Zločini u Prijedoru iz 1992. od izvještaja novinara i Komisije eksperata do istraga na ICTY-u

Fotografije i videosnimci koje su objavili novinari Newsdaya, ITN-a i The Guardiana u julu i augustu 1992. godine probudili su savjest svjetske javnosti koju međunarodna zajednica nije mogla ignorirati. Dva mjeseca nakon toga formirana je Komisija eksperata UN-a čiji izvještaji su bili ključna karika u osnivanju ICTY-a. Prve istrage i Komisije i ICTY bile su vezane za zločine počinjene u Prijedoru

“Na ovom suđenju ćemo se baviti istraživanjem neizrecivo užasnih događaja. To što je čovjek radio čovjeku u ime nacionalizma i nacionalne prevlasti u bivšoj Jugoslaviji prevazilazi granice ljudskog razuma”, bile su riječi kojim je tužilac Grant Niemann

7. maja 1996. godine počeo uvodne riječi u prvom procesu pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) – Tužilac protiv Duška Tadića.

Bilo je to presudan dan za opstanak ovog Tribunala osnovanog 1993. godine. Svog prvog pritvorenika Duška Tadića ovaj UN Tribunal uspio je dobiti zahvaljujući njemačkom Bundeskriminalamtu koji ga je uhapsio

12. februara 1994. godine u Minhenu nakon čega je pred bavarskim Vrhovnim regionalnim sudom suđen za saučesništvo u genocidu u Prijedoru.

Na zahtjev ICTY-a prebačen je u Hag 24. aprila 1995. Pored činjenice da je suđenje Tadiću bilo presudno u dokazivanju kako je rad prvog Međunarodnog krivičnog suda moguć, proces protiv Tadića je označio i početak sudskog utvrđivanja činjenica o događajima na prostoru općine Prijedor iz 1992. godine. Tadić je presudom Žalbenog vijeća 1999. osuđen na 20 godina robije za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja počinjene u Prijedoru, a presuda je ušla u historiju i po tome što je u njoj po prvi put utvrđena agresija Srbije na Bosnu i Hercegovinu, nakon čega je ta presuda postala sudska praksa na ovom međunarodnom tribunalu.

Utvrđeno je, kako se navodi u presudi “[...] da je u stvarnosti SRJ vršila opću političku i vojnu kontrolu nad Republikom Srpskom, barem između 1992. i 1995. (u ovom kontekstu, kontrola uključuje učestvovanje u planiranju i nadziranju vojnih operacija koje su u toku). Zaista, činjenica da je zadnju riječ u vezi sa preuzimanjem međunarodnih obaveza od strane Republike Srpske imala SRJ i da se, sem toga, na kraju sukoba obavezala da će obezbijediti poštivanje tih međunarodnih obaveza od strane Republike

Srpske, potvrđuje (i) da je tokom oružanog sukoba SRJ vršila kontrolu nad tim entitetom i (ii) da se ta kontrola nastavila do kraja sukoba. Žalbeno vijeće stoga zaključuje da u predmetnom periodu (1992) za oružane snage Republike Srpske treba smatrati da su djelovale pod općom kontrolom i u ime SRJ. Stoga se čak i nakon 19. maja 1992. oružani sukob u Bosni i Hercegovini između bosanskih Srba i centralnih vlasti Bosne i Hercegovine mora klasifikovati kao međunarodni oružani sukob”.

Istražitelji ICTY: Krenuli smo od istraga u Prijedoru

Bob Reid, šef operativnog tima Tužilaštva u svojim osvrtima na naslijeđe Haškog tribunala podsjeća da je

Tužilaštvo ICTY-a na početku istraga odlučilo da idu tamo gdje su znali da će naći dokaze – a to je bilo u općini Prijedor. “To je bila prva istraga koju smo otpočeli. Sakupili smo dovoljno dokaznog materijala da u januaru ili februaru 1995. podignemo optužnicu protiv osoblja iz Omarske, a nedugo nakon toga i protiv osoblja Keraterma”. Naročito je isticao nevjericu i šok koji je bio prisutan među ovim timom istražitelja usljed, kako ističe, “količina seksualnog nasilja koji je počinjnen, posebno u Keratermu i Omarskoj koje su posjećivali razni kneževići i žigići i banovići i uživali u tome da natjeraju zatočenike na međusobno vršenje bludnih radnji”, kao i činjenicu da su u ove logore prvo odvođeni “ljudi na kojima se društvo temelji”.

Podsjećamo, alarmiranju javnosti o užasnim zločinima koje su 1992. godine počinili pripadnici Vojske RS u Prijedoru, najviše su doprinijeli američki i britanski novinari Newsdaya, ITN-a i The Guardiana: Roy Gutman, Penny Marshall, Ed Vulliamy i Ian Williams. Oni su u julu i augustu 1992. godine otkrili svijetu postojanje prijedorskih logora za nesrpske civile objavivši užasavajuće video snimke i fotografije zatočenika Omarske, Keraterma i Trnopolja uspijevajući probuditi savjest svjetske javnosti koju međunarodna zajednica nije mogla ignorirati.

