tradicionalizam, racionalizam, nihilizam, agnosticizam, ideologizam i kapitalizam, funkcionalizam, imperijalizam, radikalizam, ekstremizam, anarhizam, liberalizam, apsolutizam, boljševizam, evolucionizam i militarizam.

Nacije nema bez nacionalnih vođa: Musolini, Hitler, Staljin, Mao Ce Tung, Hoši Min, Pol Pot, Fidel Kastro, Enver Hodža, Sadam Husein, Muamer Gadafi i bez ideologije. „Ima ljudi koji kumire (idole), a ne Allaha uzimaju. Ne znaju kad budu ugledali patnju, da će samo Allah posjedovati svu moć i da će Allah žestoko kažnjavati! Kad se budu vođe odricale vođenih, i kad će i, dok patnju gledaju, sve njihove veze biti pokidane! A vođeni i zavedeni će povikati: „E, kad bismo samo još jedanput da se vratimo, pa da se i mi njih odreknemo, kao što su se i oni odrekli nas. Tako će im Allah, za njih pogubno, djela njihova predočiti iz vatre oni izlaziti neće.“(El-Bekare, 165-167.)

Sve nacionalne, rasne i klasne države se više služe ideologijom od carevina. U pozitivnom smislu ideologija je sistem ideja, pojmova, predodžbi i principa izražen u različitim oblicima društvene svijesti u politici, diplomatiji, moralu, znanosti, umjetnosti, kulturi - i ona je uvjetovana kontekstom i sveukupnim okolnostima u društvu, ali i sama aktivno djeluje na razvoj društva. To je napredna ideologija, a reakcionarna ideologija, prema Marxu je postvarena i lažna svijest koja je apologija postojećeg sistema bez obzira kakav je. Prema Milovanu Đilasu ideologija ima poguban i stravičan utjecaj na ljudski život: „Ideologija nije kadra da potisne ni da zabrani religiju, jedino je kadra da za vremena kinji i muči vjernike. Nasilje je strašno i zbog toga ne može biti zamjena za vjeru, za ideju. Jer ideologija je vjera nasilja i ideja nasilja.“