Publication:

Preporod - 2021-06-01

Data:

Handkeova novija djela ostaju u znaku relativiziranja zločina

Intervju

RAZGOVARAO: SELMAN SELHANOVIć

- kaže dr. Preljević navodeći da Handkeova djela od devedesetih godina naovamo kontinuirano govore da nije riječ o ekscesima, nego o otvrdnulim ideološkim stavovima Preporod: Profesore Preljević, neposredan povod za razgovor je nedavna posjeta književnika Petera Handkea i priznanja koja su mu uručena u Višegradu i Beogradu. Nije li to samo potvrda (u ideološkom smislu) da se zločinac vraća na mjesto zločina? Preljević: Handkeov najnoviji nastup na našoj javnoj sceni, uključujući i svu tu silu priznanja, odlikovanja koje je dobio, pa i spomenika koji su mu izgradili u Banjoj Luci, predstavlja djelovanje u kontinuitetu. Pomalo sve to već djeluje karikaturalno. Kad su ga u njemačkoj štampi kritizirali zbog toga što je primio orden koji je utemeljio Radovan Karadžić, a čija se lista dobitnika, kako sam o rekao na drugom mjestu, čita kao leksikon genocida, onda je on – što rijetko čini – odgovorio na ovu optužbu prilično smiješnom tvrdnjom da “nije znao” da će dobiti sva ta priznanja. Mnogi komentatori su ismijali tu njegovu tvrdnju karikirajući kako je, eto, Handke, kao slučajni prolaznik, zalutao u predsjedničke palače, pa su se tu, opet sasvim slučajno zatekli najviši predstavnici vlasti, pa se on okliznuo o ordenja kao na koru od banane. Šalu na stranu, naravno da je Handke postupao sasvim svjesno, kao što je svih ovih 25 godina veoma dobro znao šta radi, s kim se sastaje, ko su ti ljudi koji ga ovdje slave, ko su političari koji ga odlikuju. On to i čini zato što on dubinski nema ništa protiv Radovana Karadžića ni protiv Miloševića, naprotiv. Nije slučajno on još prije nekoliko godina izjavio da stvarna, čista Evropa živi još samo u Republici Srpskoj i Srbiji. Samo analizirajte šta bi mogla značiti metafora čistote u ovom kontekstu. Preporod: Negiranje genocida u Srebrenici koje Handke promovira, zapravo, najbolje govori o njemu i njegovoj neetičnosti. Ne dovodi li on time i svoja književna djela u pitanje, zbog kojih je uostalom i dobio Nobelovu nagradu? Preljević: Autor, načelno i strogo govoreći, ne može dovesti u pitanje svoja djela, jer su ona često pametnija od njega. Imamo niz slučajeva u historiji književnosti i umjetnosti, općenito u historiji duhovnog stvaranja, gdje tvorci umjetničkih djela nisu baš zadovoljavali ni obične etičke kriterije, a o političkim zabludama da ne govorimo. Podsjetit ću samo na D´Annunzija, Ezru Pounda, Gottfrieda Benna, Martina Heideggera, Knuta Hamsuna, da pomenem samo neke. Odvajanje djela od umjetnika je veliko dostignuće modernog doba, ne trebamo ga se olahko odricati. Ono što vrijedi i od Handkeovog djela ostat će i nakon njega, uprkos njemu samom. Međutim, poštujući ovaj generalni princip, želim istaknuti dvije stvari. Prvo, mi živimo sada i ovdje, i u našem vremenu se odnosimo prema pojavama, ljudima i njihovim postupcima. A konkretno kod Handkea nisu u pitanju samo njegovi postupci, kao što su primanje nagrada, intervjui, javni nastupi, nego upravo i dio njegovog književnog opusa: putopisi, eseji, romani, pripovijetke, drame. Dakle, upravo je osnovni predmet ili polazište analize u više debata koje su se vodile o Handkeovom odnosu prema prostoru bivše Jugoslavije bilo njegovo djelo, ono što je on napisao, a koje sadrži političku komponentu. Podsjetit ću da se ta politička komponenta u tematiziranju bivše Jugoslavije kod Handkea javlja još 1991. sa esejom Oproštaj sanjara od Devete zemlje, u kojem se on počinje baviti pitanjem raspada Jugoslavije, u ovom slučaju konkretno