Neke refleksije Jusufovog (a.s.) puta, 3. dio

Uzimati pouku mogu oni koji svjesno lice svoje abdestli vodom oprati žele i oni koji srca svoja sjećanjem na Njega čiste i dezinfikuju, i oni kojima je najveća briga Njegovo zadovoljstvo i navigiranje Pravom putu. Ko se od nas pita, kakvo li je stanje svjetiljke u srcu, ima li fleka na srčanom platnu ili se bistrina i bjelina svjetlosti u srčanim komorama razlijeva i sve oko sebe obasjava?

Pouku uzeti i razumjeti mogu oni koji željno spuste lice na zemlju, da slome ego oholosti, da ubiju u sebi iblisovsko “bolji sam od drugih”, da budu učenici koji pomno slušaju otkucaje kapljica kur‘anskih riječi dok kapaju po prozorima srčanim.

To su predispozicije za uspješno učenje i razumijevanje znakova i života. Znakovi su beskonačni, ni okean tinte, pa ni sedam okeana znakove Njegove ispisati ne mogu. Gospodaru, podaj nam mudrosti i znanja da makar jedan pregršt Tvojih riječi svojim rukama uhvatimo i da sa njima abdest uzmemo, pa da tako čistoću oka i srca i sedžde svoje dobijemo!

Jusuf je imao čistoću oka i srca kada je svoju braću prepoznao. Oni njega prepoznali nisu.

Čisto srce gleda i vidi kroz oči, sluh, dodir, osjećaj, momenat, zrak, otkucaj, dah. Čisto srce čita i prepoznaje. A bolesna srca ni vlastitog brata ne primijete, jer naslage zlobe i oholosti neutrališu zrake svjetla. Čitanje znakova trebalo bi biti stalno, iako ćemo u životu zasigurno imati sedam bogatih i sedam siromašnih klasova jer život je i suša i bogata sjetva.

Čitamo u kazivanju o Jusufu o dinamičnoj (uspješnoj?) laži i sporoj istini, o zavisti, strasti, oholosti, manipulaciji, potvori, nepovjerenju, pravdi, te strpljivom čekanju i oslanjanju na Milostivog i Pravednog. Pitam se zašto je laž tako dinamična i zašto se tako “mudro” provlači kroz život Jusufov? Laž se svugdje provukla da zatvori pitanja o prevari sa košulje krvave, o lažnom svjedočenju, o manipulaciji informacijama, pa i o optužbi da je poslanik lopov. Laž se povlači kroz Jusufov i naš život, kreira nam priče, podmeće scenarije, izigrava standarde, obmanjuje nas i čini nam se počesto privlačnom i prihvatljivom.

Tekstovi kažu da je laž izazov socijalizacije. Dakle, kad bismo bili sami ne bismo trebali laži, ali u društvu laži se koriste kao najbrže i najdinamičnije rješenje. Ako su, kako naš narod reče “u laži kratke noge”, onda je laž kao zec. Laž je izuzetno brza i plašljiva, izbjegava suočavanje, pojavi se nakratko sad na jednom sad na drugom mjestu.

Istraživanja tvrde da u deset minuta konverzacije ljudi izgovore tri laži u prosjeku. Počev od toga da slažemo šta smo doručkovali ili kakvo mišljenje o sagovorniku imamo, pa do toga da slažemo o vitalnim konceptima i idejama, da bismo imali okruglije priče i zatvorili zapitanosti i dileme. A šta je tek sa onima koji su patološki lažovi? To su oni koji ni sami više ne znaju šta je istina, a šta laž od onoga što izgovore. Njihove strukture u mozgu pokazuju da imaju 25% bijele materije više u prefrontalnom korteksu, a to im omogućava brže strujanje informacija, pa njihovi “zečevi” veoma brzo i efektivno skaču sa mjesta na mjesto u cilju stvaranja zamišljene slike i imidža. Brzi cross-talk u prefrontalnom korteksu lašcima je potreban i da bi uspjeli hladnokrvno ignorisati emocije i nikada ne pogledati u ogledalo savjesti. Friedrich Nietzsche je zapisao: “Laž je stanje života”, dakle za nekoga standardni obrazac življenja. Bez obzira na sve tehnološke napretke, modernost nije uspjela napraviti detektore laži koji će na osnovu otkucaja srca, pokreta očiju, držanja tijela, reakcije kože, itd. uvijek i tačno otkriti lažove.

