Kur’anski ples bojama – trag rane muslimanske zajednice

Čuvanje Kur’ana

Prije nekoliko godina bilo mi je naprosto nezamislivo zboriti o kur’anskom svijetu boja. Za mene je, takoreći, bilo kakva ideja o bojama u ranim prepisima Kur’ana bila potpuno neznana. Rekao bih da je, kod mene, samo nepostojanje misli o važnosti uloge boja u historiji kur’anskog teksta uzrokovano time što je ova tematika na margini. U prošlom tekstu sam navodio primjer iz prepisa Kur’ana Arabe 341b, fragmenata Kur’ana koji su do sada još uvijek neistraženi. Riječ je o primjerku Kur’ana u kojem obojene tačke, ponad i podno osnovnog teksta, koliko otkrivaju toliko i skrivaju, što ovaj prepis čini osebujno zagonetnim. Primjerak Kur’ana poput ovoga nije rijetki prepis koji je neistražen, naprotiv, dosta je sličnih primjeraka po raznim bibliotekama koji čekaju da se njima detaljnije pozabavimo. Svojevremeno je Yasin Dutton posvetio dva rada kur’anskim bojama, a u međuvremenu je napisano nekoliko radova koji se posredno bave simbolikom boja u kur’anskim rukopisima. Zbirno gledajući čini mi se da je svijet boja unutar kur’anske historije još uvijek poprilično neotkriven. U prethodna dva teksta o kur’anskom

plesu bojama predočio sam osnovnu poziciju boja u najstarijim sačuvanim fragmentima Kur’ana. Boje su neizbježan sastavni dio ranih prepisa Kur’ana jednako kao što je to slučaj i sa kasnijim prepisima, te modernim izdanjima. Bitna razlika je u tome što u periodu do 10. stoljeća boje predstavljaju značajan, vrlo vidljiv i opipljiv, trag direktnog učešća zajednice kako u samom procesu čuvanja Kur’ana tako i u razumijevanju osnovnog konsonantskog teksta.

Odnos zajednice prema Knjizi

Svaki sistem boja od rukopisa do rukopisa, kao i svaka boja zasebno, su preslika i ostvarenje same ideje rane muslimanske zajednice o kur’anskom tekstu. Upravo ta ideja i misao koja se da iščitavati kroz sistem boja, korištenih u ranim prepisima Kur’ana, ponukala me je da boje u Kur’anu posmatram na dva načina. Prvi je oličen u postupku razumijevanja i pojašnjavanja šta tačno koja boja predstavlja unutar određenog prepisa s konkretnim primjerima, a drugi ideju o bojama predstavljenim u ranim prepisima Kur’ana. Na nivou ideje govora o kur’anskom plesu bojama neophodno je razmišljati kako o pisarima koji su direktno radili s kur’anskim tekstom tako i o široj zajednici čiju su tradiciju učenja Kur’ana pisari težili što vjerodostojnije predstaviti. To je detalj koji mi sve vrijeme nedostaje kod nekolicine autora glede govora o bojama unutar ranih prepisa Kur’ana. Sistem boja, o kojem pišem i kojeg je neminovno stalno spominjati kada zborite o najstarijim sačuvanima fragmentima Kur’ana, otjelovljuje ideju zajednice o Kur’anu. Iako su te rane muslimanske zajednice bile i prošle, svoju osnovnu ideju i misao o Kur’anu prenijeli su nam baš posredstvom boja. Temeljem ova dva načina pristupa kur’anskom tekstu moguće je razmišljati šta to boje predstavljaju u svojoj osnovnoj formi a šta na nivou prenosa same ideje prvih zajednica muslimana o Kur’anu. Načelno, među autorima koji su se pokušali pozabaviti filozofijom različitih varijanti učenja Kur’ana (kiraetima), izdvojio bih ime Sabrija al-Ašwaha. Upravo će on razmišljajući o tradiciji kiraeta u početku svoje knjige I’aġāz al-Qirā’āt al-Qurāniyya (Neimitativnost kur’anskih varijanti čitanja) naglasak staviti na zajednicu.

