Publication:

Preporod - 2021-05-01

Data:

Drevni narodi kao pripovijesti

Kolumna

PIŠE: ENES KARIć

(EHĀDĪS, AḤĀDĪṮ - ُث ِي َحاد )أَ UKurʼānu se َrَiječ ehādīs, aḥādīṯ ُث( ِي )أحاد spominje u pet navrata, tri puta u vezi sa Jūsufom/Yūsufom, Božijim poslanikom (usp. Jūsuf/ Yūsuf, 12:6., 21., 101.), a dva puta u vezi sa minulim ili davnim civilizacijama ( Vjernici / alMuʼminūn, 23:44; Sāba/Sabaʼ, 34:19). Kad se riječ aḥādīṯ spominje u vezi sa Yūsufom, a.s., uvijek je sa određenim članom (al-aḥādīṯ ُث ِي َحاد ْلَ ا -) i uvijek je posrijedi sintagma taʼwīlu l-aḥādīṯ ِث ِي َحاد ْلَ ا ُل ِي )(تَأْو – u značenjima: ʼtumačenje snovaʼ, ʼtumačenje pri/povijestiʼ, ʼtumačenje zbivanjaʼ, ʼodgonetanje zbudovaʼ (pa bilo to i onih u snoviđenjima) itd. Riječ al-aḥādīṯ u vezi sa Yūsufom, a.s., zahtijeva posebnu obradu. Šta u Kurʼānu znači riječ aḥādīṯ ( ُث ِي )أحاد ََ odnosno alaḥādīṯ ( ُث ِي ْلحاد ?)ا U potrazi za odgovorima na ovo pitanje najbolje je konsultirati rječnike Kurʼāna kao što je alIṣfahānījev Mufradāt. U alIṣfahānīja nalazimo sljedeću opću definiciju riječi hadīs (ḥadīṯ ٌث ِي حد -), što je jednina od riječi aḥādīṯ: َِ ََ ِِ ِْ ُِ ُْْ ََ جهة من َن ْلنسا ا يبلغ كَالَم ُّل ...كُ منامه، أو ْقظته ي في الوحي أو السمع . ٌث ِي َحد ُه لَ ُل َقا يُ “Ḥadīṯom se naziva svaki govor koji dopire do čovjeka posredstvom sluha (slušanja) ili nadahnuća, bilo to kad je čovjek budan ili kad sanja/spava“. Prema tome, ḥadīṯ znači: govor, priča, vijest, izvještaj, razgovor, pripovijest, (san/ snoviđenje?)... Ali, komentatori Kurʼāna skreću pažnju da riječ aḥādīṯ može dolaziti i od riječi uhduseh (uḥdūṯah - ٌة ُوثَ ْحد ,)أُ što znači ʼgovorʼ, ʼpričanjeʼ, ʼnaklapanjeʼ, ʼgovorkanjeʼ, ʼpredmet razgovoraʼ. Tako al-Iṣfahānī navodi arapsku frazu ṣāra uḥdūṯatan َر َصا ( ًة ُوثَ ْحد )أُ u značenju ʼ/taj i taj/ postao je predmet razgovoraʼ, ʼtema o kojoj se govorkaʼ (uglavnom u negativnom smislu). Kad je, pak, posrijedi riječ aḥādīṯ ona u osnovi znači: priče, pripovijesti, vijesti, kazivanja, snovi (u vezi sa Yūsufom, a.s.). Naravno, riječ ḥadīṯ, u posebnim kontekstima, znači ili označava jednu pojedinačnu izreku Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Nauka o ḥadīṯu ( ʻilmu l-ḥadīṯ - ِث ِي َحد الْ ُم ِعلْ ) poznata je kao druga po važnosti u islamskoj tradiciji i hijerarhiji nauka. Može se reći da se ʻilmu l-ḥadīṯ bavi poglavito onim što je Muhammed, a.s., rekao, kao i tumačenjem značenja, važenja, uvažavanja i dosega toga šta je on rekao, preporučio, šutnjom odobrio itd. U samom Kurʼānu riječju ḥadīṯ ukazuje se ponekada i na sam Kurʼān. Na primjer, u sūri Zvijezda/an-Naǧm (53:59) arabljanskim idolopoklonicima upućuje se pitanje: َن ُو َجب ْع تَ ِث ِي َحد الْ َذا َه ْن ِم أَفَ “Pa zar se ovom govoru [tj. Kurʼānu] vi čudite?!