Husejn-efendija Muzaferija - prvi muderis grada i Bosne

300 godina od preseljenja na Ahiret

Hadži-Husejn-efendija Muzaferija jedan je od najučenijih i najuglednijih alima Bosne i Hercegovine u drugoj polovini 17. i početkom 18. stoljeća. Rođen je u Sarajevu 1646. godine. Sin je hadži-Muzaferov (u. 1668.), unuk Oručev, a praunuk Kurd Ali-spahijin (u. 1618). Njegov otac hadži-Muzafer rodonačelnik je Muzaferija-Sabrihafizovića.

Nakon završenog mekteba i Kuršumli-medrese u Sarajevu, na nauke odlazi u Istanbul gdje uči pred ondašnjim uvaženim učenjacima. U Sarajevo se vraća prije 1681. godine jer se već tada uključuje u nastavni proces kojem ostaje vjeran do kraja života. Kao muderis i vaiz Husejn-efendija djeluje u Sarajevu blizu 40 godina.

Stanovao je u Šejh Ferruhovoj mahali (Abdesthana) gdje je bio mutevellija jednog česmanskog vakufa. Prije 1697. godine putovao je na hadž i tom prilikom je ostvario kontakte sa učenjacima Medine i kasnije se s njima dopisivao. Posjedovao je za ono vrijeme veoma bogatu zbirku orijentalnih rukopisa koju su naslijedili njegovi potomci, da bi je Abdulkadir-efendija Muzaferija 1791. godine uvakufio za Đumišića medresu u Sarajevu. Više ovih rukopisa danas se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Na prvom zaštitnom listu rukopisa R-1207 nalazi se bilješka Husejn-efendije Muzaferije, njegov potpis i otisak pečata s tekstom: Ja ma’ruf eleser ihfez Husejn ibn Muzafer – O Ti koji svaki trag svoga prisustva pokazuješ, sačuvaj Husejna, sina Muzaferova. Brojne bilješke, dove, fetve, izvode iz različitih djela, na početku i na kraju rukopisa ispisao je Husejn-efendija Muzaferija svojom mubarek rukom. Tu je i njegov prijepis jednog pravnog djela Hasana, sina Nesuhova, Duvnjaka (po rukopisu). Nenavedene godine prepisao je

Komentar vjersko-poučnog djela Šir›a al-islam, autora Jakuba al-Brusevija, na arapskom jeziku. Djelo je prepisano lijepim i sitnim ta’liq pismom na 540 stranica srednje veličine. Rukopis se čuva u Historijskom arhivu u Sarajevu, R-149.

Nezaobilazno je njegovo ime, i ime njegovog unuka Derviša Ibrahim-efendije, kada se piše o astronomiji i računanju vremena u Bosni i Hercegovini. Jedan od Muzaferijevih rukopisa bavi se upravo izradom kalendara.

U kojoj je medresi predavao Muzaferija?

U posljednje vrijeme pojavile su se nedoumice oko toga u kojoj je sarajevskoj medresi predavao hadži-Husejn-efendija Muzaferija. Dva najuglednija učenjaka BiH s početka 20. stoljeća, dr. Ćiro Truhelka i akademik Hamdija Kreševljaković nemaju dvojbe. Truhelka u svojoj studiji Gazi Husrefbeg još 1912. godine piše da je Muzaferija završio GHB medresu a za doba principa Eugena bio sam vaiz i muderiz na ovoj medresi... Dvadeset godina kasnije, u Spomeniici GHB četiristogodišnjice

Kreševljaković piše da je on prvi poznati Bošnjak koji je predavao u Gazi Husrev-begovoj medresi. Sada se to osporava zbog nedostatka izvora, ali se ne smije zanemariti činjenica da je većina dokumenata iz ovoga vremena izgorjela u pohodu Eugena Savojskog 1697. godine. Još nešto, u Drnišlijinom Zborniku bosanskih memoriala hadži-Husejn-efendija se oslovljava kao prvi muderis grada i Bosne. Zar bi ijedan drugi muderis bilo koje sarajevske medrese bio označen kao prvi

muderis grada i Bosne, osim muderis Gazi Husrev-begove medrese, prve i najuglednije medrese Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine!? Kreševljaković je doslovno naveo: Na Husreviji počeo je predavati nešto prije 1681. jer ga ove godine nalazimo kao muderisa ove medrese potpisana među svjedocima

na jednoj vakfiji... Kreševljaković nije naveo izvor jer to Spomenica i ne zahtijeva. Dakle, hadži-Husejn-efendija Muzaferija je predavao u Gazi Husrev-begovoj, a kasnije i u drugim sarajevskim medresama. Muderriska primanja su bila skromna pa su oni bili prinuđeni raditi na više strana. Predavao je u Gazi Husrev-begovoj i držao određene časove u drugim medresama. Takav je slučaj bio i sa Ahmed-efendijom Dupničaninom koji je, stotinjak godina nakon Muzaferije, predavao i u Gazi Husrev-begovoj i u Đumišića medresi.

Pred samu provalu Eugena Savojskog u Sarajevo 1697. godine, Muzaferija je predavao i u Buk’i medresi u Sarajevu. Pošto je medresa izgorjela, bosanski valija Ibrahim-paša podnosi molbu Porti s prijedlogom da Muzaferija počne predavati učenicima u obližnjoj Carevoj džamiji.

Spominje se i u jednom popisu od 28 muderrisa koji su, nakon spaljivanja Sarajeva, ostali bez primanja. Držao je vazive u Carevoj (1709.) te Buzadži hadži-Hasanovoj džamiji.

