Poziv na odgovornost

Preuzimanjem pojedinačnih odgovornosti u rješavanju problema potičemo svoje vrline i vrijednosti te jačamo društvenu svijest.

Kao savjesna i odgovorna bića ne možemo a da u našem društvu ne primijetimo porast nezadovoljstva i besperspektivnosti. Za takvo stanje razloge možemo pronalaziti i kriviti ove ili one. Ključno se, ipak, tiče nas samih. Mi smo ti koji trebaju preuzeti odgovornost. Nije dovoljno tek sjediti uz kahvu ili na poslu i kritikovati ovoga ili onoga, jadati se ili ogovarati, defetistički djelovati. Najlakše je tako krivicu prebacivati na druge. Odgovornost je lične naravi i, nadasve, na nama. Mi smo ti koji se trebaju pokrenuti iz letargije i ravnodušnosti u koju smo htjeli-ne htjeli dovedeni. Pasivnošću koja nam je nametnuta nužno se suprotstaviti aktivnošću. I to aktivnošću koja podrazumijeva slobodu izbora i pozitivan pristup u rješavanju problema. To su, zapravo, osnovna načela svakog demokratskog društva koja potiču na zajedničko djelovanje. Ona se uvijek kreću između krajnosti – poslušnosti i pobune, te iziskuju odgovornost svakog pojedinačno. Zato je djelovanje svakoga pojedinačno neophodno i od izuzetne važnosti za napredak društva kao cjeline. Jedno potiče drugo, i to u ovisnosti od uvjeta i uređenja u društvu koje kao takvo ima zadatak regulirati međusobne odnose, a na zadovoljstvo pojedinca i zajednice. Međutim, reguliranja takvih odnosa u savremenom društvu sve su teža i zahtjevnija, jer društveno djelovanje u današnjim prilikama više biva usmjereno ka materijalnim vrijednostima, a sve manje ka ljudskim potrebama. Pojedinac u takvom društvu postaje samo broj u sistemu koji ga kontrolira i od njega zahtijeva puko ispunjavanje obaveza. Sociolozi bi to stanje determinirali riječima: dolazi do krize identiteta pojedinca i društva koje u krajnosti proizvodi i globalnu krizu. S jedne strane pojedinac se osjeća bespomoćnim, a s druge društvo nefunkcionalno. No, bez obzira na to, pojedinac je taj koji ima mogućnost a time i odgovornost da promijeni takvo stanje i društvo učini funkcionalnijim. “Napredak je nemoguć bez promjene. Oni koji ne mogu promijeniti svoj um, ne mogu ništa ni promijeniti”, navodi George Bernard Shaw.

Odgovornost prema sebi

Mijenjajući sebe prvenstveno ćemo promijeniti društvo i svijet. To je temeljni zahtjev svakog muslimana koji slijede upute: “Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni samoga sebe!” (ErRa’d, 11). Pojedinci su ti koji, dakle, izgrađuju odgovornost prema društvu. Ukoliko kao jedinke ne budemo odgovorni prema sebi odnosno ne budemo imali svoje mišljenje i stavove, onda ne možemo ni biti društveno odgovorni. Ako ne reagiramo na određene negativne pojave u društvu, tada ne možemo ni očekivati promjene na bolje. Sa te strane primjetno je da se situacija, pogotovo nakon ratnog dešavanja u Bosni i Hercegovini, značajnije nije promijenila. I, dalje su u našoj zemlji prisutne podjele, besperspektivnost i odlasci mladih, i dalje su male plate i penzije uz još mnogo problema. U ovakvoj situaciji svoje nečinjenje pravdamo onim “oni su krivi” ili “oni su lopovi.” Situacija je teška i za promjenu na bolje biće potreban angažman i odgovornost svakog od nas, ponaosob. Nažalost, svjedoci smo da se na tom polju ne organiziramo niti pokrećemo inicijative. A, promjene neće same od sebe doći. To niko drugi neće uraditi. Zato, odgovornost za (ne)činjenje u tom slučaju ne smijemo prebacivati na druge. Mi smo ti koji moraju biti svjesni stanja da bismo pozvali na odgovornost sve pojednice koji nanose štetu i nama pojedinačno i društvu u cjelini. Moramo priznati da nam takve svijesti odista nedostaje i da podrška promjenama izostaje. Dok jedni traže izgovor da ništa ne urade i ne pokrenu se, drugi nemaju izraženu društvenu odgovornost. Posljedice snose građani.

Poznato je da svojom odgovornošću stječemo mnoga dobra bez kojih, uostalom, nema ni uspjeha ni prosperiteta. Tako shvaćena i prihvaćena odgovornost je neophodna za postizanje suradnje među ljudima.