Slovenijom koja mu je dotad, dakle puno prije Srbije, bila nekom vrstom “izabrane domovine”. A do velikog skandala dolazi s njegovim prvim putopisom Zimsko putovanje, koje izlazi početkom 1996. godine. Dakle, kad govorim o Handkeovom “postjugoslavenskom kompleksu”, polazim od njegovih tekstova. Drugo, opet respektirajući načelno odvajanje autora i djela, u filologiji se, napose historiji književnosti, osim u nekim specifičnim teorijskim školama, podrazumijeva da u interpretaciji književnog teksta uzimate na ovaj ili onaj način u obzir i kontekst, u što spada i biografija odnosno život autora, kako biste dobili potpunije razumijevanje nekog djela. Dakle, stručno je ne samo potpuno legitimno, nego je neka vrsta banalnog standarda, poći od analize teksta, ali ga razumijevati u kontekstu. A u kontekst Handkeovih tekstova o bivšoj Jugoslaviji spadaju svakako popratne realije, kao što su u ovom slučaju putovanja, njegovi iskazi o nastanku tih tekstova, intervjui, javni nastupi, te paraknjiževne radnje kao što su primanje nagrada. E sad, da se konkretno vratim na Vaše pitanje i dopunim početni dio odgovora: da Handkeova vrijedna djela iz kasnih šezdesetih, sedamdesetih, i osamdesetih godina nesporno će ostati kao originalni književni doprinos jezičkoj umjetnosti, ali veliki broj njegovih djela od devedesetih naovamo ostat će u znaku relativiziranja zločina, negiranja genocida, podrške totalitarnom Miloševićevom režimu, i, usudio bih se reći, u znaku jedne užasno problematične, opasne i smrtonosne ideologije. Jer kontinuitet Handkeovog književnog djelovanja od tada do danas govori o tome da nije riječ o ekscesima, nego o otvrdnulim ideološkim stavovima. Handkeova spremnost na proizvodnju skandala Preporod: Ima li razumnog pravdanja zašto se Handke stavio u ulogu onih koji negiraju prirodu rata i mnoge zločine u bivšoj Jugoslaviji? Preljević: Kao historičar književnosti njemačkog jezika mogu i trebam pokušati objasniti, ali svakako ne mogu pravdati. Iako se radi o jednom veoma složenom procesu, pokušat ću njegove osnovne elemente iznijeti u nekoliko crta. Handke je, dakle, svoj književni put počeo u drugoj polovici šezdesetih godina, najprije kao autor proze u stilu novog francuskog romana, u kojima je posebna pažnja (to predstavlja kontinuitet sve do danas) usmjerena na perceptivne slojeve doživljene stvarnosti, drugim riječima ti tekstovi propituju način na koji čovjek opaža, poima i jezički oblikuje zbilju. S druge strane, on je u tom periodu i autor drama kao što su Kaspar i Psovanje publike koje opet sa svoje strane preispituju jezičke i teaterske mehanizme, te s tim povezan horizont očekivanja. Konkretno, u Kasparu je riječ o tome kako jezik postaje sistem preko kojeg društvo oblikuje čovjekovu svijet i stvara predispozicije za nasilje. Dakle, tu možemo pribilježiti jedan i za naše pitanje relevantan moment: izrazito, estetski motivirano, nepovjerenje prema tzv. javnom jeziku i s tim povezanim mentalnim obrascima koje proizvodi neko društvo. U tom kritičkom stavu možemo prepoznati kasniju neselektivnu kritiku medija koje će Handke optužiti da iskrivljuju stvarnost u prikazima rata u bivšoj Jugoslaviji. Odmah da kažemo, iz tog načelnog medijskoi jezičkokritičkog stava, koji sam po sebi nije problematičan, naprotiv, nije morala nužno proisteći Handkeva poricateljska mantra u vezi sa ratnim zločinima i genocidom. Morali su se tome pridružiti dodatni elementi. Zato već iz ove rane faze moram istaknuti još jednu stvar koja je važna i za naša razmatranja: Handke se, naime, već tad, profilira kao skandalmajstor, on takoreći postaje poznat zahvaljujući jednom istupu na