“ U Kurʼānu je upotreba riječi ḥadīṯ raznovrsna i ona zahtijeva posebnu obradu. Prema komentarima Kurʼāna, kad je posrijedi množina riječi ḥadīṯ, to jest ehādīs, aḥādīṯ ُث( ِي َحاد ,)أَ važno je uočiti da se al-aḥādīṯ spominje, kako smo rekli, u tri navrata u vezi sa Yūsufom, a.s., dok se, pak, u Kurʼānu riječ aḥādīṯ (bez određenog člana) spominje dva puta u jednoj neobično snažnoj poruci: Naime, Bog čini da narodi, naraštaji i pokoljenja na Zemlji budu i prođu, te ih, na kraju, upravo sam Bog učini pripovijestima ili pričama (aḥādīṯ), to jest ʼpredmetom razgovoraʼ (uḥdūṯah ٌة– ُوثَ ْحد أُ ), ʼtemom o kojoj se govorkaʼ. Kad je posrijedi ovakvo, rekli bismo prijekorno, značenje riječi aḥādīṯ važno je referirati se na dva mjesta u Kurʼānu. U sūri Vjernici/al-Muʼminūn, 23:44., kaže se: ًة َّم أُ َء َجا َما َّل كُ َى، تتْر َنا ُسلَ ُر َنا َسلْ ْر أ َّم ثُ ًضا ْع بَ ْم ُه َض ْع بَ َنا ْع َب فَأَتْ ُه، ُو َّذب كَ َها ُولُ َرس ... َث ِي َحاد أَ ْم ُه َنا َعل َج َو “Potom smo Mi jedne iza drugih Naše poslanike slali, i kad god bi narodu nekom njegov poslanik dolazio, oni bi ga lažnim smatrali, pa smo ih Mi jedne drugim smjenjivali i pripovijestima ih učinili...“ Sūra Sāba/Sabaʼ, 34:19., spominje riječ aḥādīṯ u kontekstu raspusnog i nehajnog života drevnih pokoljenja: ُوا ظَلَم َو ِرنَا َفا ْس أَ َن ْي بَ ْد ِع بَا َربَّنا ُوا َقال فَ َث ِي َحاد أَ ْم ُه َنا َعل َج فَ ْم ُه َس ُف أَنْ ... ٍق َّز َم ُم َّل كُ ْم ُه َنا َّزقْ َم َو “A oni [silnički naraštaji, željni raskalašenih putovanja] bi govorili: ʼGospodaru naš! Razdaljinu međʼ našim putovanjima povećaj!ʼ I tako se spram sebe ogriješiše, i Mi ih učinismo pripovijestima, i uništismo ih uništenjem potpunim /strašnim/!“ Ova dva mjesta u Kurʼānu (23:44; 34:19) u vezi su sa cijelim Kurʼānom, napose onim dionicama Knjige gdje se izlažu qaṣāṣ ٌص( َص )قَ ili Božanska kazivanja o minulim, prošlim, drevnim narodima. Oni su nekada bili – a sada umjesto njih bivaju priče o njima – poenta je Kurʼāna na ovom mjestu. Naime, poruka Kurʼāna iz riječi wa ǧaʻalnāhum aḥādīṯ (ʼi učinismo da oni /drevni narodi/ budu pripovijestiʼ) izravno se svodi na poentu: Sadašnja pokoljenja, naraštaji i civilizacije čeka ista putanja, otići će sa scene svijeta i života i postati predmet priče za naraštaje koji dolaze. Jer, šta su sada narodi: qawmu nūḥ ٍح( ُو ن ُم ْو ,)قَ qawmu firʻawn َن) ْو َع ْر ِف ُم ْو ,(قَ qawmu mūsā َى) ُوس م ُم ْو ,(قَ qawmu ibrāhīm)مَ ِي َراه إبْ ُم ْو (قَ , qawmu yūnus َس) ُون ي ُم ْو (قَ , qawmu hūd ٍد) ُو ه ُم ْو ,(قَ qawmu lūṭ ٍط) ُو ل ُم ْو ,(قَ qawmu ṣāliḥ ٍح) َصالِ ُم ْو ,(قَ itd., ako ne minula vremena ili davne prošlosti koje