Publication:

Preporod - 2021-05-01

Data:

Neke stvari cijenimo tek kada ih izgubimo

Teme

E. SUBAŠIć

Mnogi naši gradovi dolaskom naših sugrađana iz dijaspore „ožive“, a naročito džemati u povratničkim mjestima. Kako su posljednjih godina i ramazani bili u ljetnom periodu sve je veći broj naših sugrađana iz svijeta boravio na svojim ognjištima te dodatno uljepšavao ramazanske aktivnosti. Tu naviku je naprasno prekinula pandemija i već dvije godine mnoga mjesta nisu ista ni ramazanom ni tokom ljeta. Kakav je ambijent ovih mjesta bez dijaspore pitali smo imame u Ključu, Žepi, Kotor-Varoši, Bosanskoj Dubici i Foči. Naravno, ovaj izraz dijaspora može zvučati grubo, ali je ustaljen i do boljeg izraza koristimo ga samo kako bismo imenovali naše ljude koji su uslijed ratnih dejstava nastavili život širom svijeta. Međutim, sve je veći broj i onih koji dolaze preko ljeta na odmor u Bosnu, a skoro su otišli iz domovine radi potrage za boljim socijalnim i ekonomskim uvjetima. Ništa nije isto Zahid ef. Šahman iz Krasulja, Medžlis Ključ, dobro upozorava da mnoge stvari ne znamo cijeniti dok ih ne izgubimo. Dijasporu nismo izgubili, ali tokom ove dvije godine osjetili smo njihovo odsustvo i sigurno možemo mnogo toga naučiti, prije svega da nam je potrebno mnogo više dobrih odnosa, razmjene ideja i iskorištavanja potencijala kojeg imamo. „Ne cijenimo stvari, ljude, dešavanja, slobodu, gužvu po ulicama, galamu i osmijehe pa smo to nažalost to i izgubili, a sve zbog jednog virusa i svih pravila i zakona koje je sa sobom donio. Između ostalog, zabranio je susrete s najmilijima. Godinu dana već bez zagrljaja, razgovora i priče s onima ‘preko grane’. Već godinu dana kako nam se život sveo na internet, telefone i tablete i hvala Bogu barem na njima pa tako možemo da one bitne trenutke opet podijelimo s najdražima, a ujedno i najudaljenijima. Kada smo maštali o ovim godinama i načinu života nismo pristali na ovo: na zabrane, maske, strah, izolaciju, a ponajmanje da budemo razdvojeni i željni jedni drugih“, kazao je efendija Zahid. Slično je zaključio i glavni imam Medžlisa Žepa Elvedin ef. Selimović koji kaže: „Uželjet će insan svoga i tek sada shvatiti cijeniti neke svakodnevne stvari koje su nam nekada bile normalne, kao što je dolazak naših ljudi iz dalekog svijeta. Možda sam takve sreće, samo Allah zna... pa kakav je to hodža bez naroda u džamijama? A, onda opet dok sjedim zagledan u vijugavi put iznad džamije koji dovodi putnike iz pravca Sarajeva u Žepu razmišljam: Allah je tako uredio i ko zna za šta je to dobro.“ Na dijasporu su navikli naročito tokom ramazana. „Nekada prije ove pandemije znali su naši dobri Žepljaci iz Bosni bližih zemalja mahsuz potegnuti da samo na par dana osjete miris ramazana u svom kraju, a nigdje ramazan ne miriše tako kao na svom topraku. Nema više ni velikih iftara ni teravih-namaza. Ali opet naši Žepljaci, iako nisu fizički prisutni, ne zaboravljaju korijene pa dobri kakvi i jesu sjete se svojih najmilijih pa uplate iftar ili kakvu hediju u ove mubarek dane. Bliži nam se i prvi maj i teferič... Izvuku se svilene dimije i kerane šamije iz starih sehara, a staro i mlado igra kolo k’o u onaj stari vakat. Izmiješaju su naši iz dijaspore, naši što žive u Bosni i naši koji žive u samoj Žepi, u okolnim selima. Zaborave se na trenutak i nostalgija i čežnja za najmilijim. A, evo već druga godina kako je sve drukčije“, kazao je efendija Elvedin, koji ističe posebnu tugu starijih koji su se dolaskom mladih iz dijaspore znali ‘podmladiti’ i proživljavati svoju drugu mladost. „A i dijaspora poželi ovu žepsku havu, najzdravije vode na svijetu. Hoće da u sebe nakupe ove ljepote, da akumuliraju do narednog dolaska. Zato se iskreno nadam i molim dragog Allaha da i ova pandemija što brže prođe. Da majka zagrli svoga sina, da sin protrči livadama svog djetinjstva da mu ponovno zamiriše majkina krompiruša i babova škija. Prolazi vrijeme, a i mi za njim. Da nam, ako Bog da, džamije opet budu pune naše dijaspore i da se opet okupimo, jači i pametniji nakon svega ovoga“, kazao je efendija Elvedin i poručio Žepljacima da se ne ljute što i on kaže dijaspora, jer zna se dobro da su Žepljaci srcem, glavom i bradom gdje god da se nalaze. Ne možemo nadoknaditi ovo njihovo odsustvo ničim Da „naša“dijaspora poželi Bosnu posebna je priča, a o tome nam je glavni imam Medžlisa Bosanska Dubica Safet ef. Beganović kazao: „Skoro su neki rizikovali i uspjeli doći prvi put nakon pandemije. Spremni su i na rizike, samo da ne ostave svoj zavičaj, ono što ih čini sretnim i dopunjuje njihov život.