konferenciji čuvene književne grupe 47, tada dominantne organizacije za njemački književni život. On je u Princetonu, gdje se taj sastanak 1996. održao, kao potpuno nepoznat autor, istupio sa jednim govorom u kojem je napao cjelokupnu njemačku književnost tog vremena, optužujući da je “impotentna”. Sam taj nastup omogućio je veliku medijsku pažnju, koja Handkea prati sve do danas. Njegov odnos prema medijima je, dakle, dvojak: s jedne strane, on kritizira način na koji mediji generiraju predstave, mentalne slike i predrasude, a s druge strane, on je ovisnik o tim medijima, i spreman da proizvede skandal koji će skrenuti pažnju na njega. Primjećujemo u tome i jednu izraženu egocentričnu crtu. Ovi momenti su bili nužne opće pretpostavke za kasnije stavove devedesetih. Njima se pridružuju još dvije estetske komponente koje naročito dolaze do izražaja u djelu osamdesetih godina, mada njihovih tragova ima već i ranije. To je, kao prvo, kompleks potrage za autentičnošću koja je u početku vezana za jezik kao takav, ali koja se sve jasnije reflektira i na izvanjezičku stvarnost. Tako Handkeovi tekstovi sve više taj koncept nepatvorene, izvorne stvarnosti projiciraju na realne i geografski opipljive prostore. Jedan od tih prostora postaje od sredine osamdesetih godina i Jugoslavija odnosno Slovenija. Riječ je o svojevrsnoj fantazmi autentičnosti ili više stvarnosti, ali koja još ostaje u estetskim okvirima. Drugi moment je sve tvrdokornije stanovište, koje ima određene tradicijske linije u njemačkoj književnosti, da je pjesnik (odnosno pisac) vizionar koji vidi više i zna bolje od drugih, pogotovo više od novinara i medijskih radnika, prema kojima Handke gaji jedan osebujan prezir sve do danas. Tako se kasnije moglo dogoditi da on dovodi u sumnju, pa i ismijava medijsku istinu o opsadi Sarajeva, zločinima, genocidu u Višegradu i Srebrenici, napadajući međunarodne ratne reportere da su lažovi koji falsificiraju stvarnost, a eto, on, pjesnik sa svog pijedestala, zna bolje od tih ljudi koji su izvještavali sa lica mjesta, i koji su riskirali i vlastiti život da bi predstavili svijetu šta se događa u Bosni i Hercegovini. I sad da se vratim na onu fantazmu autentičnosti. On nakon raspada Jugoslavije tu svoju ideju projicira na Srbiju, izoliranu zemlju pod međunarodnim sankcijama, u šakama jednog totalitarnog zločinačkog režima. U bijedi Miloševićeve Srbije devedesetih prepoznaje tu svoju ideju više, napatvorene stvarnosti, kao što je to vidljivo u Zimskom putovanju. Tu Handke definitivno iskoračuje iz usko estetskih okvira i stupa na polje političke ideologije. Kasnije će se ti njegovi obrasci samo upotpunjavati i generirati teze da su osuđeni ratni zločinci poput Novislava Đajića zapravo tragične žrtve historije, da je Milošević samo htio sačuvati Jugoslaviju, da je opozicija u Srbiji izdajnička, da nije bilo ratnog razaranja Dubrovnika, da je Haški tribunal nepravedan totalitarni sud, da se genocid Srebrenici nije dogodio nego je tek “osvetnički masakr” za zločine ranije počinjene nad Srbima, da su Bošnjaci manje-više izmišljeni narod, da Majke Srebrenice glume svoju tugu i da im ne treba vjerovati... i tako dalje. Ideološki angažman pisca Preporod: Kao pisac, Handke je neosporno na strani ideologije zločina. Naveli ste da je on “ikona jedne antimoderne ideologije”. U kontekstu ideološkog angažmana pisaca, možete li nam to i pobliže pojasniti? Preljević: Pa da, on iako se ranije vezivao za, uvjetno govoreći, ljevičarski intelektualni milje, uistinu danas postaje prepoznatljiva osoba jednog drugog ideološkog pravca, u kojem ima još natruha nekih lijevih stavova (recimo, u kritici