Boje su svjedočanstvo koliko je zajednica ulagala u prethodno stečeno znanje o razvoju arapskog pisma, te se oslanjala na postojeću tradiciju. Tradicija je skup kolektivne memorije, sehara ranijih stečenih iskustava, pa ipak rana muslimanska zajednica nije bila tradicionalistički okoštala. Nije se zadovoljavala dotadašnjim stečenim znanjem. Tradicija se jeste poštovala, ali se to poštovanje odražavalo kroz daljni razvoj. Kur’anski tekst ih je motivirao da grčevito vuku naprijed i u okvire kur’anskog teksta sistemom boja obilježe svoj odnos prema Knjizi. Time su kasnijim generacijama ostavili trag o kojem mi danas možemo da razmišljamo i pišemo prigodne misli. U najstarijim prepisima Kur’ana, a što sam vam predstavio u prvom tekstu o kur’anskom plesu bojama, boje su bile prvobitno svedene na crnu i kafenu, ali se to vremenom mijenjalo. Ortografija kur’anskih prepisa svjedočanstvo je pažljivog zadržavanja tragova ranijeg predislamskog razvoja, ali i postepene evolucije arapskog pisma u narednim stoljećima. Na primjer, hidžaski prepisi svjedoče ranijim reliktima iz nabatejsko-aramejskog perioda, i siromašniji su bojama, ali to su tek začeci. Već s kufskim pismom kur’anski svijet ortografije postaje iznimno bogatiji bojama, ali je zajednica i tu vrlo obazriva. Karakterisktika prepisa pisanih kufskim pismom ogleda se u upotrebi raznolikih boja koje primarno služe da označe vokale na posljednjem suglasniku. Time se zajednica muslimana u periodu 8. i 9. stoljeća oslanjala vjerovatno na ambijent u kome je smatrano da boje treba samo da budu prikladna vodilja tokom čitanja Kur’ana, ali da veći dio teksta zadrži svoju osnovnu fleksibilnost i elastičnost na temelju čega su i egzistirale različite varijante čitanja (kiraeti).

Sabri će odnos zajednice prema kur’anskom tekstu dojmljivo opisati

ovim riječima: Božija mudrost htjela je da se odnos između “egzemplarnog” – oličenog u Božijoj objavi – i “svijeta realnog”, otjelovljenog u mnoštvu dijalekata i ograničenosti ljudskih sposobnosti u govoru i pamćenju s jedne strane, te ljudskim različitostima ukusa i njihova stremljena s druge strane, bude oličen u suodnosu “upotpunjavanja”, “međusobnog učestvovanja” a ne da to bude odnos nužnosti, diktiranja, obvezivanja i siljenja; ljudima je prepušten prostor ograničen saradnjom, prostor ispunjen protokom vremena, njihovom lojalnošću; prostor što širenjem je svjestan svačije pripadnosti; tako da se al-Tamimi ponosio što uči nešto Kur’ana po svome dijalektu, kao što se isto tako ponosio Kurejšija, al-Huzeli, al-Esedi i dr. Kur’an zbori svim njihovim lingvističkim specifičnostima i na taj način Kur’an

pripada svima njima. Kur’an nije prepušten monopolizaciji jednog plemena, što bi prisvojilo sebi tu uglednost i samo ga za sebe zadržalo, a potom time nad drugima uzvisilo.” 1

Uprkos tome što Sabri ne zbori o bojama u kur’anskim prepisima, podudaranje s mojom idejom o kur’anskom plesu bojama počiva na onome što smatram da boje primarno predstavljaju:

prostor koji je zajednica koristila kako bi predstavila jezičke finese i različitosti koje su postojale unutar rane muslimanske zajednice.

Za svaku obojenu tačku, u nekom ranom prepisu, što se izvija ponad suglasnika otvoren vam je prostor da razjasnite o čemu se tu radi na jednom vrlo partikularnom nivou. Šireći sebi horizont, te posmatrajući boje u širem spektru uočljivo je da su one same po sebi preslika modela posredstvom kojeg zajednica djeluje i komunicira kako s Knjigom tako i međusobno. To je svijet o kojem Sabri kazuje – odnos egzemplarnog, Objave u njenoj punini i realnog svijeta u kojem obitava stalna promjenljivost što se najprije iskazuje ljudskim govorom. Pisari su upotrebom boja samo preslikavali zbivanja u realnom svijetu i prenosili to dalje na listove kur’anskog teksta. Tim činom bi obogatili kur’anski tekst budući da su boje predstavljale i dekorativni vizualni element, čime bi izražavali poštovanje prema kur’anskom tekstu. Gledajući sve te boje, učač je mogao da se skoncentriše i na čitanje Teksta, pa da primijeti regionalne specifičnosti, a i na jezičke finese i pojedinosti satkane i protkane različitostima, te da u potpunosti uživa u ljepoti prepisa.