“ O tome koliko znači dijaspora ovom gradu efendija Safet je istakao: „Mi uveliko ovisimo o dolasku naše dijaspore, kako u društvenom tako i vjerskom pogledu. Osjeti se u razgovoru, na kahvama da nedostaju ljudi i prebrojava se iz koje države je koliko došlo ljudi. Dijaspora pomaže pojedincu u ekonomskom smislu pojedincima, ali i u emocionalnom. Kada je riječ o vjerskom životu mi smo osjetili prve godine značajan nedostatak u finansijskom smislu, jer smo u svim projektima se oslanjali na dijasporu. Ove godine formirali smo viber grupe pa smo tako u komunikaciji s njima, te napravili web-stranicu Medžlisa. Na taj način smo sada s njima u kontaktu, ali ne možemo nadoknaditi ovo njihovo odsustvo ničim. Nedostaju nam. Navikli smo pogotovo na naše iz Slovenije i Austrije koji su redovno vikendom ili mjesečno dolazili.“ Zahvaljujući dijaspori niko neće biti bez krova nad glavom Džemat Šiprage u Kotor-Varoši ima brojnu dijasporu uglavnom u Evropi, ali značajan broj je i u Americi. Prema riječima Mirzeta ef. Pezera, imama džemata Šiprage, šipraška dijaspora voli svoje rodno mjesto i dođu čim su u prilici. U ljeto 2019. godine džematski odbor je u novoizgrađenom višenamjenskom džematskom objektu organizovao ručak i druženje za džematlije u dijaspori. To je bila prilika da se građani van domovine upoznaju s radom džemata i planiranim aktivnostima, ali i da se čuje njihov glas i želja. „Kako stanje pandemije nije završeno i ovaj ramazan ćemo provesti uglavnom bez dijaspore. Iako nisu u mogućnosti doći u svoj džemat to ne znači da su oni zaboravili svoj džemat. Prate svaku akciju koja se odvija i shodno svojim mogućnostima učestvuju u njima. U ovom džematu ne smije neko biti gladan ili bez krova nad glavom. Tu su ljudi dobrih srca iz dijaspore da to riješe. Spomenut ću da se krajem jula u Šipragama prije korone okupljala dijaspora i to je bila prilika da se vide i druže u raznim kulturnim aktivnostima. Prošle godine tog okupljanja nije bilo, a kako stvari stoje i ova će proći bez kulturnih skupova. Molimo Allaha, dž.š. da se ova pandemija završi i da dijaspora dođe u svoj rodni kraj čim im se ukaže prilika“, kazao je efendija Mirzet koji je istakao da se ipak realiziraju neke akcije u džematu u koje su uključeni i džematlije iz dijaspore. Nemamo vremena za rasprave “Džematlije iz dijaspore su finansijski uvijek tu i bez njih mnoge stvari ne bi funkcionirale, ali ono što nedostaje jeste bratstvo i njihovi savjeti“, kazao nam je glavni imam Medžlisa Foča Miralem ef. Hodžić. Prema njegovom utisku naši ljudi u dijaspori više cijene život i rad ljudi u Foči nego oni koji tamo žive. „Naravno, nekada i puno bolje vide sliku Bosne nego mi. Ne mogu oni fizički uraditi stvari koje bismo mi mogli, a mi sami sebi smo dovoljni s problemima koje imamo i trebala bi se desiti promjena u nama da se stvari počnu mijenjati. Zapravo, mnoštvo problema je u nama samima. Ljudi u nedostatku konkretnih ciljeva žele voditi i državu, i Islamsku zajednicu itd. Gledamo tuđe živote, dok je kod nas kao idealno i usput čekamo nečiju pomoć. Naša dijaspora itekako znači nama, barem meni lično, radi savjeta i brige o domovini. Kamo sreće da je naša veza i osjećaj prema domovini kao njihova“, kazao je efendija Miralem. Kao neku ilustraciju i bratstva dijaspore i naših ljudi efendija Miralem je naveo lično iskustvo. „Jedan ahbab koji je vani poslao mi je poruku da se javim da sam dobro, jer je usnio ružan san. Takve veze su nam važne. Nama imamima možda najviše. Materijalne stvari svakako prolaze, ali sada je važno graditi naše odnose. Prvo mi sami sa sobom pa onda s drugima. Nažalost, nekada preskočimo pa gradimo bolje odnose s nemuslimanima nego među sobom“, istakao je efendija Miralem. Ono što pokušava s dijasporom i sa džematlijama koji žive u Foči da gradi jeste opredijeljenost ka zajedničkim ciljevima. „Mi smo svjesni gdje se nalazimo i šta nam je čiiti. Ne možemo raditi posao države, ali možemo doprinijeti da nam bude bolje. Ono što Islamska zajednica želi jeste da sve ono što je dobronamjerno bude u službi zajedničkog interesa i da svako radi svoj dio posla. Uvijek će biti zlih jezika koji ne žele ni sebi dobro kamoli drugima. Nama je važno da izgradimo ono što nam je porušeno, vratimo ono što je oduzeto i da ostanemo na ovim prostorima“, zaključio je efendija Miralem. Koliko god bude trajala pandemija, a uz Božiju milost da joj vidimo kraj vrlo brzo, ono što bismo trebali naučiti iz ovog iskustva jeste da nemamo vremena za rasprave, svađe, međusobno izbjegavanje, jer ne znamo koje sutra iskušenje stoji pred nama. I, opet, zar treba krenuti nešto po zlu da nam nedostaju čvršće veze i konkretniji zajednički projekti kako nove generacije u dijaspori ne bi izgubili svaki kontakt s domovinom. Ako im (nam) se to desi, nijedna vakcina neće pomoći.

Images:

Categories:

preporod

© PressReader. All rights reserved.