Publication:

Preporod - 2021-06-01

Data:

Hasan Kāfī el-Ākhisārī (u. 1025/1616. god.) i Imām Māturīdī kao krajnji izvor ispravnog (hanefījskog) vjerovanja

Duhovnost

AUTOR: YAHYA RAAD HAIDAR S ENGLESKOG PREVEO: HARIS DUBRAVAC

Ovaj tekst prikazuje vezu između Hasana Kāfīje Pruščaka i Imāma Māturīdīja koja se u nekim djelima objavljenim na bosanskom jeziku nastojala zamagliti. Drugi značaj ovog rada jeste to što je on dio doktorske disertacije odbranjene u dalekoj Australiji, to jeste, na Australijskom nacionalnom univerzitetu (Yahya Raad Haidar, The Debates between Ash‘arism and Māturīdism in Ottoman Religious Scholarship: A Historical and Bibliographical Study, mart 2016., str. 142–5.), pa smo bili uvjereni da bi našim čitaocima bilo zanimljivo vidjeti na koji način se predstavlja jedan bošnjački učenjak u visokim akademskim krugovima. Znamenit učenjak čiji su doprinosi kelāmu ostavili traga na postklasičnu osmansku teološku literaturu jeste Hasan b. Turhān b. Dāvūd – poznatiji kao Hasan Kāfī el-Ākhisārī (u. 1025/1616. god.).1 Rodom iz Âkhisâra (Prusac) u Bosni, istakao se u osmanskoj zajednici učenjakâ, zauzimajući položaj kadije u različitim gradovima i služeći kao savjetnik osmanskog sultana Mehmeda III tokom vojnih pohoda.2 Ākhisārī je napisao dva glavna teološka djela – oba je dovršio 1014/1606. god.; to su: Revdātu-l-džennāt fī `usūli-l-I`tikādāt (Džennetske bašče: o temeljima vjerovanja) i komentar na Tahāvījev Akaid pod naslovom Nūru-l-jekīn fī `usūli-d Dīn (Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere).3 Ākhisārījevo djelo Revdātu l-džennāt je odmah postalo popularno pa je skoro godinu dana kasnije (1015. hidžretske godine) napisao opširan komentar na nj pod nazivom Ezhāru-r Revdāt (Cvijeće bašča). Ākhisārī je kao i Birkevī držao do svog čvrstog hanefizma, te je bio gorljiv za ispravno vjerovanje sukladno Ebū Hanīfinim načelima. Jednako tako i njegova netrpeljivost prema otpadničkim novotarijama nekih onovremenih sufijskih redova odagnava sumnju u to. U djelu Revdātu-l-džennāt, Ākhisārī navodi da 1 Za životopisne podatke o Hasanu Ākhisārīju vidjeti njegov lični prikaz svoga života i obrazovanja u: Ākhisārī el-Bosnevī, Hasan Kāfī, Nizāmu-l-‘ulemā’ ilā hātemi-l-enbijā’, Gazi Husrev-begova biblioteka, napisao Halīl en-Nevābādī u Pruscu 1026/1617. god., kat. br. 896. Pogledati također: Kātib Čelebī, Sullemu-l-vusūl, sv. 2, str. 19–20; Hedijje, sv. 1, str. 291–292; el-Hāndžī el-Bosnevī, Muhammed b. Muhammed, el Dževheru-l-Esnā fī terādžimi ‘ulemā’i ve šu‘arā’i Bosna (uredio ‘Abdu-l-Fettāh Muhammed el-Hilv), Kairo: Dār Hedžr, 1992., str. 61–71; el-A‘lām, sv. 2, str. 194 i uvod u: El-Ākhisārī, Hasan Kāfī, Nūru-l-jekīn fī ‘Usūli-d-Dīn (uredio Zuhdī A. el-Bosnevī), Rijad: Mektebetu-l-‘Ubejkān, 1997., str. 27–62. Za obradu Ākhisārījevog proučavanja logike, vidjeti: Ljubović, Amir, the Works in Logic by Bosniac Authors in Arabic, Lajden-London: Brill, 2008., posebno str. 27–31. 2 Krajem 1004/1596. god., pridružio se osmanskim vojskama u bici kod Keresztesa protiv Habsburgovaca u sjevernoj Mađarskoj. Pogledati: Ākhisārī, Hasan Kāfī, Nizāmu-l-‘ulemā’, fol. 17a–17b. Također, navedeno u: elHāndžī, el-Dževheru-l-Esnā, str. 64–65. 3 Oba djela je dovršio taborujući s osmanskim vojskama tokom opsade Ostrogona u ratu protiv Habsburgovaca u sjevernoj Mađarskoj. Vidjeti: Ākhisārī, Hasan Kāfī, Ezhāru-r-revdāt fī Šerhi revdāti-l-džennāt, Staatsbibliothek Berlin, MS. Or. quart. 