Zavičajna priča o hrlovitom domaćinu Fehimu Poturaku

Svaki domaćin u dolini rijeke Sutjeske bio je svoj vlastiti svijet, svoja država, svoj kozmos, bio je svoja autentična, nenapisana životna historija... Jedan od takvih dobrih i upamćenih kruševskih domaćina bio je i rahmetli Fehim Poturak, koji se u odnosu na ostale domaćine u Kruševu, kod Foče, izdvajao načinom na koji je komunicirao sa svijetom oko sebe...

Svako selo u dolini rijeke Sutjeske najviše se prepoznavalo po svojim čestitim i uzornim domaćinima. Uvijek se znalo ko je ugledni domaćin, u koga se može pouzdati komšija, rođak, prijatelj, ili od koga se može zatražiti pomoć ukoliko bi šta zatrebalo, kao što se u selima znalo i ko je fukara, zlosretnik, s kim nije pametno ni kositi ni vodu nositi, koga drže za seoskog spadala, laprdala, nikogovića... Podrazumijevala se granična tradicionalna patrijarhalna hijerarhija, koja je funkcionirala prema čvrstim unutarnjim zakonitostima. Domaćinske kuće bile su na glasu, široko poštovane, porodična čast čuvala se kao svetinja, imanja dobrih domaćina bila su uređena, čeljad odgojena, riječ se nije smjela pogaziti makar naštetila i domaćinu, lahko se bilo oženiti sinu iz domaćinske kuće i kćerka je imala daleko više zagrijanih prosaca negoli su to imale kćeri u drugim kućama i domaćinstvima. Nije to bilo samo pitanje socijalnog statusa, naslijeđena imućstva, stečena bogatstva, što je, valja priznati, imalo povremenu ali prolaznu, varljivu ulogu, nego se, prvenstveno, ticalo pouzdane unutarporodične linije moralnosti, koja se protezala s koljena na koljeno, prenosila od roditelja na djecu, bivala pohvaljivani društveni uzor, i kao takva širila pozitivne glasove o nâmu i obrazu određene familijarne loze. Kad bi se, primjerice, otišlo doma Fetu Hajdareviću ili Aliji Bešoviću u Zaostro, ili Pašu Ožegoviću u Tođevac, Muratu Smajloviću u Šadiće, Nurku Musliću u Basariće, Avdu Hajdareviću u Mješajiće, Jusufu Madešku na Popov Most, ili kad bi se navratilo u kuću mnogih domaćina u mome Kruševu – Fejzu Muhoviću, Nurku Rešidoviću, Ibru Musliću, hodži Merdanu, kao i mnogim drugima, znalo se da se došlo u stabilni domaćinski prostor, vrijedan poštovanja, i da će domaćin sve učiniti da se gost lijepo osjeća i bude počašćen onim što se ima... Svaki domaćin je bio svoj vlastiti svijet, svoja država, svoj kozmos, bio je svoja autentična, nenapisana životna historija... Jedan od takvih dobrih i upamćenih kruševskih domaćina bio je i rahmetli Fehim Poturak (1911.-1986.), koji se, u odnosu na ostale domaćine, izdvajao načinom na koji je komunicirao sa svijetom oko sebe.

Fehima Poturaka često sam sretao kad bih se zatekao u onom zgusnutijem dijelu razbacana sela Kruševa. Kuća Poturaka bila je blizu kuće moga brata po ocu Ejuba Hajdarevića, koji je, sedamdeset i neke godine, kupio kuću i imanje od Alije Merdana. Fehim bi stazama, između seoskih nadstrešnica, vrtova, parmaka i plotova, išao blago pognut, ne zbog svoje naglašene visine, nego iz puke navike, kao i mnogi drugi domaćini, išao bi s obaveznim ljeskovim štapom ili kakvim drugim drvetom u ruci. Seljak nije navikao da igdje bude praznih ruku, uvijek se moralo šta deverati rukama, zaposlene šake najbolje drže nerve u sigurnijoj ravnoteži, pa bi se nosilo makar obično drvo ako nije bilo čega drugog. Pri susretu, Fehim bi se jednako dobrostivno pozdravio i s najmlađima i s najstarijima u selu, upitao kako je otac, kako je kući, ima li se kakvih problema u školi, i ja sam prema toj ljudskoj komunikativnoj osobini selektirao, cijenio i volio kruševske domaćine. Fehimov glas bio je prepoznatljiv po krupnosti, hrlovitosti, dobroćudnoj bučnosti, skokovitosti u pojedinim emocionalnim fazama i nabojima. Kad bi Fehim govorio, drugi bi se glasovi najčešće šćućurili k‘o djeca iza šporeta.

