Historijski izazov i odgovornost Bošnjaka u matici i domovinskim zemljama na popisu stanovništva 2021.

Historija popisa stanovništva na Balkanu je u pravilu više bila političko nego statističko, odnosno naučno i tehničko pitanje. Diskusije u popisnoj 2021. godini pokazuju da je popis stanovništva i dalje poligon za odmjeravanje moći, utjecaja i pretenzija pojedinih država, odnosno naroda.

Ako bude političke volje i odgovornosti nadležnih institucija, popis stanovništva u Bosni i Hercegovini će biti organizovan 2023. godine zbog čega su popisi stanovništva u domovinskim zemljama test svijesti i savjeti Bošnjaka u matici.

Zbog okolnosti pandemije, neusvajanja budžeta ili zakona, države bivše Jugoslavije su popis odgodile za jesen ili narednu godinu (Kosovo). Popis u Sjevernoj Makedoniji je počeo već u martu za njihovu dijasporu, odnosno osobe na privremenom radu, putem online aplikacije. Ovaj segment popisa je izuzetno značajan za Albance kod kojih je prisutna euforija da će ovo biti historijski popis koji će pokazati njihov stvarni broj. Taj optimizam temelje na najvećem učešću u Sobranju, ali zaboravljaju da je to više posljedica apstinencije od glasanja kod Makedonaca.

Bošnjaci su po brojnosti treći narod u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Albaniji i na Kosovu, četvrti u Sloveniji, peti u Sjevernoj Makedoniji.

Popis u Makedoniji nakon 19 godina

Sjeverna Makedonija je početkom godine dobila Zakon o popisu stanovništva čime se pokazao visok nivo konsenzusa oko ovog vrlo važnog pitanja za državu koja nije mogla realizovati popis 2011. godine zbog zategnutih odnosa između dva najbrojnija naroda. Protiv ovog zakona su glasale samo desne makedonske stranke. Uslijed širenja pandemije i kašnjenja vakcinacije, popis je odgođen za jesen na veliko zadovoljstvo opozicije što je, s druge strane, taktička pobjeda Vlade.

Migracije i pad nataliteta će znatno izmijeniti apsolutne brojeve pojedinih naroda, ali ne i njihove procentualne odnose. Iako je makedonski natalitet izuzetno nizak u poređenju sa Albancima, izgleda da se neće obistiniti proročanstvo Kire Gligorova koji je predviđao da će sredinom drugog desetljeća 21. stoljeća Albanci brojčano nadmašiti Makedonce zbog dinamičnih migracija i većeg nataliteta. Albanci su od 1953. do 2002. godine udvostručili svoj procentualni udio, dok su Makedonci ostali na oko 65 % udjela u ukupnom broju stanovništva.

Sjeverna Makedonija, uz Bosnu i Hercegovinu, ima najheterogenije stanovništvo na Balkanu. Nakon kratkog makedonsko-albanskog sukoba na početku stoljeća, Makedonija je dobila građanski Ustav kojim su, pored većinskih Makedonaca i Albanaca, priznate i nacionalne manjine Turci, Vlasi, Srbi, Romi, Bošnjaci. Međutim, malobrojnije zajednice imaju mnogo izazova da prava garantovana Ustavom realizuju u praksi, iako postoji nadležna Agencija, zbog političkog nejedinstva i različitog izjašnjavanja na popisima. Najugroženiji narod su Torbeši koji su kao Goranci na Kosovu izloženi utjecajima iz različitih država. Na zadnja tri popisa u okviru bivše Jugoslavije većina muslimana, osim Albanca, se poistovijetila sa Muslimanima u nacionalnom smislu. Međutim, nakon vraćanja historijskog imena Bošnjak, došlo je do fragmetacije na regionalnu pripadnost i djelomično zadržavanje “Muslimana”.

Preko Torbeša u Makedoniji se prelamaju utjecaji dva najbrojnija naroda, ali i Turske, dok Bošnjaci nemaju kapaciteta da bilo šta ponude Torbešima, jer među sobom i dalje imaju Sandžaklija, Muslimana, Crnogoraca-muslimana, Makedonaca-muslimana, itd. Iako se broj Torbeša procjenjuje na oko 80 000, oni do sad nisu imali zasebnu kolonu u popisima niti su priznati u preambuli Ustava. Na ovom popisu će imati svoju kolonu, ali opcija za jezik je makedonski.

S druge strane, Bošnjaci i Goranci na Kosovu su podjeljeni za vrijeme Miloševićeva režima, a žele ih pridobiti i Bugari. Pasoš države članice EU je jako dobar mamac. Bosna i Hercegovina, odnosno Bošnjaci, nijemo posmatraju ove procese koji pojačavaju međusobni jaz na terenu. Pored unutrašnjih problema Makedonci su izloženi tradicionalnom negiranju identiteta od susjedne Bugarske što se dijelom manifestuje kroz postojanje pokreta za povratak bugarskog identiteta među Makedoncima. I u ovom slučaju ekonomija je presudna jer mnogi kroz bugarizaciju vide najkraći put do državljanstva članice EU.

Popisni inžinjering Srbije nad Crnogorcima

Crna Gora je do prošlog ljeta bila regionalni lider u euro-atlanskim integracijama. Međutim, političke promjene su nas sve zajedno vratile na početak 90-tih kada je Crna Gora bila aktivni dio velikosrpskog projekta. S obzirom na političke borbe u Crnoj Gori izgledno je da će prosrpska strana uložiti maksimalni trud da Srbi postanu najbrojniji narod u ovoj državi, te da kroz rezultate popisa ovjeri svoju političku moć.

