Vratimo se dovi, zikru, zuhdu, tevbi

(Husein Smajić, Temelji islamske duhovnosti, CID BiH, Stolac 2021. godine)

Nakon dvije autorske knjige i dvije knjige prijevoda sa arapskog jezika, Husein Smajić se javlja još jednom knjigom pod naslovom Temelji islamske duhovnosti. Lijepo opremljena i lahka knjiga posvećena je dovi, zikru, zuhdu i tevbi – četiri faktora koja znače temelje vjere, imana, dina i čistoga srca.

Dovom su se Gospodaru obraćali svi poslanici, pejgamberi, odabrani ljudi kao i obični Allahovi robovi u posebnim životnim okolnostima. I na rijetko temeljit način autor Smajić ih smješta i razmješta u hronološki prevažni imperativ “Pozovite Me i i Ja ću vam se odazvati” iz sure ElMu’min, 60 ajet, preko dova Adema alejhis-selam, Nuha alejhis-selam, Ibrahima alejhis-selam, Jusufa, alejhis-selam, Musaa, alejhis-selam, do dova Isaa, alejhis-selam i Muhameda, alejhis-selam. Time zaokružimo sve svoje halove i kušnje kojih nam je svakodnevlje prepuno: od dove da nam oprosti svakakve grijehe, dove za očišćenje zemlje od nevjernika, dove za mudrost koja nam ponajviše danas nedostaje, zatim dove za opskrbu, berićet, dove za lijepe snove, za pravednu vlast, dove za spas od nasilnika, dove za prostrana prsa, lijep govor s jezika i da nas drugi razumiju, do dove spoznaje da je svako od nas najveći siromah koji od sebe ne može sam ništa otkloniti bez Gospodara svoga, do dove za milost, spas od iskušenja koja se podnijeti ne mogu, za prosvjetljenje uma i srca i dove za spas od svakoga zla… Sve do lijepog edeba i načina kad i kako najljepše dove činiti Uslišitelju svih dova koje postoje.

Kad raspravlja o zikru kao aktivnom i tajnovitom spominjanju Allaha džellešanuhu, autor Smajić podsjeća da je trajno zikrenje jedna vrsta samopročišćenja koje traje i, u veličanju Onoga koji je za veličanje svakovrsno, osjeti da cio kosmos beskrajni utječe na srce molitelja, stapa se s njim, nevidljivim silnicama, omekšava ga i ono postaje najprofinjenija moguća tvar ili energija, pa potom pomaže molitelju da sve kušnje dnevne i trajne podnese na najlakši mogući način. Molitelj će biti uravnotežena osoba, psihički snažna i dobrohotna, cjelovita ličnost. Zikrullah je, prema hadisu, djelo koje je najbolje kod Gospodara svih svjetova i koje najviše uzvisuje vjerski položaj, čak bolje od dijeljenja zlata i srebra… Tim se osoba trajno povezuje sa Najodabranijim duhovnim i nematerijalnim svjetovima koji je blagosiljaju. Svaki skup muslimana koji ne bude začinjen zikrom je osuđen na greške i prijestupe, a zikr s melecima skupa osigurava nas od šejtanske sveprisutne vesvese, čaranja, baranja, manipuliranja te je siguran lijek svakoj bolesti.

O zuhdu se najrijeđe govori i priča među modernim muslimanima, a radije se potenciraju vrijednosti imućnosti, raskoši i moći. Stoga je rasprava o zuhdu možda najbolji dio ove knjige. A zahid je onaj koji kad nekoga sretne, odmah pomisli i kaže, ovaj je bolji od mene, kako veli Hasan Basri, odnosno, zuhd je putovaje u krajnju skromnost, požrtvovanost i činjenje drugima dobra kroz svaki altruizam. U doba masovne kulture narcizma i javne opće arogancije nema ljepšeg savjeta od upute na zuhd. Od Isaa, alejhis-selam, se prenosi da je govorio kako se četvero postiže samo velikim zalaganjem i trudom, zamorom i umorom, a to je šutnja kao prvi ibadet, poniznost, česti zikr i posjedovanje malo stvari. U ovom dobu kada je posjedovanje puno stvari, gomilanje predmeta i imetka te nepotrebnih skula prisutno kod većine ljudi, insistiranje i preporučivanje skromnosti i darežljivosti je vanredno značajno. Takvima, samo takvima, prema hadisu, Allah uzvišeni podaruje nevjerovatno – znanje bez učenja. Onaj čuveni ilm-i leddun je pratilja odabranih zahida cijelu povijest ljudskoga roda. Zuhd je častan put koji čini ilm, hal, amel, selef, akaid, kavl i ponovo amel. Kroz posve čisto i čestito znanje dolazak u halove koji vode ka oživljavanju najljepših safova selefa na principima nepovredivog vjerovanja i govora koji postaju – riječ i djelo da su mi jedno, što smo još u ranim mektebskim danima pjevali kao ugodnu prosvjetiteljsku ilahiju.

Konačno, kao četvrti stub islamske duhovnosti obrađena je tevba, pokajanje i izlazak iz sfere kala i blata griješenja i boravka u griješnoj zoni. A to je bezmalo svaki dan savremene civilizacije današnjosti. Jer, Allah džellešanuhu zaista voli one koji se kaju i mnogo čiste, izričit je Kur’an-i Kerim u suri El-Bekare, ajet 222. Nema ništa ljepše od iskrene tevbe ili kajanja, ali to znači da se osoba istinski zagledala u sebe, pronašla vlastite greške, mahane i nedostatke i odlučila se svjesno i savjesno očistiti od grijeha, malih i velikih. Time je pokazala da je snažna, iskrena i postojana i spremna na samokritiku i javno popravljanje svog stanja ili hala. I uistinu takvi ljudi koji učine pokajanje ili tevbu su vrsta novih ljudi, koji posjeduju prosvijetljeni razum, a ne onaj egoistični, uobičajeni što ga moderni vjernici, kao sljedbenici kakvog udruženja, posjeduju. Jer, to nije bezazlen čin niti bezazlen stupanj u razvoju imanskog srca. Ko se ne pokaje na vrijeme uzalud će mu to biti van vremena, tako da se izrazimo, jer u tevbi mora postojati dobrota i svjesno odricanje od budućeg lošeg. Kazne određuje sami Allah džellešanuhu jer je čovjek podložan dnevnim utjecanjima i dunjalučarenju tako da ne može sam uvijek pravedan biti, samo su Allahove odredbe i konsekvencije pravedne, sve ostalo je magija ljudske umišljenosti.

Knjige dijelim na one lahke i teške. Lahke su sve one koje se rado mogu čitati pred spavanje, a da ne poremete san i mir, dok teške oduzimaju i san i mir. Ova knjiga Huseina Smajića nesumnjivo je među lahkim knjigama, što zbog odabira finog papira i korica, što zbog lahkoće i finoće stila i poruka koje u sebi nosi i poklanja čitatelju.

Za vjernike je to jednostavno i preočito. Lahko im je živjeti i lahko im je umirati. Tako se i lahkoći proživljenja nadaju i raduju.