Šejh Ahmed Sabuhi Mostarac SUPTILNI PJESNIK I GAZIJA

380 godina od preseljenja na Ahiret

Hodi! jer se sad Harabat ovog sv’jeta proučava; Začudo je krasno vrijeme, a bez brige zemlja, trava. Mejhana je zgodan azil jerbo temelj čvrst imade, Ne popuštaj vrč iz ruke, oba sv’jeta s njim se grade, Udarcima kobne sudbe sa srca će nestat traga, Zamiriće lale-rana, koju ti je dala draga. Ta divan je behar žića, kad se s vinom poljepšaje, Al’ nažalost k’o cvat ruže samo kratko – kratko traje!

Mostarski pjesnik, državnik i šejh, Gazi Ahmed-beg-efendija, sin Derviš-paše Bajezidagića, živio je u drugoj polovini 16. i prvoj polovini 17. stoljeća. Njegov otac Derviš-paša (u. 1603) bio je bosanski valija početkom 17. stoljeća, veliki mostarski vakif i jedan od najznačajnijih naših pjesnika na orijentalnim jezicima.

I sam Ahmed je pjevao na orijentalnim jezicima, turskom i perzijskom. Pjesnički pseudonim mu je Sabuhi (Sabahski), a pisao je i prozu. O njemu ni danas nemamo dovoljno podataka. Prvi ga je spomenuo znameniti turski putopisac Evlija Čelebi, a stotinjak godina kasniije predstavio i ocijenio Šejh Fevzi Blagajac.

Ukopan u Mađarskoj

Šejh Fevzi Blagajac u svom Bulbulistanu piše da je Sabuhi bio suptilniji pjesnik od oca, ali se od njegove poezije malo sačuvalo, pa se Fevzijeva ocjena ne može do kraja valorizirati.

„Derviš-pašin sin, neka je na obojicu Božiji blagoslov, u pjesmi i prozi daleko natkriljuje oca poletom i mislima. Sve njegove pjesme na perzijskom i turskom jeziku zadivljuju magičnim refleksijama, pune su pjesničke snage i ljepota“– piše Šejh Fevzi Blagajac. Nema razloga da sumnjamo u ocjene Šejha Fevzija Blagajca koji je i sam pisao poeziju i prozu na turskom i perzijskom jeziku.

Bašagić bilježi da je ovaj Mostarac bio junak i pjesnik na glasu, da je pjevao na turskom i perzijskom jeziku i da su mu pjesme „jedre i lijepe“. Po istom autoru Ahmed-beg je bio sandžak-beg u više pokrajina u Mađarskoj. Bašagić pretpostavlja da bi Ahmed-beg Dervišpašić mogao biti ona, u narodnim pjesmama opjevani, Ahmed-beg od Varada o kojem piše i Evlija Čelebija, a dva stoljeća kasnije i Jukić.

Ahmed-beg je preselio na Ahiret u Budimu 1051. (1641), a ukopan je u turbetu pokraj Saraj džamije. To mjesto je narednih pedesetak godina bilo zijareta, ali su ga onda Mađari zbrisali sa lica Zemlje.

U Opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1604. godine navodi se Ahmed-beg, sin merhum Derviš-paše koji je uživao neke timare u okolini Sarajeva.

Sabahski - onaj koji rano rani

Manje je poznato da je Ahmed-beg Sabuhi pripadao svijetu tesavvufa i da je, čak, bio šejh, čime Bašagićev prijevod pjesničkog mahlasa Sabuhi kao Jutarnja pijanica postaje besmislen. Bašagić je i sam rado „gledao čaši u dno“, pa mu se čašica priviđala i tamo gdje joj nikako ne može biti mjesto. Ispravan prijevod mahlasa Sabuhi jeste Sabahski - onaj koji rano rani, koji ustaje na rani sabah, koji zorom zikr čini, koji se u cik zore, dok drugi spavaju, opija božanskom ljubavlju.

