Publication:

Preporod - 2021-05-01

Data:

Kultura kompromisa I BUDUĆNOST BOŠNJAKA

Pogledi

PIŠE: HAFIZ MEVLUDIN DIZDAREVIć, MUFTIJA ZENIčKI

Maksimalistički zahtjevi su u modi, a svaki kompromis se tumači izdajom i ruši se onemogućavajući napredak države i društva. Politički protivnici proglašavaju se neprijateljima i neprijateljskim snagama, a onaj ko ne prihvata dominantni stav oglašava se izdajicom naroda i vjere bez realnog pokrića. Sve je više ekskluzivne političke paradigme koja se bazira na tezi ko nije sa mnom, protiv mene je. Ujednoj drevnoj hikaji pominju se dvije mačke koje su hodile dunjalučkim putevima pa su jedanput našle pogolemi komad sira. Jedna je rekla da je sir njen jer ga je prva vidjela, a druga da to nije tačno jer je ona prva do njega došla. Kako se nisu mogle dogovoriti čiji je sir, niti su znale kako ga podijeliti dosjetile su se da u susjedstvu živi stari majmun koji ima vagu pa će ga zamoliti da on sir pravično podijeli. Majmun je spremno prihvatio njihovu molbu, podijelio sir i stavio na vagu kako bi se uvjerio da je dobro podijelio. Međutim, jedna strana je bila teža i da bi napravio balans odgrizao je sa tog dijela komadić sira i ponovo vratio na vagu. Međutim, sada je druga strana bila teža i on ponovo odgrize komad sa druge strane i vrati na vagu. Tako je majmun grizao komadić po komadić sira da bi napravio pravdu dok mačke nisu shvatile o čemu se radi i zavapile: “Deder ti nama vrati naš sir! Mi ćemo se nekako dogovoriti.” Majmun sa vagom im spremno odgovori da od toga nema ništa, jer se pravda mora uspostaviti. Kompromis i pravljenje saveza Hikaje nisu izumljene za uveseljavanje dokonih nego kao svojevrsni poučak i vrijednosni iskaz jedne zajednice. Hikaja o mačkama i siru naslanja se na konstitutivnu tradiciju islama i govori o političkoj kulturi i neophodnosti kompromisa za funkcioniranje jedne zajednice. Brojni ajeti iz Kur’ana govore o važnosti dogovora i razgovora. “Dogovor je bolji” poručuje nam Gospodar u jednom ajetu. Harun a.s. je u odsustvu brata Musaa a.s. odstupio od strogih zakona iz straha da se sinovi Israilovi ne podijele. “Ja sam se plašio da ti ne rekneš: razdor si među Sinove Israila posijao i nisi moje riječi slijedio” (Ta-ha 94). Pored toga što je bio donositelj posljednje Objave, poslanik Muhammed, a.s., bio je velik i po tome što je i prije poslanstva bio prepoznat kao diplomata i čovjek kompromisa. Poznat je slučaj sa ugradnjom Crnog kamena u zid Kabe kada je baš njegova arbitraža spriječila krvoproliće. Iz sličnih razloga je bio prihvaćen u Jesribu koji je kao multikulturalna zajednica bio na ivici sukoba. Poslanikova politika je bila kompromis i pravljenje saveza sa svima koji to žele. Političku filozofiju Muhameda a.s. ponajbolje ilustruje hadis: “Sa prijateljem prijateljuj umjereno, jer ti može postati neprijatelj. A sa neprijateljem neprijateljuj umjereno, jer ti može postati prijatelj”. Uprkos tome, Bošnjaci općenito, a vjernici posebno, danas su prezreli kompromis i sarađivali bi ponekad više i sa crnim vragom nego jedni sa drugima. Bošnjaci danas liče na potrgan tespih čija je sudbina rasutost i zagubljenost. Tom potrganom bošnjačkom tespihu potrebna je nit koja ih vezuje i obavezuje na saradnju za opće dobro što je jedino moguće idejom kompromisa i tolerancije. Kompromis je koncept dolaska do dogovora sporazumijevanjem i uvažavanje dijela tuđih zahtjeva na račun vlastitih. Nasuprot kompromisa stoji ekstremizam i isključivost koji negira toleranciju i ruši društvenu ravnotežu. Malobrojan narod na historijskoj vjetrometini i razmeđu svjetova ne smije sebi dozvoliti da se strateški nacionalni i državni interesi podređuju kratkotrajnim partikularnim stranačkim razlozima ili budu žrtvovani u oholosti i ideološkoj zaluđenosti. Kompromis i politika dogovora kod Bošnjaka i u bošnjačkoj politici nisu stvar puke dokonosti već sve više postaju nalog egzistencijalne nužnosti. Stoga je to vrijednost koju nasušno moramo aktualizirati. Ima li prostora za ekskluzivne političke paradigme Unatoč tome, u našem društvu sve više obitavaju ekstremistički i isključivi narativi koji ne ostavljaju nikakvog prostora za kompromis i saradnju. Maksimalistički zahtjevi su u modi, a svaki kompromis se tumači izdajom i ruši se onemogućavajući napredak države i društva. Politički protivnici proglašavaju se neprijateljima i neprijateljskim snagama, a onaj ko ne prihvata dominantni stav oglašava se izdajicom naroda i vjere bez realnog pokrića. Sve je više ekskluzivne političke paradigme