Popisna retrospektiva pokazuje da prentenzije Srbije na Crnu Goru imaju dublji korijen. Prema popisu stanovništva 1948. godine u Crnoj Gori je Crnogoraca bilo 90,6%, a Srba 6,7%, dok na zadnjem popisu 2011. godine taj odnos je bio mnogo bliži 44,9% Crnogoraca i 28,7% Srba. Međutim, zastupljenost jezika govori mnogo više. Popis iz 2011. godine je pokazao da u Crnoj Gori govornika srpskog jezika ima 44.88 %, a crnogorskog 37%.

Dio prosrpske vlasti u Crnoj Gori predlaže usvajanje novog Zakona o državljanstvu koji bi omogućio stjecanje državljanstva i prava glasa za 30 do 50 000 građana porijeklom iz Srbije i Bosne i Hercegovine čime bi se demografska struktura stanovništva promijenila na štetu manjina. Zbog neusvajanja Zakona o popisu stanovništva i budžeta, realizacija popisa stanovništva je odgođena na jesen, a možda i za narednu godinu jer je za aktuelnu vlast važnije čišćenje biračkog spiska i uvođenje u državljanstvo Srba iz susjednih država, nego realizacija popisa stanovništva.

Kao i na referendumu za nezavisnost, manjine će i na popisu stanovništva sačuvati multietničnost crnogorskog društva. Nadamo se da očuvanje crnogorske većine neće ići na štetu manjina, najviše Bošnjaka jer se jedan dio naših sunarodnjaka i dalje deklarira kao Muslimani ili Crnogorci-muslimani.

Iz Bošnjačkog vijeća i Bošnjačke stranke očekuju da će udio Bošnjaka biti mnogo bliži udjelu Muslimana na popisu iz 1991. godine koji je iznosio oko 15 %. Da se ovog scenarija pribojavaju mnogi svjedoči obnova najave osnivanja Muslimanske stranke u Crnoj Gori.

Teza o postojanju “Muslimana” kao zasebnog naroda u Crnoj Gori nedavno je dobila afirmaciju osnivanjem političke stranke Muslimana u Crnoj Gori što predstavlja obnovu priče iz 2013. godine. Na zadnjem popisu u Crnoj Gori Bošnjaka je bilo 9, a Muslimana 3,3%.

U proglasu Inicijativnog odbora navodi se da su crnogorski Muslimani do sada uglavnom bili aktivni u građanskim partijama i preko njih pokušavali da ostvare svoja prava. Ističu da je oko 45 000 crnogorskih muslimana, koji se nacionalno izjašnjavaju kao Muslimani ili Crnogorci islamske vjeroispovijesti, bez adekvatne političke zastupljenosti.

Bošnjaci u Srbiji ispravljaju grešku sa popisa 2011. godine

Podjele i sukobi među Bošnjacima sjevernog Sandžaka, odnosno u Srbiji su se manifestovale kroz djelomični bojkot popisa 2011. godine. Ovogodišnji popis će uz smanjenje udjela “Muslimana”, Bošnjake ponovo i statistički vratiti na mjesto trećeg naroda u Srbiji. Iako Sandžak, odnosno Bošnjaci u Srbiji prednjače po natalitetu, migracije uslijed teških ekonomskih i sigurnosnih prilika anuliraju prirodni rast. Zbog toga je ekonomija pitanje svih pitanja opstanka Bošnjaka u Sandžaku. Ako popis bude odražavao realno stanje na terenu, odnosno stvarni broj ukupnog stanovništva i udio Bošnjaka, lokalna vlast može povući više sredstava za infrastrukturu sa državnog nivoa i ostvariti mnoga druga prava.

Bošnjaci u Hrvatskoj su, uslijed političke razjedinjenosti i slabe zastupljenosti kroz NVO sektor, izloženi intenzivnoj asimilaciji što ih dijeli na tri strane: Bošnjake, Muslimane i Hrvate islamske vjere. S druge strane, Bošnjaci Kosova su izloženi negiranju čak i od pojedinaca iz Sarajeva što dodatno pogoršava njihov status najugroženije bošnjačke manjine na Balkanu. Ako Bošnjaci u Albaniji budu na popisu dobili zasebnu kolonu, s obzirom da su prije nekoliko godina priznati kao nacionalna manjina, bit će vidljivo da su treći narod po brojnosti.

Odnos Bošnjaka, odnosno Bosne i Hercegovine, prema dijaspori nije adekvatan iako je od Agresije prošlo više od 25 godina. S druge strane odnos prema Bošnjacima u domovinskim zemljama je još gori budući da nam oni ne šalju novac, te da nisu prisutni u medijima. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je odredila 11. april za dan Bošnjačke dijaspore, a u svojoj strukturi ima odjele za Bošnjake u dijaspori i domovinskim zemljama čime je dijelom nadomještena nebriga državnih institucija. Naravno, to nije dovoljno. Bošnjaci u domovinskim zemljama i dijaspori zaslužuju mnogo više, a NVO sektor je, sa energijom i potencijalom koji posjeduje, jedan od glavnih komunikacijskih kanala. Da bi ta veza bila čvršća, potrebna je veća podrška institucija i privatnog sektora koji upravo putem ovakve saradnje može ostvariti ekonomski interes.