Božija Riječ kazuje kao poučnu poruku sadašnjim naraštajima?! Upravo to imaju u vidu komentatori Kurʼāna kad tumače Božije riječi: Wa ǧaʻalnāhum aḥādīṯ (ʼi učinismo da oni /drevni narodi/ budu pripovijestiʼ). Aṭ-Ṭabarī kaže da su ti drevni narodi ʼprimjer ili pouka pa se o njima govoriʼ ْم) ِه ِب ُث َّد َح يُتَ َمثَالً َو (. Objašnjavajući kolokaciju ovih riječi Kurʼāna, aṭ-Ṭabarī dodaje da, kad se kaže: ʼučinio sam ga pričomʼ (ǧaʻaltuhū ḥadīṯan), ne misli se na priču ili spomen po nečemu dobrom, npr. dobrim djelima dotičnoga naroda ili čovjeka (wa lā yuqālu fī l-ḫayri ِر– ْي َخ الْ ِي ف ُل َقا يُ َال َو ), već se misli na prijekor poradi njegovih zlih djela i postupaka. Az-Zamaḫšarī smatra da riječi Kurʼāna ʼi činimo / drevne narode/ pripovijestimaʼ, znače sljedeće: َها ْن ِم ُب َّج َع يُتَ َو َها ِب ُر َم ْس يُ ًرا َبا ْخ أَ “[Drevne narode] činimo vijestima o kojima se noću priča i kojima se ljudi čude...“ Az-Zamaḫšarī dodaje da riječ pripovijesti (aḥādīṯ) na ovim mjestima u Kurʼānu (23:44; 34:19) ima jedninu u riječi ḥadīṯ (priča, pouka), kao i u riječi uḥdūṯah (predmet priče, primjer koji je dobro znati). Smatrajući važnim da objasni šta znači to kad neki narod postane ʼpričom ili primjerom za pouku, ili, pak, predmetom poukeʼ, az-Zamaḫšarī dodaje da se u arapskom jeziku kaže: A) al-uḍḥūkah ْلضحوكَة( )ا za nekog ko je ʼpredmet ismijavanjaʼ, B) al-ulʻūbah ( ْللعوبة )ا za onog ko je predmet poigravanja te C) al-uʻǧūbah ( ْلعجوبة )ا za nekog kome se svijet čudi (često poradi njegovih loših postupaka). Az-Zamaḫšarī još dodaje da svijet priča ove aḥādīṯ iz razloga zabavljanja, poigravanja i čuđenja: تلهيا ََ الناس ِبه ُث يتحد مما هي و ... ًبا ُّج َع تَ َو O tome da Bog čini da zli i okrutni narodi nestanu i postanu samo puke priče (aḥādīṯ), al-Qurṭubī navodi stih: بعده ٌث ِي حد المرء إنما و َى َوع ْن َم لِ ًنا َس َح ِيثًا َحد ْن ُك فَ “Čovjek – to je samo priča nakon njega! Pa budi dobra priča onome koji zna i poima!“ Izvori i literatura: Ğurr, Ḫalīl al-Ğurr, al-Muʻğamu l-ʻarabī al-ḥadīṯ, Librarie Larousse, Paris, 1973. Iṣfahānī, ar-Rāgib al-Iṣfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-Qurʼān, Bairut, 1972. Māwardī, ʻAlī b. Muḥammad al-Māwardī, an-Nukatu wa l-ʻuyūnu fī t-tafsīr, Beirut, 1992. Muftić, Teufik, Arapsko-bosanski rječnik, el-Kalem, Sarajevo, 2004. Rāzī, Faḫruddīn ar-Rāzī, at-Tafsīru l-kabīr (Mafātiḥu l-gayb), Beirut, 1981. Ṭabarī, Ibn Ğarīr aṭ-Ṭabarī, Tafsīr Ğāmiʻu l-bayān, Beirut, 1984. Zamaẖšarī, ʻUmar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqāʼiqi tanzīli wa ʻuyūni l-aqāwīli fí wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.

Images:

Categories:

preporod

© PressReader. All rights reserved.