Hadžija Aziz je bio svestrano koristan član Islamske i društvene zajednice

UKantonalnoj bolnici u Bihaću 14. aprila je na Vječni svijet preselio hadžija Aziz Muminović iz Bužima. Iako je bio u 76. godini vijest o njegovom preseljenju je iznenadila njegovu familiju, prijatelje i poznanike, pogotovo što je do pred smrt bio dobrog zdravlja i psihičko-fizičkih sposobnosti. Prije 11 dana prije hadžije Aziza preselila je i njegova supruga, hadžinica Šefika. Hadžija Aziz je rođen na Lubardi kod Bužima 1946. godine gdje je živio do 1997. godine kada je preselio u Bužim. Godinu dana po okončanju agresije na Bosnu i Hercegovinu sa sinom Emirom ratnim vojnim invalidom osnovao je trgovinu mješovite robe, poslije prerasle u market, a 2010. u hipermarket “Pleska” Bužim. Nije ga to učinilo poznatim koliko činjenica da je bio svestrano koristan član islamske i društvene zajednice. Osim što je ostao član džemata u Lubardi bio je član u još nekoliko džemata kako bi ih članstvom i drugim vidovima pomogao.

Uz to bio je uz Islamsku zajednicu i bio joj značajna podrška, najčešće to držeći u tajnosti.

Doprinos hadžije Aziza u izgradnji džamije u njegovom matičnom džematu Lubarda, koju je

2010. godine svečano otvorio sa suprugom hadži-Šefikom, bio je poseban, ne samo u pogledu materijalnog učešća već i u organizacijskom smislu. Svo vrijeme izgradnje džamije bio je član građevinskog odbora, a pored toga bio je i član džematskog odbora u više mandata.

Pokretao je i često puta vodio više akcija društvenog karaktera i tako doprinosio jačanju infrastrukture na području općine Bužim. Osim materijalnog učešća u izgradnji puteva, vodovoda, ulične rasvjete i sl. učestvovao je i u dijelu organizovanja i animiranja javnosti što je bilo od velike važnosti. Nije žalio sredstava ali ni truda da se pokrenu određeni projekti i kvalitetno dovrše, mada je poslije novčane podrške uglavnom sve mogao pratiti sa strane bez unošenja i sikiracije.

Njegova dženaza, koja se po broju klanjača na Lubardi može rijetko ponoviti, obavljena 15. aprila 2021. ili trećeg ramazana 1442. godine pred lubardskom džamijom, i pored mjera zaštite protiv koronavirusa, potvrdila je ugled i poštovanje koje je uživao. Ukopan je u centralnim džematskim mezarlucima uz svoju hadžinicu Šefiku s kojom je imao tri sina, Emira i Esmira, kao i Samira, ako Bog da šehida. Rahmetli Samir je također 15. aprila 1994. preselio s ovoga svijeta kao pripadnik 505. Viteške bužimske brigade Armije Republike BiH. Uz sve karakteristike koje su krasile hadžiju Aziza i njegovu hadžinicu Šefiku za njih se može reći da su bez dileme iz kategorija za koje je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: „Najbolji među vama su oni koji su najbolji prema svojim ženama, a ja sam najbolji prema svojim ženama,“(Hadis bilježi Tirmizi) odnosno: “Ako žena bude klanjala pet propisanih namaza, postila mjesec (ramazan), čuvala svoj polni organ i pokoravala se svome mužu ući će u Džennet na koja god vrata bude željela.” (Hadis je sahih, a bilježi ga Ahmed)

Po svemu vidljivom, a Bog najbolje zna, oni su svoju dunjalučku misiju časno obavili, jer su pored privrženosti islamu iza sebe ostavili potomstvo koje će nastaviti njihovim putem. Da im se Uzvišeni Allah smiluje, oprosti grijehe i obraduje ih džennetom, a njihovim bližnjim da podari sabri-džemil.