56, fol. 80a i Ākhisārī, Nūru-l-jekīn, str. 68. je napisao ovu knjigu zbog `jogunastih i otpadničkih učenja sufija’ koja su bila uobičajena u njegovo vrijeme.4 No, za razliku od Birkevīja, Ākhisārījevo proučavanje je opterećeno golemim teološkim sadržajem, te je njegova metoda više usmjerena na kelām. Ono što je još važnije, Ākhisārī je zastupao teologiju Ebū Mensūra el-Māturīdīja kao pravu Ebū Hanīfinu teologiju i kao najbolji put do nje. U ovom prikazu historije osmanskog māturīdizma, Ākhisārī se ističe kao jedan od najranijih osmanskih rumelijskih učenjaka koji je čvrsto i podrobno odbranio māturīdizam. U jednom izvanrednom navodu što mu se pripisuje, a koji je priložen uz rukopisni prijepis djela Revdātu-l-džennāt, Ākhisārī govori o svom “otkriću” Māturīdījeve Knjige o jednoboštvu kad je bio u Mekki 1000/1592. god.5 Taj navod glasi ovako: “Dok sam bio u Mekki, nabasao sam na Kitābu-t-tevhīd (Knjigu o jednoboštvu), čiji je autor šejh Ebū Mensūr elMāturīdī, napisan starinskim pismom 500. god. (1107. god. n. e.) metodom ehlus-s-sunneta ve-l-džemā`ata; otuda sam odlučio napisati knjigu u ovoj nauci koja je kratka i promišljena na sunnijski način da bi koristila ljudima koji joj nisu vični, posebno onima iz Prebivališta pobjede (Dāru-n-Nasr).”6 Ākhisārī je izrazio snažnu kritiku “filozofskog kelāma”. Ali nije zagovarao oštar pristup Birkevīja koji je rijetko upotrebljavao teološke argumente u svojim spisima. Ākhisārī dopušta upotrebu kelāma, te ga definira kao `nauku koja istražuje Božiju Bît i Njegova svojstva, te stanja bićâ od stvaranja do Onog svijeta skladno islamskom zakonu.’7 No, njegovo poimanje valjanog kelāma nije ništa drugo do li `teologija pravnika odabrane hanefījske skupine… i njihovih sljedbenika koji provode idžtihād u načelima religije; ovo je prihvatljivi kelām.’8 Stoga, 4 Badeen, Sunnitische theologie, str. 32. On također snažno kritikuje sufijsku skupinu melāmetija, te njihovo razumijevanje evlijaluka i kerametâ evlija u djelu Ezhāru-r-Revdāt (fol. 50a). 5 Pogledati: Ākhisārī, Nizāmu-l-‘ulemā’, fol. 16b; El-Hāndžī, el-Dževheru-l-Esnā, str. 64 i Zuhdi A. Bosnevī u uvodu u: Ākhisārī, Nūru-l-jekīn, str. 32. 6 Na osnovu MS. br. 1841, Saatsbibliothek Berlin, fol. 33b, a objavljen je u: Badeen, Sunnitische theologie in osmanischer zeit, str. 32. Nije sasvim jasno šta se podrazumijeva pod ‘Prebivalištem pobjede’, ali je moguće da je mislio na nova područja koja su osvojile Osmanlije, ili na bosansku oblast gdje je proveo ostatak svoga života, živeći i podučavajući u svom rodnom gradu Âkhisâru. 7 Ākhisārī, Ezhāru-r-Revdāt, fol. 5b. 8 Ibid. iako Ākhisārī odobrava upotrebu teologije, ali samo na osnovu hanefījskih vrela; druge oblike teologije opisuje kao `kelām svojeglavih filozofa i neumjerenih sufija koji predstavlja nevjerstvo (zendeka).’9 Ākhisārījeva teologija otkriva pokušaj nadmašivanja diskursa kasnijeg eš`arizma koji je prožimao klasičnu osmansku teologiju, te prikazuje njegove argumente pri čemu se uglavnom oslanja na hanefījske izvore. Osim hvaljenja, kojeg nalazimo u Ākhisārījevoj autobiografiji Nizāmu-l-`ulemā’, Hidr-begove Nūnijje i Hajālījevog komentara na nju – što je jedna od rijetkih māturīdījskih rasprava iz klasičnog osmanskog razdoblja10 – nijedno drugo osmansko teološko djelo se ne navodi u knjigama iz kelāma koje je on proučavao. Uprkos tome, Ākhisārī nije bio `preporodilac’ klasičnog māturīdizma u strogom smislu te riječi. Ustvari, pored djela pripisanih Ebū Hanīfi, njegovi prvobitni izvori su djela kasnijih māturīdīja, posebno Ekmeluddīna el-Bābertīja, koji je na sličan način kritizirao “filozofski” eš`arizam.11 Prema Ākhisārīju, Imām Māturīdī je savršeni odraz izvorne Ebū Hanīfine teologije. Kratki životopis Ebū Mensūra el-Māturīdīja pojavljuje se u djelu