Samo dva mjeseca nakon njihovih priloga o zločinima u Prijedoru, Vijeće sigurnosti UN-a formiralo je Komisiju eksperata UN-a na čelu sa Mahmoudom Charifom Bassiounijem. Prva istraga koju je ova Komisija poduzela bila je vezana upravo za

zločine počinjene 1992. u Prijedoru.

Zasluga profesora Bassiounija, poznatog kao “oca međunarodnog krivičnog prava”, u radu ove Komisije UN-a je nemjerljiva. Za ovu Komisiju, za koju mnogi nisu vjerovali da će zaživjeti i time nisu ni odobrili dovoljna sredstva za njen rad, prof. Bassiouni je iz vlastitih izvora osigurao dodatnih 800.000 američkih dolara, te tako obezbijedio da njene istrage rezultiraju nepobitnim ekspertskim izvještajem o užasnim zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini.

Preliminarni izvještaj Komisije bio je ključna karika koja je dovela do osnivanja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Krajnji izvještaj Komisije je zbog njegove obimnosti, 65.000 stranica izvornog i 3.300 dodatnog dokaznog materijala, iz Chicaga u Hag transportiran je teretnim kontejnerom, a korišten je u podizanju optužnica i protiv prijedorskih zločinaca, kao i u ključnim procesima koji su vođeni na ovom Tribunalu protiv političkog i vojnog vrha RS-a. Jedna od najznačajnijih dijelova istraga koje je provela Komisija su istraživanja vezana za sistemski provođena masovna silovanja Bošnjakinja i Hrvatica, kao i otkriće 151 masovne grobnice.

Komisija je locirala i mjesta novog prebivališta preživjelih žrtava – prognanih i raseljenih širom svijeta – u Australiji, Maleziji, Sjedinjenim Državama, Švedskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Danskoj i drugim zemljama.

Prijedorske istrage i političko i vojno rukovodstvo RS-a

Sav taj materijal koristili su kasnije istražitelji Haškog tribunala. Bila je to sveobuhvatna istraga koja je rezultirala velikim brojem optužnica, od optužnica za zločine u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, preuzimanje Kozarca i drugih prijedorskih oblasti – što je vodilo od glavnih počinilaca na terenu do Kriznog štaba, do nalaza o tome da su vojne i političke strukture bosanskih Srba bile neraskidivo povezane od lokalnog do najvišeg nivoa RS-a. Nakon toga su presuđeni Kovačević, Drljača i Stakić, zatim Brđanin i Talić – političke i vojne vođe općine Prijedor i Bosanske krajine, a rezultati prijedorske istrage ušle su i u optužnice protiv vojnog i političkog rukovodstva RS-a Radovana Karadžića, Biljane Plavšić, Momčila Krajišnika i Ratka Mladića, od kojih su Krajišnik i Plavšić bili među prvim zatvorenicima Scheveningena.

Biljana Plavšić je, nakon što se 2001. predala Haškom tribunalu, negirala krivicu za počinjene zločine u BiH, a onda je 2002. prihvatila odgovornost o progonu Bošnjaka i Hrvata iz 37 bh. općina te tom prilikom, između ostalog, rekla: “Jedino što mogu da uradim, ono što je u mojoj moći i da se nadam da će to biti od neke koristi – da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost”.

Priznala je da je cilj kampanje progona bio da se Bošnjaci i Hrvati trajno uklone sa područja koja su Srbi smatrali svojima, uključujući i općinu Prijedor, kao i da srpsko rukovodstvo bestidno nastavlja da traži odanost i podršku srpskog naroda. “To se čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina kako bi se ubijedio naš narod da je svijet protiv nas. Ali, plodovi njihovog rada – tog rukovodstva – su jasni: grobovi, izbjeglice, izolacija i ogorčenje prema cijelom svijetu, koji nas je odbacio upravo zbog tih lidera”, kazala je te 2002. Plavšić, koja je nakon puštanja na prijevremenu slobodu 2009. povukla prihvatanje krivice. Posljednjih godina se ne oglašava u javnosti.

“Progon bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata kao zločin protiv čovječnosti počinjen je u svih 35 općina, izvšenjem sljedećih dijela: nametanjem restriktivnih i diskriminatornih mjera koje uključuju uskraćivanje osnovnih prava, ubistva, okrutnog i nečovječnog postupanja tokom napada na gradove i sela i unutar više zatočeničkih centara, protivpravnog zatočenja, prisilnog premještanja, prisilnog rada na linijama fronta, prisvajanja ili pljačkanja privatne imovine te uništavanje privatne imovine i kulturnih spomenika i svetišta”, bile su riječi kojima je sudija Alphonsus Orie, predsjedavajući Raspravnog vijeća u predmetu Tužilac protiv

Momčila Krajišnika, objavio presudu ratnom zločincu Momčilu Krajišniku 2006. Izašao je na prijevremenu slobodu 2013. Po dolasku u Banja Luku iz Haga otišao je na Pale gdje mu je bio organizovan doček. Obraćajući se skupu tada je rekao: “Ja ne znam zašto je doček organizovan. Ja sam, ipak, ratni zločinac”. Umro je prošle godine.