globalizma), ali koji je danas desničarski. Šta predstavlja Emir Kusturica kojem je ideološki blizak? Šta predstavlja velikoruski nacionalistički pisac Zahar Prilepin (koji također, da odmah ustvrdim, ima određene estetske kvalitete), rado viđen gost na Kusturičinim sijelima? Šta predstavljaju Rajko Petrov Nogo, Matija Bećković? Nije riječ samo o velikosrpskom, velikoruskom ili nekom drugom nacionalizmu i šovinizmu, nego to treba sagledavati u širem kontekstu, koji nadilazi Balkan. Simptomatično je da su Handkea u debati iz 2012. podržavala neka ekstremna glasila kao što je Compact Magazin ekstremnog desničara, teoretičara zavjere, islamofoba, putinofila, i svakako poricatelja genocida u Srebrenici, Jürgena Elsässera. Simptomatično je to što je Handke dao intervju jednom drugom glasilu slične ideološke orijentacije, časopisu Ketzerbriefe, u kojem je i najotvorenije izrekao gnusne stavove o Srebrenici. Istovremeno, podržali su ga i neki radikalni ljevičari. Ja sam na drugom mjestu natuknuo da me taj ideološki amalgam najviše podsjeća na Querfront, koncept koji datira iz dvadesetih godina 20. stoljeća, a koji podrazumijeva miješanje nekih socijalističkih i radikalno desnih ideja. Takav koncept su zastupali neki intelektualci tzv. konzervativne revolucije, neki desno orijentirani socijaldemokrati, lijevo krilo Hitlerovog NSDAP-a oko Gregora Strassera i dr. Danas je radikalni populizam širom Evrope, SAD-a kombinacija nekih tradicionalno lijevih stavova i nacionalističkih, ksenofobnih, šovinističkih desnih ideologema. Odlikuju ga rasizam, islamofobija, antievropeizam, antizapadnjaštvo, (uglavnom prikriveni) antisemitizam koji se često maskira javnom podrškom Izraelu u izraelsko-palestinskom sukobu, odbijanje civilizacijskih vrijednosti, ravnopravnosti, čežnja za totalitarizmom, itd. A ujedno se te grupacije pozivaju na “narod”, pretendiraju da govore u ime poniženih i uvrijeđenih radnika. To je uistinu opasna i eksplozivna mješavina. Inače, u novijoj historiji, to je prvi put isprobano u Srbiji, u koaliciji socijalista i radikala devedesetih godina 20. stoljeća. Recimo, Nacionalboljševistička partija koju je osnovao nama po zlu poznati Eduard Limonov, kojem pripada i pomenuti Zaharov, a čiji je ideolog bio i Aleksandar Dugin, jeste jedan ogledan primjer partijskog organiziranja ovog pokreta. Preporod: Pisac može biti i političar. Međutim, šta sa onim piscima i uopće intelektualcima koji slijede nacionalističku ideologiju poput one u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti koju je zdušno propagirao književnik Dobrica Ćosić? Ovo tim prije što oni, kao pisci, ulaze u obrazovni sistem? Preljević: Ja nisam ni za kakve zabrane. Ali jesam svakako za to da se o obrazovnom kanonu povede neostrašćena javna debata. Inače zagovaram da se stvari kontekstualiziraju, da se shvati da pisci nisu nikakvi sveci i da se o njima i njihovim djelima ne treba govoriti u crno-bijeloj shemi. Mislim da je recimo rasprava koja je kod nas vođena o Ivi Andriću, koji nesumnjivo pripada našem kanonu, bila veoma nesretna, nezgrapna i štetna, i da uglavnom jednostrani stavovi na različitim stranama nisu pomogli razumijevanju u kontekstu, na kojem stalno insistiram. Opet velim da djela mogu biti veća od pisca i njegove historijske uloge. A što se tiče pisaca u političkom životu, iskustvo govori da se književnici često ne snalaze u politici, mada svakako ima izuzetaka. Preporod: Handke svjesno, rekli bismo, ide na ruku srpskog establišmenta. Štaviše, on ne samo što ne prihvata istinu, nego i pokazuje prezir prema žrtvama. Zašto relativizira genocid? Preljević: Mislim da sam u prethodnim