Odgovornost prema drugima

Odgovorni građani djelovat će odgovorno i u državi birati društveno odgovornu vladavinu, onu vlast koja će težiti miru, redu i radu, sigurnosti i stabilnosti. Na to oni itekako polažu svoje građansko pravo. Ako se ta vlast, ne daj Bože, otuđi i ne ispuni njihove zahtjeve, dužnost svakog građanina je da pokaže neslaganje i promijeni je. Politika i političari toga moraju biti svjesni jer kolektivna odgovornost, odnosno odgovornost u političkom životu zajednice uveliko ovisi od odgovornosti pojedinaca. To znači da pojam odgovornosti podrazumijeva pojam dužnosti. Svako na dužnosti je, sa svoje strane, odgovoran za ono šta radi. Za dobro koje uradi će dobiti zasluge, a za loše – kritike. U slučaju da se dužnosti i obećanja ne ispune onaj koji ih je preuzeo treba snositi posljedice tj. odgovarati. Helem, u ovisnosti od aspekta na koji se odnosi, treba reći da odgovornost može biti političke, etičke, administrativne ili pravne naravi. Svaka od pomenutih ima svoje determinante. Na primjer, politička odgovornost se tiče vlasti i političara prema građanima, etička se odnosi na principe ponašanja, administrativna na odgovornost službenika u firmama, dok je pravna uglavnom vezana za odgovornost društva. Mogli bismo govoriti i o odgovornosti na poslu i školi, ili odgovornosti prema planeti, životinjama i slično. Ključno je da se ona ponajviše vezuje za ličnu odgovornost. Što smo spremniji braniti i slijediti svoje stavove, to će i društvo biti osvještenije i naprednije.

U svemu tome, mnogo je površnoga i deklarativnoga u našem društvu. Zakoni se ne poštuju, nema samoinicijative i ugledanja na pozitivne primjere. Čak ni djecu odmalena ne poučavamo da budu društveno korisna niti ih usmjeravamo da imaju stav o pravim i sasvim ljudskim vrijednostima. U medijima se ne protežiraju lijepi i dobri primjeri, nego se štaviše ocrnjava stvarnost alarmantnim vijestima koje samo otuđuju jedne od drugih i tjeraju mlade ljude da sreću traže u drugim zemljama. Stoga i potreba izgradnje društvene svijesti svakoga od nas pojedinačno. Mnogo je primjera gdje se može pokazati ljudska odgovornost po pitanjima pomoći i brige o starijim i siromašnim, ili brige o migrantima, pa do najnovije brige zaštite zdravlja od pandemije korona virusa.

Posebno se to, danas, tiče vakcinacije kojom pokazujemo kolektivnu odgovornost, a u svrhu zaštite sebe i porodica kako bismo postigli visok stepen imuniteta populacije. Na taj način ćemo pokazat društvenu odgovornost. Također, pokazat ćemo veću odgovornost prema problemima koji opterećuju naše bosanskohercegovačko društvo, a o kojima ruku na srce više šutimo nego što ih rješavamo. Sve to nam govori o odgovornosti i potrebi činjenja dobrih djela koje time postaju i dobro društva. S druge strane, očuvanje dobra i mira u društvu ili zajednici je dužnost političara i vođa koji preuzimaju političku odgovornost zasnovanu na povjerenju što su im građani ukazali na izborima.

Odgovornost pred Bogom i ljudima

Zato političari imaju još veću odgovornost. Osim lične odgovornosti, oni pojedine odluke donose i kao članovi raznih struktura vlasti glasajući za zakone koji mogu biti u suprotnosti sa općim dobrom većine građana. Obično to onda pravdaju nacionalnim i višim interesima. Zaboravljaju da je njihova osnovna zadaća borba za istinu i društvenu pravednost. Zar pojedine političke odluke nisu za posljedicu imale agresiju na Bosnu i Hercegovinu i Genocid u Srebrenici. One su, eto, dokazane i na Međunarodnom sudu. Međutim, takva odgovornost nije samo civilizacijska, nego i ljudska. Ne ukazujemo ovdje na kolektivnu krivicu, nego na kolektivnu odgovornost. To, ni u kom slučaju ne treba poistovjećivati. Krivica je individualna, a odgovornost je kolektivna.˝Riječ je o društvenoj odgovornosti koja zahtjeva odgovornu osobu. Takva će osoba biti svjesna štetnih posljedica po društvo. A, kada bude više tih ‘svjesnih’ i rekli bismo moralnih ljudi tada će i odgovornost biti zajednička. Uostalom, odgovornost je to, i pred Bogom i pred ljudima. Na nju nas poziva Allah dž.š. ukazujući kakvi bi trebali biti. Alejhiselam kaže: ‘Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado; imam je pastir i odgovoran je za svoje stado, domaćin je pastir u svojoj porodici i odgovoran je za svoje stado, žena je pastir u kući svoga muža i odgovorna je za svoje stado, i sluga je pastir u imetku svoga gazde, i on je odgovoran za svoje stado, pa svi ste vi pastiri i odgovorni za svoje stado.”

Otuda i današnji brojni pozivi na odgovornost – da se uzdignemo iznad svakodnevnice i živimo život posvećeni Bogu, dobru i plemenitosti, odgovornost da politički lideri ne zloupotrebljavaju krizu, da političari prevaziđu politikanstvo, političke podjele i segragacije, da imamo odgovornost prema našoj duhovnoj tradiciji, odgovornost za riječi i djela, za dijalog, zdravlje, itd.