Publication:

Preporod - 2021-06-01

Data:

Hitnja je majka nedaća

Nove Knjige

DžENAN SMAJIć

Kako sam pisao u prethodnom tekstu, a i najavio na kraju, slijedi uvid u sadržaj trideset i sedmog ajeta sure al-Anbiya’. Budući da je sadržaj ajeta o hitnji, namjera mi je bila predstaviti kako se jedan kur’anski ajet može prvobitno obraditi na nivou ortografije, a potom i na nivou značenja. Često, baš zaokupljeni žurbom, trčimo pred rudu pa se odmah posvetimo interpretaciji kur’anskog ajeta. U toj, ponekad nesvjesnoj, hitnji tražimo koji nam je tefsir odmah pri ruci ne bismo li što prije sebi u određenoj mjeri razjasnili značenje ajeta koji nas interesuje u datom trenutku. Pri tome zaboravljamo da kur’anski tekst pripada onoj vrsti tekstualne građe koja prevashodno baštini tradiciju kako komentara nastalih o samom sadržaju osnovnog teksta – što je zajedničko svojstvo mnoštva tekstova – tako i tradiciju osnovnih svojstava nutrine teksta. Kako to pojedini arapski istraživači kur’anskog teksta vole pojednostavljeno kazati, kur’anski tekst se dijeli na discipline koje egzistiraju van Kur’ana – i tu bi pripadao tefsir koji se bavi interpretacijom sadržaja Teksta – i one koje predstavljaju nutrinu teksta, a to je prevashodno ortografija. Razlika između ovih disciplina, a obje su neminovno korisne, glede našeg pojedinačnog odnosa prema Kur’anu ogleda se upravo u hitrosti. Tefsiri nam pružaju određene interpretacije te ih možemo vrlo brzo i hitro otvoriti, pogledati, čitati i napraviti određene bilješke i saznanja. To nije slučaj s ortografijom Kur’ana. Ortografija zahtijeva da otvarate mnoštvo fragmenata ranih prepisa kur’anskog teksta te da postepeno, sporo ali autentično i samostalno kreirate sadržaj o Kur’anu budući da mnoštvo tih prepisa, kako sam već u nekoliko prethodnih tekstova i pokazao, nisu uopće istraženi. Kur’an počiva na disciplinama koje se bave posredno i neposredno njime, a na primjeru trideset i sedmog ajeta sure al-Anbiya’ mogli ste svjedočiti kako ortografija vrlo učtivo drži uzde hitrosti i uči nas da kur’anskom tekstu prilazimo vrlo obazrivo. Baš u ovom ajetu gdje se govori o jednom svojstvu ljudske prirode, hitrosti i žurbi pri donošenju odluka, ortografija je prvi sloj koji nam otkriva zbog čega autentičnost uglavnom nije ishod brzopletosti. Kako je objašnjeno u prethodnom tekstu, dio ovog kur’anskog ajeta ,)ساوريكم( krasi fenomen idiosinkrazije čime se potvrđuje da pisari nisu prepisivali osnovni kur’anski konsonantski tekst po nahođenju, već na temelju arhetipa. Da bi se uočili fenomeni idiosinkrazije u Kur’anu neophodno je ne hititi, jer se time zapostavljaju važni detalji kur’anskog teksta u kojima je utkana osnovna historija Kur’ana. Tumačenje ovog kur’anskog ajeta je priča o odnosu disci- plina koje zbore o Kur’anu što egzistiraju van njega (tefsiri), i onima što su sastavni dio samog Teksta i za koje je neophodno zaroviti se u rukopisnu građu po raznolikim bibliotekama; unošenju humora i opuštenosti u literaturu o interpretaciji Kur’ana, hitanju i trčanju pred rudu pri donošenju odluka, te složenim sistemima koji se grade dugoročno i sporo, a takva bijaše i historija kur’anskog teksta. Humorističan pristup Kur’anu U Taberijevom tefsiru kazivanje o stvaranju čovjeka (Adema) glede ovog ajeta odvija se okvirno u dva narativa pri čemu su oba međusobno povezana idejom hitnje. Ajet glasi “Čovjek je sazdan od hitnje – Ja ću vam znamenja Svoja pokazati, a vi nemojte srljati!” (E. Duraković) Na koji način je čovjek sazdan od hitnje, da li na petak pred sami zalazak Sunca kako se pripovijeda u jednom kazivanju, na Božiju naredbu budi i ono biva, ili je čovjek lično požurivao svoje stvaranje ili je hitnja naprosto svojstvena čovjekovoj prirodi? Taberijeva kazivanja su ispunjena pričama što ih islamska tradicija svrstava pod israilijate (hagadska ili midraš literatura, tradicionalni izvori kako iz judaističke tradicije konkretno tako i drugih religijskih tradicija općenito). Tim pripovijedanjem je ispunjeno i kazivanje o stvaranju Adema glede tumačenja ovog ajeta i baš ovdje slijedi niz humorističnih, pa i komičnih pripovijedanja. Budući da se zbori kako je čovjek sazdan od hitnje, i to pežorativ- no te s dozom podrugivanja, čini mi se da se humoristična priča o tome kako je čovjek (Adem) požurivao svoje stvaranje potpuno uklapa u dati ambijent. Ako posmatramo ambijentalnost ovoga ajeta u njegovoj punini, cilj je očit. Namjera je ukazati na svojstvo ljudske prirode koje i čovjeka individualno i ljude kao kolektiv, često vodi ka neočekivanim negativnim ishodima, a to je težnja da se nešto dostigne hitnjom u nevakat te da se donose ishitrene odluke. Vrlo čest razlog tih ishitrenih i brzopletih odluka jeste strah kao reakcija na nepredviđene situacije iz naše zbilje i svakodnevnice. Na neugodnosti osjetimo nelagodu, strah, pa najprije reagujemo panično i zahtijevamo zabrane. Humor može služiti kao odbrambeni mehanizam što smiruje naša prevelika očekivanja kada se ona sukobe s neplaniranim ishodima naših brzopletih odluka. Taberi navodi nekoliko folklornih predanja. Naime, kada Ademu bi udahnut duh života (rūM) u koljena on pohita da ustane; kada mu bi udahnut duh života u oči on pogleda ka rajskim plodovima a kada mu duh života zađe u predio želudca on se zaželi hrane i poskoči prije nego li duh života dođe do njegovih nogu, hrleći prema neodoljivim rajskim plodovima.1 U Razijevom tefsiru MafātīMal-Ġayb spominje se još jedno predanje glede ovog kazivanja, a koje je posebno humoristično. Pripovijeda se da je Bog sazdao Adema nakon svega u posljednjem trenu petka, pa kada se duh života smjesti u njegovoj glavi, a dok još ne obuhvati donji tio tijela, Adem prozbori: “Gospode, ubrzaj moje stvaranje prije zalaska Sunca!”.2 U nekoliko ovih predanja posredno se otkriva nekolicina važnih detalja neovisno o vašem odnosu prema vjeri i u konačnici religiji. Tekst vrlo često i direktno govori o svojstvima ljudske prirode. To je veoma važno, jer često iz subjektivnih razloga znamo načiniti otklon od ljudskog roda kao da nismo dio njega, pa kao da gledamo film, te donosimo sudove, često razočarano i negativno. To nije slučaj s kur’anskim tekstom. On je naprosto vrhunski realističan, uvijek u dodiru s temeljnim ljudskim svojstvima bez preuveličavanja pozitivnih ili negativnih svojstava. Tako i Adem bijaše stvoren ili sazdan od hitnje, rečeno hiperbolično kako bi se istakla ta jedna veoma nezgodna ljudska osobina kojoj naš ljudski rod ne može umaknuti. Naši uspjesi i neuspjesi su temeljeni na pokušajima i greškama, na osnovu čega ustanovljavamo iza kojih odluka se kriju najbolji mogući ishodi. U ovim humorističnim kazivanjima kao da se izvija blaga pljuska što se prelama preko odluka donesenih temeljenim na strahu koje iziskuje hitro djelovanje. Uglavnom, u trenucima straha da ćemo nešto izgubiti, počnemo djelovati mesijanski vrlo proaktivno, pa se čak i društveno donošenje odluka bolje prihvata nego nedjelovanje. Kao da se nekada potpuno zanemare konačni ishodi samih odluka. I Taberi i Razi unošenjem ovih humorističnih predanja u svoje tefsire, a u tome nisu izuzeci, uljepšavaju svekoliki svijet kur’anskih boja. Čitati i zamišljati scenu u kojoj Adem, dok još nije ni spoznao sebe, hrli poskakujući te naređuje Bogu da ubrza proces stvaranja, izaziva urnebesan, ali humor postavljen na čvrste temelje. Ti temelji su edukativnog moralno-didaktičkog karaktera, a o tome je prijemčivo pisao Ismail Hakki u svom tefsiru Rūḥ al-Bayyān. Hitrost je čežnja za nečim prije nego li je to uopće moguće, te je u ovom ajetu pokuđena u vidu ljudske strasti da postigne nešto brisanjem strpljivosti koja zahtijeva vrijeme i uglavnom donosi željene rezultate nakon izvjesnog vremena. Strpljivost kalkuliše buduće ishode izražene protokom vremena, a hitnja i hitrost traže brzopletost, ishode koji treba da zadovolje kratkoročnost. Ismail Hakki navodi da kada je duh života došao do Ademovih prsa, on je pohrlio da ustane prije nego li je uopće bilo života u njegovom donjem dijelu tijela. Adem, kao personifikacija čovjeka, u ovim predanjima uopće nije razmatrao sve njemu poznate varijabilnosti, a glavna bijaše ta da se uopće ne može kretati, već je njime vladala samo ishitrena strast da se dokopa rajskih plodova prije nego li je to uopće bilo moguće ne razmišljajući o neočekivanim ishodima njegove želje. Ismail Hakki uvodi još nekoliko zanimljivih detalja. Čovjek kada je stvoren prvo mu bijaše data moć i sposobnost da djela (kudret), a time se rodi i hitnja, hrljenje, i brzopletost. U njegovom tefsiru se javlja i intrigantna