Ramazan i mi kakve (ne) znamo

Može li se čovjek, uopće, posvetiti sebi ikada više u budućnosti i kako se izmaknuti sveopćoj galami svijeta? Od mnogih ramazanskih tumaranja po sijelima, prigodnim i neprigodnim, pobjegli smo pred silne ekrane? Možda i koncept duhovnih vježbi samopreispitivanja i osame treba razmotriti u drugačijem svjetlu.

Ubritanskoj tv seriji Cracker, dr. Fitzgerald (Robbie Coltrane) u jednoj sceni drži studentima predavanje. Nakon pristupanja govornici i osmatranja amfiteatra nekoliko trenutaka, predavanje započinje uzimajući knjige i čita imena autora: Spinoza, Freud, Adler i dr. – i jednu za drugom ih baca među studente. “Kraj predavanja” – završio je. No, nekoliko momenata nakon odstupanja sa govornice, vraća se i objašnjava poentu. Između ostalog kazao im “Otiđite i zaključajte se u sobu na par dana i proučavajte ono što je ovdje”– pokazavši na svoja prsa – “stvari koje zaista osjećate. Ne sve one besmislice koje biste trebali osjećati. Kada proučite, kada osvjetlite sa malo svjetla mračna mjesta vaše duše, onda je vrijeme da uzmete knjigu” – zaključio je dr. Fitzgerald.

Već odavno, filmovi i brojni drugi video-materijali postali su nam referenca. Knjiga je to svakako, a iskustveno, čini se, u dobroj mjeri potcijenjeno. Iskustveno razumijevamo kao unutrašnje, duboko i samo naše. Tako objašnjavamo i pojam vjere, koju svako od nas drugačije proživljava. O tome i nebrojenim specifičnostima intenzivnije se govori u mjesecu ramazanu. I prije pandemije, a posebno sada, kada su brojne religijske teme prešle sa minbere, ćursa i halke na mnoštvo malih ekrana u našim kućama.

Između ramazanske i TV vaktije

Ramazan je idealan prime time za televizije i brendove širom svijeta. Programi su uveliko spremljeni prije nastupanja mjeseca posta, a mnoštvo je ramazanskih priča, dijaloških emisija, kulinarskih izvedbi, reklama i čestitiki te drugih sadržaja vezanih za ono što ramazan i jeste i nije. Stalne su emisije u tačno određenom terminu, prevashodno u iftarsko vrijeme, sa viđenim gostima – najčešće ulemom što je, ipak, među najgledanijim sadržajem. Osim uleme, gosti su i brojne poznate ličnosti među kojima i političari. Potonje možemo tumačiti na više načina, ali red gostiju političara iz emisije u emisiju može izgledati suviše degutantno, providno i narušavajuće za koncept ramazanskih redovnih emisija.

Iftar sve češće asocira na bogate sofre. Hrana, priprema jela, gomilanje – sve to postaje kultno ramazansko i jedino ili prvo ramazansko. Čini se da sve to i jeste za gladne oči. Ni stomaku se ne da. Duša bi i štogod drugo. Podsjetit ćemo na tekst Mariem Masmoudi “Ramazan – mjesec antiimperijalizma” (algoritam.net, prijevod: A.M.) koji skreće pažnju na neophodnu obnovu duhovnosti u ovom mjesecu, i zaštitu od materijalizma i pretjerivanja: “Usred do sada neprevaziđene komercijalizacije i materijalizma, ramazan služi kao podsjetnik na život nesputan kapitalizmom, kada se ne zahtijeva stalna potrošnja da bi se osjetilo zadovoljstvo. Tokom ramazana su naše želje da više trošimo ublažene božanskim naredbama i poslaničkim uzorom, kako bismo se usredsredili na duhovno hranjenje zajednice i sebe, nadilazeći fizičku glad. Na žalost, mnogi zaboravljaju ovu poruku u onom što sve više karakterizira iftar: neobuzdano žderanje i rasipnost”.

Medijsko posredovanje religijskih poruka

Televizije, radio-programi, YouTube kanali, društvene mreže – odavno svjedočimo velikoj koncentraciji ramazanskog programa u digitalnom svijetu. Ustvari, takav program često obogaćuje ramazansku ili uopće religijsku atmosferu u društvu. Postavljaju se pitanja na koji način, koliko, čemu i kome se daje prednost?

