10. džuz

Deseti džuz Kur’ana obuhvata drugu polovinu sure Enfal (Plijen) i gotovo tri četvrtine sure Tevba (Pokajanje). Džuz tretira vrijednosti i postulate na kojima treba počivati zajednica muslimana, kao i upozorenja na karakter licemjera, nepouzdanu prirodu idolopoklonika i njihove postupke.

Sura Enfal donosi nam propise vezane za raspodjelu ratnog plijena, ophođenje prema zarobljenicima, iseljavanje iz rodnog mjesta radi očuvanja vjere i sl.

Od upečatljivijih poruka koje su objavljene u drugoj polovini ove sure možemo izdvojiti insistiranje Zakonodavca na kontinuiranoj budnosti, spremnosti i odvažnosti vjernika kao konstantama njihovoga karaktera. Ta spremnost i odvažnost, kako bi polučila rezultate, mora biti propraćena slogom i zajedništvom, te jakom vjerom i pouzdanjem u Gospodara svjetova, a oslobođena oholosti i samoljublja. Uzvišeni veli: „O vjernici, kada se s kakvom četom sukobite, smjeli budite i neprestano Allaha spominjite da biste postigli što želite. I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih.“(Enfal, 45-46.)

Iznimno jaka poruka slijedi nakon ovih ajeta: glavni uzrok pogoršanja stanja nekog naroda, tj. prelazak sa života u blagostanju na patnju, kaznu i iskušenja razne vrste, su nezahvalnost i promjena paradigme ponašanja samog tog naroda. „To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario - sve dok se on sam ne promijeni, a Allah sve čuje i sve zna.“(Enfal, 53.)

Na talasima poruka desetog džuza dolazimo do početaka jedne od posljednje objavljenih sura, sure Tevba (Pokajanje), jedine sure u Kur’anu koja ne počinje Bismillom. Osman b. Affan, r.a., je to obrazložio činjenicom da su značenja ove sure slična značenjima sure Enfal, pa su se u vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., učile zajedno.

U ovoj suri jako su prisutni ajeti koji počinju hipotetičkim pitanjima preko kojih nas Uzvišeni nastoji podstači na razmišljanje i razvijanje ličnog stava o događajima, poput ajeta: „Kako će mnogobošci imati ugovor s Allahom i Poslanikom Njegovim?!...“(Tevba, 7.) Ili: „Zar se nećete boriti protiv ljudi koji su zakletve svoje prekršili i nastojali da protjeraju Poslanika, i prvi vas napali? Zar ih se bojite? Preče je da se Allaha bojite, ako ste vjernici.“(Tevba, 13.)

U značenju još jednog ajeta iz ove sure snažno se provlači potreba i pohvala racionalnog promišljanja, formiranja stava o realnosti, pravičnosti i mudrosti: „Zar smatrate da je onaj koji hodočasnike vodom napaja i koji vodi brigu o Časnom hramu ravan onome koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje i koji se na Allahovu putu bori?...“(Tevba, 19.) Gospodar nas Svojom riječju usmjerava ka ispravnom sudu oslobođenom zanosa, narcisoidnosti i zaslijepljenosti svojim djelima.

U konačnici, ajetima desetog džuza, sve do njegovoga kraja, definisan je konačni stav islama prema idolopoklonicima, te jasno razlučen odnos između monoteizma i politeizma.