fraza taMmīr Mīnatihī (varenje ilovače od koje on, čovjek, bi sazdan) – pa Adem bi stvoren pomno od različitih pridodanih elemenata, što je figurativno iskazivanje složenosti ljudske prirode. U tom moralno-didaktičkom tonu Ismail Hakki pripovijeda: Bi rečeno: “Ne požuruj stvar što željan li si je – kad god li je traženo zatekla hitnja Pa čekanje sljeduje čekano – a hitnju greške nastanjuju” Propovijeda li beduin: “Čuvajte se hitnje, ta Arabljani je zovu izvorom nedaća”. Adem je kazivao svojoj djeci: “Svako djelo što želite da učinite – pustite da odstoji neko vrijeme, jer ja da tako učinih, ne bi me zadesilo ovo što me već zadesi”. U svim ovodunjalučkim poslovima i namjerenim željama neophodno je okasniti s konačnim odlukama.3 Hitnja u društvenopolitičkim odlukama Sve veća međusobna povezanost različitih društvenih institucija podrazumijeva složenost i povećanu vjerovatnoću da će naša djela imati neočekivane ishode. Ti ishodi mogu biti pozitivni, negativni ili negdje između. Za razliku od prošlosti danas smo mnogo više povezani, a to podrazumijeva da nekoliko brzopletih, ishitrenih odluka, mogu vrlo lahko dovesti do nepredvidljivih ishoda. Sve veća, složenija i kompleksnija umreženost među ljudima, organizacijama i institucijama će sve više zamagljivati našu sposobnost predviđanja konačnih ishoda naših djela. Punu godinu dana smo živjeli u nenormalnim uslovima usljed pandemije koja je bila odličan primjer kolektivnih povika ka brzopletim i hitrim odlukama. Čovjekova priroda je sazdana od hitnje, a ona dolazi do izražaja tek kada se odluke odnose na jedan kompletan kolektiv. Koliko su neke odluke bile ishithrene, brzoplete, pa često i potpuno kontradiktorne tokom pandemije, znaćemo tek u narednim godinama dok se smire strasti i protokom vremena sakupe neophodne informacije za valjaniji sud o tome kakve su sve bile nenamjeravane posljedice nastalih odluka u ovom vremenskom periodu. Na stranu pandemija, mi smo kao jedinke unutar društvene zajednice stalno suočeni s problemom upravljanja zajedničkim dobrima. Unutar umreženih, međusobno povezanih sistema, neminovno je da naše pojedinačne odluke dovode do poželjnih ili nepoželjnih ishoda na društvenom nivou. Čak i kada znamo da neke naše individualne aktivnosti dovode do negativnih ishoda, problem nastaje kada treba obrazovati neki model kojim bismo kao kolektiv rješavali određene negativne društvene pojave. Najčešće se poteže za zabranama i strogim regulacijama, ali često iza žudnje da se nešto gurne pod tepih i učini zabranjenim se ne nudi nikakvo rješenje za nastali problem, već se samo izražava hitrost i žudnja da se naprave neki koraci, ma kakvi bili ishodi. Kur’ansko upozorenje da je čovjek sazdan od hitnje čitam kao povik opreznosti spram naše sposobnosti da upletemo strah i radikalne intervencije koje mogu voditi, čak i kada su praćene dobrim namjerama, sve većim ograničenjima po naše privatne živote i državno uplitanje do najbazičnijih privatnih radnji. Kažu da je put do džehennema popločan dobrim namjerama, a imajući na umu da živimo u vrlo kompleksnim modernim društvima – gdje nas algoritmi vrlo često usmjeravaju jednim putem, ovisno o našim dnevnim izborima i pretragama koje načinimo iz bilo kakvih razloga – svaku regulaciju je neophodno vrlo pažljivo osmisliti i ne srljati. Kur’anska multiformnost kojoj nas podučava kur’anska ortografija jeste upravo jedan sistem i model koji se unutar islamske tradicije formira kao suprotnost jednobojnom centralističkom brzopletom upravljanju. Kako ćemo rješavati društvene pojave iz kojih proizlaze negativni ishodi po širu zajednicu, te za kakvim regulacijama ćemo posezati, ovisi u mnogome o tome da li želimo kvalitetno riješiti određene probleme ili naprosto hitro i brzopleto imati nekakve regulacije na stolu. Čovjekovo stvaranje od hitrosti je jedna čarobna kur’anska priča o ljudskoj prirodi, ispričana u tek toliko redova da se otvori nebrojeno mogućnosti za njeno interpretiranje. Između hitnje, potpune nebrige i lijenosti pri donošenju odluka, čuči neka razina optimalnosti između raznih krajnosti, a šta ćemo kao društvo dosegnuti, ovisi o tome koliko brzopleto i hitro će se donositi neke odluke, te kakvi će biti konačni ishodi.

Images:

Categories:

preporod

© PressReader. All rights reserved.