koja se bazira na tezi ko nije sa mnom, protiv mene je. Nasuprot toga inkluzivna paradigma koja slijedi pravilo ko nije protiv mene, on je sa mnom gubi na relevantnosti. Jezik u javnom diskursu je težak, opor, dehumanizirajući i ekskluzivan. U javnoj raspravi nikoga ne zanimaju argumenti i činjenice jer masa traži krv, poniženje i uvredu do kosti kako bi se politički ili ideološki protivnik dotukao. Mnogi političari i javni govornici spremno im to nastoje priuštiti što ukazuje na nedobronamjernost i manjak odgovornosti. Mišljenja sam da svako onaj ko koristi težak i uvredljiv jezik spram svojih neistomišljenika čini štetu vlastitom narodu jer ga polarizira i nepovratno dijeli u suprotstavljene tabore. Političari i javni govornici treba da nude rješenja problema a ne da stalno izmišljaju nove neprijatelje. Ne treba gubiti iz vida da je kompromis jedno od bitnih određenja politike kao umijeća i sredstva rješavanja sukoba. Političari u staroj Grčkoj su bili ljudi koji balansiraju između različitih društvenih struktura i interesa, što je životno važno za svaku zajednicu. Postoje, dakako, i druge definicije politike npr. ona da je politika “umjetnost vladanja” i vođenja javnih poslova, ali je ovo najopćenitije i najosnovnije određenje politike i demokratije. Ukoliko politiku ovako definiramo, doći ćemo do spoznaje da u Bosni i Hercegovini i javnoj političkoj sceni ima malo ili nimalo politike. Ovo je svojevrsni paradoks, jer političari ne silaze sa tv ekrana i naslovnica te su najveće zvijezde u našoj državi. Unatoč njihovoj sveprisutnosti, govorimo o odsustvu autentične politike zbog manjka dijaloga, nespremnosti na kompromis i rješavanje sukoba. Kvazirevolucionarna politika koja je na sceni umjesto rješenja nudi isključivo proizvodnju neprijatelja. Umjesto traženja rješenja stvarnih životnih problema nude se lažna stranačka obećanja i pljuvanje oponenata. Logika koja se nastoji nametnuti jeste – ja sam dobar samo zato što je drugi loš. Umjesto rješenja sukobi se podgrijavaju kako bi konflikti što duže trajali. Narod je podijeljen u zakrvavljene skupine i frenetično aplaudira onima koji kažu težu i goru riječ protivničkoj strani. A konačan ceh plaćaju upravo oni. Za određivanje uspješnosti i valjanosti politike i javnog djelovanja koriste se kriterijumi koji vrijede za vjeru i moral a to su namjera i iskrenost. Međutim, u politici i javnom djelovanju namjere nisu presudne referentne tačke za određivanje valjanosti nekog djela nego rezultati i posljedice. Rezultati odsustva politike dijaloga i kompromisa u Bošnjaka su poražavajući. Najbolje ih vidimo nakon minulih izbora gdje su Bošnjaci pobjeđivali sami sebe, a drugi kajmak uzimali. Obistinila se ona narodna ako nećeš brata za brata hoćeš tuđina za gospodara. Ili drugačije kazano, ako se neće bošnjačke mačke dogovoriti naći će se neki “majmun” koji će ih “miriti” i sir uzimati. Držim da se možemo složiti sa Hilmom Neimarlijom koji je u iznimno važnom i, nažalost, nedovoljno zapaženom intervjuu za Novi muallim iz 2012. godine ustvrdio da “u našoj zemlji nema pravog političkog života, nema demokratskog međustranačkog niti unutarstranačkog natjecanja, nema učinkovitog odlučivanja između različitih političkih opcija ili načina rješavanja bitnih političkih opcija”. Po njemu međustranačka politička konkurencija je suštinski ograničena na osiguranje monopola u predstavljanju naroda, a unutarstranačka konkurencija započinje i završava sa čelnim mjestom u stranci. A narod to prihvata jer “želi da bude prevaren” i jer im takav politički diskurs odgovara s obzirom da “nisu spremni da se suoče sa istinom i vlastitom odgovornošću za istinu”. Prepoznajući tešku društvenu situaciju, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović pred ramazan je pozvao na “pristojnost i uljuđenost u komunikaciji. Mislim da nam toga više nedostaje nego tog parolaškog jedinstva”. Još je dodao: “Ramazan bi nas trebao približiti jedne drugima, to je njegova bit i poruka”. Ramazan je vrijeme kada se odvija najintenzivija komunikacija između Neba i zemlje ali i između muslimana koji se intenzivno druže i sarađuju. Nikada Bošnjaci nisu bliskiji jedni drugima nego u ramazanu u fizičkom ali i emotivnom značenju. Možda je baš ovaj odabrani mjesec ona svilena nit koja će uvezati pokidani tespih bošnjačkog i muslimanskog jedinstva. Svakako je bolje da nas ramazan i zajedničko dobro ujedine u miru nego da nas dušmani ujedinjuju u ratu.

Images:

Categories:

preporod

© PressReader. All rights reserved.