U selu je postojao običaj da domaćin koji je nakanio posjetiti drugog domaćina već na pedesetak, četrdesetak metara ispred kuće dobrohotno zagalami, zovne imenom i prezimenom domaćina kojemu se uputio, i nakašlje se ako treba, sve u cilju da domaćin čuje dolazak svoga gosta, da iziđe u avliju pred njega i izrazi domaćinsku dobrodošlicu... Svaka kuća je tretirana kao sveti intimni porodični prostor, važno je da se ženska čeljad blagovremeno snađe pred dolaskom komšije, ili kakva stranca, zato je, čim bi se prihmalo nečijemu domu, obavezno bilo glasno najaviti se... Obično bi se, sa tih pedesetak, četrdesetak metara prije ulaska u domaćinovu kuću, glasno izgovarala poznata pitanja: Ha, domaćine, đe si to bio nejadan?... Ima li bujruma?... Evo, ja malo doš‘o... na kahvu... da koju zapalimo... da šta prozborimo... Gost bi, onda, bacio pogled prema usjevima u vrtu, ili kakvoj voćki u blizini, dajući vremena domaćinu da se pojavi na vratima, ili dovrši neki ranije započeti posao, obavezno bi pohvalio ljetinu, poželio dobar urod u svemu, i otkinuo bi eventualno pokoju uzrilu voćku, zatim upozorio kakvo se vrijeme očekuje sutra i sljedećih dana... Živo se sjećam jednoga takvog Fehimova dolaska u kuću moga oca Agana. Fehimov glas je dolazio u odlučnim valovima, s puno oštra zraka u riječima, i ja sam tog dana izišao zajedno s ocem ispred kuće. Bili smo sami. Majka bijaše već otišla na Onaj svijet, otac se još nije ponovo oženio. Prvo što je Fehim uradio u avliji bilo je da na cjepalu provjeri palcem oštrinu sjekire. Ozbiljnost domaćina određivala se i po tome kakva je sjekira, koliko je oštra, je li pravilno nasađena. Dobri domaćini morali su imati dobre sjekire. Fehim se, sjećam se, požalio kako je još rano za koševinu, a trava je, Bogu hvala, ponijela kao nikad... Rado bi pričao o svome sinu jedincu Mehu. Neću sebi oprostiti što nisam bilježio mnoge dovitljive domaćinske pošalice, ali i sasvim ozbiljne priče, koje su protezale od blagovremena ukupljanja ljetine pa do zapitanosti “šta će ovo biti s nama muslimanima”...

Babo Agan i komšija Fehim Poturak bi se redovno róđali, to rođaštvo intenzivnije bi isticao Fehim. Rodbinstvo je na selu malo šta značilo ukoliko nije bilo međusobne prijateljske emocije i zdravoga domaćinskog povjerenja.

A da je svaki čovjek svoj vlastiti kozmos i autentična, nenapisana historija svjedoči i životna sudbina Fehima Poturaka, koja se, u svojoj slojevitosti, ne izdvaja previše od mnogih drugih sudbina domaćina iz moga zavičaja. Ratovi, zbjegovi, krvave hajdučije, četnički zločini, progoni, smrti najbližih, ubistva, iznenadne bolesti, porezni nameti, a uz to i one rijetke seoske radosti, veselosti, opuštenosti, recimo, u vrijeme udaje kćerke ili ženidbe sina, ili kad bi se u vojsku slao sin, unuk, pastorak, pa kad bi stigli dragi musafiri iz daleka svijeta, ili kad bi ponijela ljetina pa se organizirala móba, sve se to višestruko miješalo, ukoloplećivalo, nezaustavljivo vrilo u svijesti gotovo svakog domaćina u dolini rijeke Sutjeske da su i smjehovi njihovi bili više u grču negoli u svjetlosnoj ozarenosti, a tuga i suze često su postajale emocionalni “višak”, kadikad i sramota.