Na dužnosti muderrisa Gazi Husrev-begove medrese naslijedio ga je sin Muhammed Sa’id koji je od 1720. godine obnašao dužnost imama i hatiba Begove džamije. Po slovu vakufname ovi su položaji bili nasljedni ukoliko je potomak imao potrebne kvalifikacije. Muzeferije, kasniji Sabrihafizovići, bili su muderrisi Gazi Husrev-begove medrese, imami i hatibi Begove džamiije do prije pedeset godina.

Husejn-efendija je preselio na Ahiret 13. aprila 1721. godine i ukopan u haremu Buzadži hadži-Hasanove džamije u Logavijinoj ulici. Ukopan je lijevo od ulaza u džamiju. Uzglavni nišan, bez tariha, ima ulemanski mušebek turban i jamicu na vrhu za sakupljanje „ljekovite“vode. U dva nama poznata popisa sarajevskih evlija i kultnih mezarova (Poljanićev i Enveri Kadićev), Husejn-efendija se spominje kao evlija, te kao ehli kalem i ehli ma’rifet - čovjek od pera i od znanja. Ne samo on nego i njegov otac hadži-Muzafer, brat Muhammed-efendija i sin Derviš Abdullah-efendija. O hadži-Muzaferu i njegovim sinovima spjevao je jednu pohvalnicu znameniti bošnjački pjesnik Sabit Užičanin koji kaže da je Sarajevo

znamenito po Muzaferijama.

Spomen-ploča Muzaferiji

Na zidu Buzadži hadži-Hasanove džamije, lijevo od ulaza, i danas se nalazi tarih na arapskom jeziku, zapravo spomen-ploča posvećena njemu. Tarih se završava hronostihom koji je, navodno, izgovorio sam Muzaferija nagovještavajući vlastitu smrt: Bože, osvijetli moj mezar svjetlom i smiluj se mojoj starosti! Preračunavanjem brojnih vrijednosti harfova dobije se 1133/1721. godina, a to je doista godina preseljenja Husejn-efendije.

Pisao je prozu i poeziju. Sadržaj oba njegova pečata pisan je u stihu. Najvažnija njegova književna ostavština je

Hronika na turskom jeziku koja je sačuvana samo u fragmentima, zahvaljujući Muhammedu Enveri Kadiću. Osim vrijednih ljetopisnih bilježaka tu je i njegova prijepiska, na arapskom jeziku, koju je vodio sa prijateljem i učiteljem Džemaluddinom iz Medine, te neke ljetopisne bilješke. U prvom pismu Muzaferija piše o upadu Austrijanaca (»Benu asfer«) 1697. godine: Napadači su, kao skakavci širili po zemlji nered; rušili gradove, palili kuće i naselja, pobili starije osobe, a mlađe odveli u ropstvo. Da bi izbjegao poniženje i pogibiju Muzaferija se sklonio negdje »na jug«, vjerovatno u Mostar. Kada se vratio u Sarajevo uključio se sa sinovima u obnovu grada: U prvi mah smo obnovili i popravili oko dvije hiljade kuća, 44 džamije i mesdžida i oko hiljadu dućana.

Hadži-Husejn-efendija Muzaferija bavio se i medicinom. Njegova

Medžmu’a iz te oblasti nalazila se 1823. godine u rukama sarajevskog kadije hadži-Mustafe Muhibbija ( danas u Nac. i sveuč. Knjižnici u Zagrebu) koji je iz nje prepisao brojne recepte za lijekove i načine liječenja. Muzaferija se često pozivao na velikane islamske medicine al-Farabija, Ibn Sinu i nekog perzijskog liiječnika hadži-Ahmeda.

Godine 1716. zastupao je, pred sarajevskim kadijom, Bošnjaka hadžiIsmail-agu, sina Husejnova, osnivača medrese na Atmejdanu u Sarajevu, koji je živio u Egiptu, i u njegovo ime za tu medresu uvakufio hiljadu esedi-groša.

Bio je mutevellija dva pozamašna novčana vakufa uglednog i imućnog sarajevskog trgovca hadži-Musaa iz Šejh Ferruhove mahale u Sarajevu. Vakuf je ozvaničen pred sarajevskim sudom 1682. godine.

Poznato je sedam Muzaferijinih sinova, većinom alima: Ebu Jahja Muhammed Sa’id, hadži-Ahmed Rešid, Abdullah, Omer, Salih, Ismail i Sulejman.

Hadži-Husejn-efendija Muzaferija jedan je od naših najuglednijih alima proteklog vremena.

Rahmet mu plemenitoj duši!

Kadić, Zbornik, III, 251, IV, drugi dio, 244, V, drugi dio, 25-28; Spomenica GHB četiristogodišnjice, Sarajevo, 1932., str. 149; Alija Bejtić, „Iz Drnišlijina zbornika bosanskih memorijala“, Anali GHB, Sarajevo, 1976., knj. IV, str. 181; Dobrača, Katalog GHB, sv. 2, str. 387-388; Alija Bejtić, „Jedno viđenje sarajevskih evlija i njihovih grobova kao kultnih mjesta“POF, XXXI, Sarajevo 1982., str. 114-115; Lavić, Katalog GHB, sv. 10, str. 265; Paić-Vukić, Svijet Mustafe Muhibbija, Zagreb, 2007., str. 145, 149; Popara, Katalog Historijskog arhiva Sarajeva, sv. 2, str. 618-619; Mehmedović, Leksikon bošnjačke uleme, str. 390.