Dekodiranje kur’anskih boja

Učač Kur’ana, ili vjerodostonije da vam zborim, istraživač ranih prepisa Kur’ana ne može osjećati strah od praznog prostora na pergamentu. Naprotiv, kur’anski tekst zauzima vrlo pažljivo prostor na pergamentu intervencijom pisara što postaje predstavnik zajednice. Pisari nisu imali tek puku mehanicističku ulogu sačinjavanja prepisa Kur’ana. Oni su svojim znanjem i tehnikom tkali niti što su povezivale odnos ovostranosti i onostranosti. Osnovni Tekst se ispisivao crnom ili kafenom bojom na pergamentu što podsjeća svojom bojom na prašnjavi pustinjski ambijent. Koliko je taj ambijent u realnosti bivao surov te izazivao nelagodu budući da je to otvoren prostor, toliko ga je kur’anski tekst ispunjavao i davao mu potpuno novi smisao. Prazan prostor na pergamentu, papirusu ili bilo kojem drugom materijalu, te u okolini u kojoj obitavamo, izaziva uzburkanost i pometnju pa je to nerijetko razlog što uvijek težimo prostoru koji je ispunjen raznolikim blagodatima. Kur’anski prepisi uz osnovne boje, crnu i kafenu, zauzimaju prvobitno prazan prostor na pergamentu, a vrlo brzo uz nijanse drugih boja, crvenu, plavu, žutu, zelenu, zlatnu i narandžastu, kreiraju potpuni drugačiji ambijent. To je ishod aktivnog razvoja muslimanske zajednice od 7. pa do 10. stoljeća. Moguće je pomisliti kako obojene tačke u ranim prepisima Kur’ana obavljaju primarno funkciju olakšavanja čitanja Teksta što bi bilo samo dijelom tačno.

Sabri je ovdje na dobrom tragu iako se u svom radu nije doticao direktno boja u kur’anskom tekstu. Različite boje, što ste mogli vidjeti na nekoliko primjera u prethodna dva teksta, predstavljaju primarno repozitorij misli muslimanske zajednice o odnosu prema Kur’anu. Zbog toga ne trebamo biti iznenađeni što boje nekada označavaju standardno čitanje a nekada bogami i čitanja koja nisu standardna, pa čak da nisu ni zabilježena u dostupnoj tradicionalnoj literaturi o različitim varijantama čitanja Kur’ana (knjige o kiraetima i tefsiri najprije). Postojanje različitih paralelnih čitanja određenih dijelova Kur’ana u skladu je s tradicijom, pa i bilježenje bojama onih čitanja što nisu dostigla neophodan nivo vjerodostojnosti. Sve su to primjeri razvoja muslimanske zajednice, te njene svjesnosti da nije samo puki primalac Objave. Obojene tačke što predstavljaju različite varijante čitanja Teksta zadržavaju protokom vremena ideju o elastičnosti teksta shodno regionalnim jezičkim različitostima u kojima je rana muslimanska zajednica obitavala. Te boje su svjedočanstvo osnovne ideje islama o protivljenju monopolizaciji svetoga teksta, tako da je sam mehanizam multiformnosti kur’anskog teksta najupečatljivije predstavljen upravo u bojama korištenim u ranim prepisima Kur’ana. Prema tome, kur’anski

ples bojama se zasniva na simbolici boja kako na nivou ortografije tako i na nivou opće islamske misli. Obazrivim savladavanjem

kur’anskog plesa bojama u mogućnosti smo naučiti mnogo toga novoga i ispuniti dijelove našeg praznog prostora. U tome i jeste čar boja, da obogate prostor u kojem obitavamo.

1 Sabri al-Ašwah, I’aġāz al-Qirā’āt al-Qurāniyya (Neimitativnost kur’anskih varijanti čitanja), Kairo, Maktaba Wahba, 1998, str. 23.