Fehim Poturak rođen je 1911. godine u Kruševu, Općina Foča. Bio je, uz četiri sestre, jedino muško dijete u kući domaćina Meše Poturaka. Fehimova sestra Hasnija udala se u Zaostro, porodicu je zasnovala s Hasanom Bešovićem, Véza i Alíja udale su se u Mrđenoviće, poviše Miljevine, za Jusufa Spahića i Kasima Spahića, dok se Devlija udala u selo Ljubinu za Omera Čola. Fehim se oženio iz Borča Muratom Lendo, bilo je to 1933. godine, s kojom je prije Drugoga svjetskog rata izrodio četvero djece – Fatimu, Selimu, Hamida i Zećira. Počeo je rat i moralo se bježati ispred četničkih istrebljivačkih najezdi. U zbjegu prema Foči, naišli su na jednu od četničkih zasjeda, poginulo je troje od četvero djece Fehima i Murate, ostala je živa jedino Selima. I supruga Murata bila je teško ranjena. Preživjeli Poturaci nekako uspijevaju doći do Ustikoline, gdje je Murati ukazana medicinska pomoć. Nakon toga, vojska upućuje narod i ranjenike kamionima prema Sarajeva, da bi Murata ubrzo, sa kćerkom Selimom i ostalim muhadžirskim porodicama, bila upućena za Orašje. Kad je Fehim saznao gdje su mu supruga i preostalo živo dijete, i sâm odlazi u Orašje. U Drugom svjetskom ratu Fehim i Murata dobili su kćerku Hatu (1944.). U Orašju je, dvije godine kasnije (1946.), rođen i sin Meho. Ubrzo će Poturaci, zajedno s ostalim protjeranim narodom iz doline rijeke Sutjeske, vratiti se u svoj zavičaj, u svoje selo Kruševo, i započeti novi težački život.

Fehim se, inače, sve vrijeme bavio poljoprivredom i stočarstvom. Slovio je kao uzoran i pouzdan domaćin. Ljeti bi se hajvan izgonio na Trebovu, u jugoistočne dijelove planine Zelengore, gdje su i Poturaci napravili planinsku kolibu. Murata će 1952. godine roditi još jednu kćer, Vasviju, koje se u svome djetinjstvu sjećam kao jedne od najsvojatnijih i najdražih mojih rodica.

Fehim Poturak je preselio na Onaj svijet 1986. godine u bolnici u Foči, ukopan je u seoskom mezarju u rodnom Kruševu. Fehimova supruga Murata preselila je na Ahiret tri godine kasnije (1989.), u Kruševu, ukopana je pored svoga supruga Fehima.

Iza Fehima Poturaka ostale su mnoge rado prepričavane anegdote.

Kako je volio pravdu i iskrenost među ljudima, nije se libio da se za to i fizički založi. Priča se, kad je rovljena cesta do Kruševa iz pravca Popova Mosta, da je jedan od kruševskih domaćina legao ispred buldožera na ulazu u selo, nikako nije dao da cesta prođe kroz njegovu njivu. Ličio je na onoga kofrčovita starca u Šijanovu filma Ko to tamo peva. Ali, kad se pomolio ljutiti Fehim, vlasnik njive je odmah skočio na noge, rekavši neka rove i kopaju koliko hoće, on se potpuno slaže, pa ukoliko zatreba, neka prorove i kroz žito... Jednom je dedu Fehimu u bifeu na Popovu Mostu dosadila psovka jednog pijanoga lokalnog siledžije, ustao je, mirno pozvao psovadžiju da skupa iziđu obaviti malu nuždu. Odmah je skopao kabadahiju za prsa i u trenutku dok ga je držao oborena na zemlji naišao je komandir milicije Mitar Prorok. Upitao je Fehima šta to radi, a Fehim je samo mirno odgovorio: “Gledaj šta alkohol radi s ljudima, druže komandire, ja, ‚vako star, moram da radim tvoj pos‘o...” Mudro je riješio i jednu masovnu tuču na Javorku, nadomak Trebove, tako što je zovnuo glavnog kavgadžiju da ga “dedo mirno nasjetuje”, a onda ga je toliko odalamio da je ovaj, u neznanju šta ga je snašlo, sjurio se niz Javorak, pa je i masovna tuča odmah zaustavljena.

Agresorski rat 1992.-1995. ubio je i tamošnja naša sela i mnoge priče vezane za dobre naše domaćine. Ovu bilješku o domaćinu Fehimu Poturaku, iz Kruševa, ne bih mogao napisati bez pomoći njegovih dvojice unuka Semira i Adnela, sinova Mehovih, koji su mi dale osnovne podatke o svome čuvenom dedu.. Zaboravljanje je dodatni ubica i trajni progonitelj svega onoga što je živjelo i postojalo u dolini rijeke Sutjeske. Sjećanje na dobre i čestite domaćine, kakav je bio i Fehim Poturak, produžava nadu da balkansko kleronacionalističko zlo ima svoj kraj i da će u selu Kruševu opet, primjereno nekim novim socijalnim okolnostima, živjeti i obrađivati svoja imanja neki budući domaćini Poturaci, Merdani, Muhovići, Rešidovići, Muslići, Ožegovići, Hajdarevići... Rahmet Božiji Fehimovoj duši, i duši njegove supruge Murate, i dušama njihove djece, rahmet Božiji i dušama svih onih koji su ukopani na seoskom mezarju u Kruševu!