Masovno premrežavanje svijeta različitim medijima poslužilo je našoj percepciji religije i vjerovanja, izgradnji stavova, ali i viđenju življenja religije, u ovom slučaju određene ramazanske rutine. Ako televizija inače služi, između ostalog, da nam pripomogne u razbijanju vremena, odmoru i edukaciji zašto ona i za ramazan ne bi to bila – puko sredstvo za prekraćivanje vremena posta i izloženost življenju religije na način redovnog praćenja religijskog programa, odnosno u edukativne svrhe – sasvim razumljiva logika. Medijatizacija religije se može posmatrati kao veliki put promicanju vrijednosti. Program obogaćen brojnim etičkim smjernicama u današenjem svijetu više je negoli dobrodošao, i svako kreiranje prostora u kojem se apelira na visoki moralni standard dobar je znak. Uz to, ne može se sakriti oslobođenje islamskog i muslimanskog duha u toku ramazana u javnom prostoru. U dobu u kakvom jesmo, to su znaci živosti u evropskom kontekstu kada se muslimani redovno suočavaju sa islamofobijom. Pitanje stepenovanja kvaliteta programa ostaje otvoreno u bilo kojoj opciji, kao i pitanje percepcije ili selekcije ponuđenog sadržaja.

Rasprava o medijatizaciji religije proteže se i do stavova o tome da “medijsko posredovanje religije u mnogim situacijama služi samo kao pojačavanje postojećih teritorijalnih, licem-u-lice religijskih zajednica te se nalazi pod kontrolom formalnih religijskih vođa”. (Željko Pavić, Nova prisutnost, br. 2, 2016:297) S tog aspekta velike religijske zajednice mogu osnažiti svoju poziciju. Na taj način, naglasit ćemo, moguće je doprinijeti kreiranju koncepta u kojem bi se neoficijelno regulisao pristup istinama religije i, na određen način, suzbila sveopća komercijalizacija određenih elemenata. Primjerice, zvanična televizija IZ u BiH BIR TV, još mlađahna u medijskom svijetu, u mogućnosti je u budućnosti dirigirati kvalitet islamskog programa u ramazanu, ali i na nivou cijele godine.

Stoga, uzevši u obzir gore šturo navedeno, zaključuje se potreba šire analize fenomena medijatizacije religije. Međutim, to ne isključuje obraćanje pažnje na prvotne postulate, neovisne o komunikacijskim kanalima kao sredstvima prenošenja religijskih poruka.

Ogledanje u čestitosti

Neke od osnovnih ramazanskih poruka sliježu se u nadnošenje čovjeka nad sobom, u ogledanje u vlastitoj čestitosti spram Boga, ljudi i samoga sebe. Iz vremena prije pandemije lahko se daju zamisliti scene ramazana između slika obilnih zajedničkih iftara, slika vrlo posjećenih mukabela i svega onoga što ostade fotografski nezabilježeno – slike praznih seoskih džamija za vrijeme namaza i mukabela, iftara gdje toplo i gospodski ugoste softe i studente...

Veća okupljanja daju minimum pažnje medijskim distraktorima. Ako smo već za prošli ramazan govorili da će biti prilika da se posvetimo sebi sada postavljamo pitanje – može li se čovjek, uopće, posvetiti sebi ikada više u budućnosti i kako se izmaknuti sveopćoj galami svijeta? Od mnogih ramazanskih tumaranja po sijelima, prigodnim i neprigodnim, pobjegli smo pred silne ekrane? Možda i koncept duhovnih vježbi samopreispitivanja i osame treba razmotriti u drugačijem svjetlu. Da se vratim gore spomenutom tekstu Mariem Masoudi: “Savremeni svijet se odrekao hiljadugodišnjeg ljudskog iskustva, budući da neprirodno nastoji našu volju potčiniti cjelodnevnom radu po kazaljci sata. Nije svrha našeg postojanja da kapituliramo pred prolaznim materijalizmom i ramazan nas podsjeća na našu višu svrhu”.

Posredno učimo o brojnim segmentima, zaboravljajući na snagu spontanog i neposrednog odnosa. Tevhid kao prvi princip islama nije tek nominalna kategorija – on govori o Jednoći Boga, ali u širem značenju govori nam o neposrednosti odnosa sa Bogom gdje dolazimo do pitanja življenja religije i vjere. Vjera je razumijevana kao najdublje u čovjeku. Niko drugi je ne posreduje. U tom smislu, dešava se precjenjivanje i autoriteta i knjiga. Kako se osvjedočiti o ramazansku metamatematiku osim po vlastitom iskustvu?

U mjesecu u kojem stalno govorimo o takvaluku – svijesti o Bogu, prisjetimo se poznatog hadisa u kojem Muhammed, a.s., tematizira važnost međuljudskih odnosa, tj. ono što ih nagriza, kao i naše duše – zavidnost, mržnja, izdaja, nepravda i dr. Poslanik, a.s., je pokazavši na prsa kazao: “Bogobojaznost/ svijest o Bogu je ovdje”. Jeste, tu je srce, pristanište upute i spoznaje.