Politički vođa Autonomne regije Krajina bio presuđen za genocid u Prijedoru

U prvostepenoj presudi politički vođa Autonomne regije Krajina (ARK) Radoslava Brđanina bio je presuđen za genocid i saučesništvo u genocidu na prostoru općine Prijedor i Autonomne regije Krajina. Međutim, Žalbeno vijeće je 2004. ove kvalifikacije odbacilo potvrđujući one za zločine protiv čovječnosti uključujući, kako je navedeno u presudi “progone,

mučenje, deportacije i prisilno premještanje počinjene nad nesrpskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, a naročito u Autonomnoj regiji Krajina tokom 1992. godine”. Presuđen je na 30 godina robije.

Ratni zločinac Brđanin je nakon odslužene dvije trećine kazne od nasljednika Haškog tribunala, Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, zatražio prijevremeno puštanje na slobodu. Njegovi zahtjevi su odbijeni i 2019. i 2020. Predsjednik Mehanizma sudija Carmel Agius u odgovoru na ove zahtjeve je napisao da ne smatra prikladnim da iskoristi svoje diskreciono pravo i odobri prijevremeno puštanje Brđanina u ovoj fazi zbog velike težine njegovih zločina, jer “Brđanin nije pokazao da je uspješno rehabilitovan”. Brđanin se od marta 2008. nalazi u zatvoru u Danskoj. Novi zahtjev za puštanje na prijevremenu slobodu je poslao u februaru 2021. godine.

Tužilaštvo Haškog tribunala je za zločine u Prijedoru optužilo 43 osobe što čini 27% od ukupnog broja optuženih pred ovim sudom. Pet optuženih je umrlo prije ili za vrijeme suđenja. Za zločine počinjene u logorima na području Prijedora u Hagu je osuđeno 11 osoba: Predrag Banović na osam godina, Miroslav Kvočka na sedam, Dragoljub Prcać na pet, Mlađo Radić na 20 godina, Zoran Žigić na 25, Milojica Kos na šest, Milomir Stakić

na 40 i Duško Tadić na 20 godina zavora, te pokajnici Duško Sikirica na 15, Damir Došen na pet i Dragan Kulundžija na tri godine. Četverica optuženih su prebačeni na Sud BiH.

Pred Sudom BiH su osuđeni Željko Mejakić na 21 godinu, Momčilo Gruban na sedam, Dušan Fruštar na devet, Duško Knežević na 31 godinu zatvora. Milomir Stakić, nekadašnji predsjednik općinskog Kriznog štaba i načelnik Općinskog vijeća za narodnu odbranu u Prijedoru, osuđen je na 40 godina zatvora za istrebljenje, ubistvo i progone.

ICTY: Mladić je imao namjeru da uništi dio grupe bosanskih Muslimana na više lokacija

Bivši tužilac ICTY-a Alan Tieger, koji je danas tužilac na Specijalnom sudu za ratne zločine na Kosovu, u više navrata je na međunarodnim konferencijama isticao da ostvarenje naslijeđa Tribunala u vezi s unapređenjem međunarodnog humanitarnog prava, naročito u vezi s genocidom, treba da dovede do stalnog revidiranja obima zaštite koju pruža Konvencija o genocidu. “Takav proces konačno može voditi pravnike ka stavu žrtava Prijedora da ono što su oni iskusili nije bilo ništa drugo do namjerni napad na temelje njihove zajednice”, ističe tužilac Tieger dodajući da će “naslijeđe Tribunala u vezi s genocidom biti u potpunosti ostvareno kada se to desi”.

Ono što je Pretresno vijeće u prvostepenom postupku protiv Mladića utvrdilo jeste da zločini počinjeni u Prijedoru i drugim općinama 1992. godine iz tačke 1 optužnice, predstavljaju zločine protiv čovječnosti i ratne zločine i da ih je Mladić počinio s namjerom da uništi dio grupe bosanskih Muslimana na više lokacija. Presuda je to potvrdila, samo joj nedostaje kvalifikacija genocida.

“Jedno od dostignuća Tribunala iz ranih godina, možda i više nego kasnije, jeste stvaranje narativa za historijske anale bez obzira na to je li historija taj narativ htjela saslušati ili ne. Ali priča o tome što se dogodilo je ispričana”, poruka je Ed Vulliamiyja, britanski novinar koji je bio među prvim novinarima koji su iznijeli istinu o zločinima u Prijedoru 1992. godine.

I, kako je kazao glavni tužilac ICTY/ IRMCT Serge Brammertz u intervju koji je prošle godine dao za Preporod:

“Na kraju, ključno će biti obrazovanje. Ono što je utvrđeno u sudnici mora se učiti u učionici”, a Prijedor bi trebao biti među prvim lekcijama.