To što i Sabuhi, poput toliko osmanskih, perzijskih i naših pjesnika, pjeva o vinu sada je i prosječno obrazovanom čovjeku jasno da je vino simbol ljubavi i opijenosti vjerom, a da u sufijskoj poeziji piti vino ne znači u grlo saljevati alkohol koji razum muti nego svim svojim bićem, dušom i tijelom, upijati neodoljiva božanska znamenja, žudjeti za Njegovom blizinom poput usana koje žude za dodirom pehara punog nektara. Kojem je tarikatu pripadao Ahmed Sabuhi Mostarac? Vjerovatno mevlevijskom kojem je pripadao i njegov otac Derviš-paša i koji je u rodnom Mostaru, u okviru svoje džamije i medrese, čak utemeljio studij Mesnevije Mevlana Dželaluddina Rumija, utemeljitelja mevlevijskog derviškog reda. A šejh Fevzi Blagajac, koji je i sam predavao Mesneviju na spomenutom studiju, za njih dvojicu kaže: Kakav otac takav sin. Ahmed Sabuhi u svemu se ugledao u oca, pa nema razloga da to nije učinio i pri izboru tarikata.

Mladi turski istraživač Muhiddin Usta pronašao je jednu šejhovsku silsilu u kojoj se nalazi i ime šejha Sabuhija Mostarca. Od njega je izun uzeo izvjesni Hasan Bošnjak koji je, kasnije, pokraj njega i ukopan u haremu spomenute Saraj džamije u Budimu. Bez sumnje, Hasan Bošnjak nije jedini njegov učenik, nego samo jedan od probranih među onima koji imaju duhovnu snagu da i druge upućuju.

Nekoliko Sabuhijevih pjesama zapisano je u kodeksu br. 29 Nacionalne biblioteke u Berlinu u kojem su zabilježene pjesme i drugih naših pjesnika, Mejlija Abdulbakija, Mezakija Čajničanina i Sabita Užičanina.

Više njegovih pjesama zabilježeno je i u kodeksu R-10482 Gazi Husrev-begove biblioteke (fol. 75b-85b). Pjesme su mu bile zapisane i u rukopisima R-4836 i R-2926 Orijentalnog instituta u Sarajevu. U prvospomenutom rukopisu bilo je jedno pismo upućeno ocu mu Derviš-paši i jedna Derviš-pašina pjesma od osam stihova.

Evo, u prijevodu Safvet-bega Bašagića, nekoliko Sabuhijevih stihova na perzijskom jeziku:

Bašagić je, iz jedne medžmu’e koja je bila u njegovom posjedu, preveo još četiri Sabuhijeva stiha u kojima se naš pjesnik obraća samom sultanu, priželjkujući nove položaje:

Care, tvoje vjerne sluge, a moji akrani Postadoše redom bezi i miri-mirani, Sad u gradu grudi kuca, da sam ja na redu;

Izvori i literatura: GHB, R-10482, fol. 75b-85b; Bašagić, Bošnjaci, str. 83-84; Bašagić, Znameniti, str. 3; Milivoj Malić, Bulbulistan du Shaikh Fewzi de Mostar, Paris, 1935., str. 53; Fevzi Mostarac, Bulbulistan, prijevod sa perzijskog jezika, uvod s napomenama i komentarima, Sarajevo, 1973., str. 118-119; Šabanović, Književnost, str. 242-243; Bosansko-hercegovačka književna hrestomatija – Starija književnost, Sarajevo, 1974., str. 261; Fehim Nametak, „Književnost bosanskohercegovačkih Muslimana na turskom jeziku do XVII stoljeća“, Godišnjak Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, Knjiga XI, Sarajevo, 1982., str. 142-143; Isti, Pregled književnog stvaranja, str. 76; Trako-Gazić, Katalog OIS,

Lijepa književnost, str. 281-282, 331; Kadrić, Mostarski bulbuli, str. 146-147; Popara, Katalog GHB, sv. 18, str. 313.