Ezhāru-r-Revdāt u kontekstu definiranja vjere – pri čemu ukazuje na to da je pravo mišljenje Eš`arīja isto kao i el-Māturīdījevo.12 Naročito znakovit uvid koji pokazuje Ākhisārījev nepopustljivi māturīdizam jeste njegovo obesnaženje Tahāvījevog akaida vezano za definiciju vjere u prilog Māturīdījevom učenju. Kazao je: Mnoge hanefīje su slijedile šejha (Tahāvīja) koji je rekao: “[vjera je] izgovaranje jezikom i potvrđivanje srcem”. Ali ono što je tačnije jeste učenje Velikog Imāma (Ebū Hanīfe), koje slijedi Ebū Mensūr el-Māturīdī, da je istinska bît vjere srčano vjerovanje u Božiju egzistenciju i ono što je Vjerovjesnik prenio od Njega. Što se tiče izgovaranja (ikrār), ono je dodatna sastavnica, a ne 9 Ibid. 10 Ākhisārī, Hasan Kāfī, Nizāmu-l-‘ulemā’, fol. 13a. Hidr-beg je dvadeset i peti učenjak u Ākhisārījevom nizu hanefījskih učenjaka, vidjeti: Ākhisārī, Nizām, fol. 12b–13a. 11 Bābertī je dvadeset i drugi u Ākhisārījevom nizu hanefījskih učenjaka, pogledati: Ākhisārī, Nizāmu l-‘ulemā’, fol. 11b–12a. 12 Ezhāru-r-revdāt, fol. 10b. izgleda da se koristi Bābertījevim komentarom na Ebū Hanīfino djelo Vasijje. suštinska…’13 Iako je Ākhisārī snažno zagovarao školu Māturīdīja i premda je njegova teologija u potpunosti potvrđivala māturīdījska učenja, protivljenje eš`arizmu nije bila glavna tema u njegovim knjigama o kelāmu, pa Eš`arījeva škola nije bila meta kritike. Ukazivanje na Eš`arījevu školu se pojavljuje na nekoliko mjesta. O tome da li je mudžtehid sklon pogrešci – stanovište māturīdizma – suprotno (da mudžtehid ne griješi) se pripisuje “nekim” eš`arījama i mu`tezilijama.14 Što se tiče vjere oponašatelja (koju māturīdīje smatraju valjanom), on spominje čuveno Eš`arījevo mišljenje koje je presudilo da se `nijedna osoba ne smije smatrati vjernikom koja nije pristala na svako načelo religije zasnovano na racionalnom dokazu.’15 Ākhisārī je potvrdio, u skladu s māturīdīzmom, nužnost razuma u spoznavanju Boga, te navodi da su eš`arīje imale drukčije mišljenje i veli da se, prema njihovom mišljenju, `prašta onima koji umru u stanju nevjerovanja u Boga, jer nisu primili [božanski] poziv.’16 Zanimljivo je da se ne poziva na eš`arīje u kontekstu glavnog māturīdījskog učenja o tekvīnu, ali ukratko ukazuje na činjenicu da su se eš`arīje suprotstavljale māturīdījama tvrdeći da je egzistencijacija (tekvīn) istovjetna s egzistenciranim (mukevven).17 Ukratko, ne može se potcijeniti Ākhisārījeva uloga u daljnoj popularizaciji māturīdīzma u postklasičnom osmanskom kelāmu. On je izložio teologiju koja je suštinski u skladu sa školom Ebū Mensūra el-Māturīdīja, navodio je izvorne hanefījsko-māturīdījske tekstove i pomogao je da se proširi māturīdīzam posredstvom svojih naširoko popularnih teoloških djela, naročito Revdātu-l džennāt. Što se tiče rasprava s Eš`arījem, Ākhisārī je bio ravnodušan te je prešutno prenio ključne sporove – uključujući tekvīn, slobodnu volju i predodređenje. No, njegovo priznavanje eš`arizma kao teološke škole uporedo s māturīdīzmom predstavljao je znatan razvoj od Birkevīja u pogledu doktrinarne pripadnosti u postklasičnoj osmanskoj teologiji. 13 Ākhisārī, Nūru-l-jekīn, str. 193–194. 14 Ākhisārī, Ezhāru-r-revdāt, fol. 57a–57b. 15 Ākhisārī, Ezhāru-r-revdāt, fol. 15a–15b. 16 Ākhisārī, Ezhāru-r-revdāt, fol. 18a. Ākhisārī prepisuje – bez davanja do znanja – iz Bābertījevog komentara na Vasijju od Ebū Hanīfe u vezi s gledištem Ebū Mensūra el-Māturīdīja o vjeri razumne djece (fol. 18b). Vidjeti: Bābertī, Šerhu-l-vasijje, str. 55–56. 17 Ākhisārī, Ezhāru-r-revdāt, fol. 29b–30a.

Images:

Categories:

preporod

© PressReader. All rights reserved.