U borbi protiv dinamične laži, i čekajući da se pojavi dostojanstvena i čista istina, prosječnom čovjeku haman ostaje da bira između Jusufovog i Jakubovog puta. Jusuf se u tamnicu sakrio, a Jakub je od tuge i razočarenja oslijepio. Tako je Jakub navigirajući kroz laži koje su mu sinovi servirali, uzdajući se u Njegovu pravdu i čekajući veliku i lijepu istinu oslijepio. Oči više vidjele nisu, ali čisto srce je sve znakove prepoznavalo i čitalo. Srce koje je bolom i vjerom očišćeno, jer boli nepravda, jer boli prevara i razočarenje, jer boli kad se izgubi ono što se voli. Od tuge iz srca suze su mu očinji vid obrisale.

Pa kad su njegovi sinovi bez Benjamina došli iz Misira, Jakub ih ponovo posla da zaostalog brata dovedu i da se o Jusufu, dječaku kojeg su mu davno oduzeli, “raspitaju”. I ponovo su braća stala pred Jusufa i ponovo ga nisu prepoznala. Nikada zaprljano srce lijepu istinu prepoznati neće, osim ako se Gospodar smiluje i maske sa lica i perde sa srca podigne. “A znate li vi šta ste sa Jusufom i njegovim bratom uradili?”, upita ih ministar Jusuf. A oni u čudu i nejasnoći svoje zbunjene logike i lažima protkane životne strategije upitaše “A da ti nisi Jusuf?”.

Nije ih Jusuf optuživao ni za bunar, ni za potvoru, ni za ljubomoru, ni za mržnju koja im je krvnim žilama kolala. “Nemam ja ništa sa vašim postupcima, neka to Allah riješi.” Podsjeti me ova kur‘anska poruka na jednu uzrečicu moga rahmetli dede, koji je imao običaj reći: “Svako sirće svome sudu naudi”, aludirajući na to da sirće, kiselina i zloba koju u srcu neko nosi, najviše naudi vlasniku tog srca i izjede mu unutricu. Zato vlasnike srčanih kiselina treba Gospodaru prepustiti i čekati prirodne procese vrenja da se poigravaju sa njima.

“Evo vam moja košulja pa ponesite je babi”, reče Jusuf braći. I opet košulja, baš kao i onda kada je kao lažni dokaz o nestalom dječaku donesena, i kasnije kao jasan dokaz o čestitom mladiću ignorisana. Ovaj put košulja – kao utjeha i lijek i nadoknada za izgubljene godine i isplakane suze.

Čim su sa pošiljkom Jakubovi sinovi iz Misira krenuli, otac im je miris nestalog sina osjetio. Eh, eto, ti ćeš, slijepi starac, miris osjetiti i o davno izgubljenom sinu, i završenoj priči govoriti? Zna Jakub da nije izgubio razum, zna i da mu srce vidi. Pa kad stavi svoje lice na košulju mirisnu, ograničeni očinji vid mu se vrati. “Zar vam nisam rekao da znam ono što vi ne znate, a moje znanje je od Allaha?!”, uskliknu sretni babo. Mehanički, braća napraviše novi strateški potez pa rekoše “Zamoli Allaha za nas, mi smo pogriješili!”.

Tako strpljivi, čisti, lijepi, inteligentni i mudri Jusuf dočeka da mu babo i majka u zagrljaj dođu, te ih na prijesto, tamo gdje roditeljima i dolikuje, postavi. Kakav li je bio susret, kada je otac stari svog prelijepog i uspješnog sina zagrlio? I kako li je majci bilo kad je vidjela dijete koje je Gospodar Pravim putem vodio i kroz iskušenja čistim sačuvao? Kako li su se osjećala braća kad su na djelu i u stvarnosti veliku i lijepu, dostojanstvenu i čistu istinu vidjeli, kada su snopovi svjetlosti, od koje je satkana bijela istina sve laži i spletke izbrisali? Kako li je svjedočiti istinu onda kad laži ispare i u svemiru se rasprsnu?

A istinu će svjedočiti onaj ko se u Njega uzda i ko sebi Jakubov ili Jusufov put kao inspiraciju i podsjetnik među beskrajnim znakovima izabere.

Ko nije bio blizu Jusufa, nije ni znao njegovu ljepotu i čistoću prepoznati. Ko nije nekada u životu, napušten i optužen kao Jusuf živio, taj se ne može i neće znati ispunjenju svoga sna radovati.

Ko nije bio kao Jakub razočaran i izdat od onih koji su mu sa sofre jeli, taj neće moći ni znati mirisu se dragom radovati, niti srcem vidjeti i čitati onda kada oči samo tamu svjedoče.

Zato je život “life-long learning” (cjeloživotno učenje) i zato u životu svugdje ima znakova i Jusufovih košulja. I onih koje su istina i onih koje su podmetnute kao laž, a i onih koje su lijek. Na nama je da ih razlikovati naučimo, tako što ćemo svoja srca od bolesti i kiseline čistiti da konačno srčanim vidom progledamo. Uživajmo u procesu životnog učenja.