odgovorima djelimično objasnio kako to vidim. Dodao bih samo još i to da Handke poricanjem genocida zapravo zastupa jednu, po meni problematičnu sliku historije, koju on vidi kao neku prirodnu silu, u kojoj ljudi slijede svoje nagone i kao životinje nasrću jedni na druge, u kojoj vladaju iracionalna mržnja i instinkti, princip osvete. Kad se stvari tako postave, onda tu nema mjesta za odgovornost, za jurističku obradu niti za moralnu osudu zločina. Naprosto, kao njegov dramski junak Novislav Đajić, zločinci su samo oruđe povijesti. Otuda on odbija genocid i govori o osvetničkom masakru. Preporod: Nažalost, on nailazi na podršku i kod onih od kojih se to ponajmanje moglo očekivati. Mislim na pisca Muharema Bazdulja i, ranije već deklarisanog, režisera Emira Kustiricu koji su Handkea srdačno ugostili u Višegradu, gradu u kojem su Bošnjaci u kontinuitetu bili žrtve. Šta reći o takvima piscima i, inače, odnosu prema žrtvi? Preljević: Uh, to je jedna ozbiljna tema, koja bi zasluživala širu opservaciju. Kod svih njih postoje svakako individualni nivo takvog opredjeljenja, i on varira od osobe do osobe. Ako pogledamo generalno, moramo imati u vidu historijski razvoj takvog stava. Jedan dio bošnjačkih intelektualaca se još oko Prvog svjetskog rata opredijelio za srpsku identitetsku opciju. Tada je to bilo razumljivo jer su mnogi u Srbiji vidjeli Pijemont jugoslavenstva, jedinu demokratsku državu na Balkanu, na neki način bio je to za njih sinonim za modernost. Istovremeno, jedan bitan narativ u tom kontekstu svakako je onaj o srpskom porijeklu svih štokavaca na južnoslavenskom području, koji je programatski promoviran, između ostalog, i u tekstu Vuka Karadžića Srbi, svi i svuda. Takve teze su se primile i kod dijela bošnjačkih intelektualaca, koji krajem 19. stoljeća još nisu razvili pojmovni aparat da bi artikulirali vlastita identitetska pitanja. Također, s tim u vezi je i poznata mentalna figura “turskog grijeha”, o “velikoj izdaji” koji su počinili bosanski muslimani primivši islam. Vi već u mladobosanskim tekstovima možete prepoznati takav koncept, da ne govorimo o znanstvenoj publicistici nakon prvog svjetskog rata. Odluka Meše Selimovića da se u poznom dobu učlani u srpske pisce, kasni je refleks tog stanovišta. Kod Emira Kusturice te stvari treba svakako pomnije analizirati; on krajem osamdesetih luta. Malo je poznato da je on jedan od prvih koji u tadašnjoj bosanskoj javnosti zastupa koncept nacionalnog bošnjaštva, recimo u intervjuu za Naše dane od 15.09. 1989. kad on doslovno kaže: “Kada se formira jedna nacija ne smije se zaboraviti sve ono što formira jednu naciju. Mi smo imali svoga kralja, imali smo svoju kulturu, imali i smo sve što nam je potrebno i mi Bošnjaci jesmo.” Istovremeno on podržava uspon Miloševića. A ponašanje pisca i novinara, pomenutog u Vašem pitanju, samo je blijedi odbljesak, da ne kažem karikatura postupaka svojih prethodnika. Preporod: Pripremate zbornik o Handkeovom “jugoslovenskom kompleksu” kako ste nazvali ovaj fenomen. O čemu je riječ? Preljević: Dvadesetak autora iz više zemalja, među kojima su poznati germanisti, sociolozi, politolozi, historičari, filozofi, pisci, u svojim prilozima, svako iz svog ugla, osmotrit će Handkeovu opsesiju postjugoslavenskim prostorom. Nekih pitanja, kojima se bavi zbornik, dotakli smo se i u ovom intervjuu. S kolegom Clemensom Ruthnerom ovih sedmica finaliziram rukopis i on će, nadam se, u junu biti predat njemačkoj akademskoj izdavačkoj kući Königshausen & Neumann. Očekujemo da se pojavi najesen, pred Frankfurtski sajam knjiga.

Images:

Categories:

preporod

© PressReader. All rights reserved.