Publication:

Preporod - 2021-06-01

Data:

Bosanski mevlud Džemaludina Latića u tradiciji

Kultura

ESAD DURAKOVIĆ

Uknjiževnosti i općenito u kulturi muslimanskoga svijeta postoji duga tradicija pisanja mevluda – spjeva u čast rođenja i poslaničke misije Muhameda a. s. U Bosni i Hercegovini – tačnije, u bošnjačkoj književnosti i kulturi – napisano je do sada desetak mevluda, što znači da čak i u bosanskome relativno malom jeziku može se govoriti o poetičkom iskustvu ove vrste spjeva. Duga tradicija pisanja mevluda svjedoči o tome da je riječ o osobenoj pjesničkoj vrsti, o žanru koji je potrebno definirati s obzirom na njegovu poetiku i književnohistorijsku poziciju. To je zadatak historičara književnosti i književnih teoretičara, a po svemu sudeći – o tome nema naučnog konsenzusa. O žanrovskoj specifičnosti mevluda svjedoči i Latićev Bosanski mevludi šerif (Sova Publishing, Sarajevo, 2021.) koji se javlja kao posljednji do sada u bosanskome jeziku. Naime, čitajući Latićev Bosanski mevludi šerif (u nastavku: Mevlud), poznavaocu književnosti opće, njenog „sistematiziranja“u rodove i vrste, povremeno se nameće zaključak da Latićevo djelo definira kao epos, ili da pripada epskoj vrsti. Ovakav zaključak mogao bi se temeljiti na totalitetu koji je osnovna karakteristika epa: junak epa predstavlja totalitet za cijelu jednu golemu kulturu; njegova tema/motiv također ima vrijednost epskog totaliteta, kao što ga ima – i to je važno za žanrovsko određenje – recepcija čitavoga jednog totaliteta (ovdje: Ummeta). Međutim, u mevludima inače glavni lik je istovremeno, i najčešće, jedini lik, čime se ograničava mogućnost bezrezervnog svrstavanja mevluda u ep kao književni rod, ali ostaje preporuka da se on smatra jednom od epskih vrsta, ili od onih koje se tijesno naslanjaju na ep. Također je upitno u kojoj mjeri je radnja mevluda u skladu s poetikom epa. Mevlud može pripadati i himničkoj poeziji, naročito zbog uzvišenosti svoga stila. Sva ova pitanja i dileme potencira Mevlud Džemaludina Latića, a to smatram njegovom vrijednošću, njegovom vrlinom, a ne nedostatkom. Drugim riječima, Latićev Mevlud predstavlja poetološku, književnohistorijsku i estetičku novinu u iskustvu, u tradiciji bosanskoga mevluda. U odnosu na zatečene mevlude, on je značajno pomjeranje granica u aspektima koje ću naznačiti odmah u nastavku. To će biti i ponuda moga obrazloženog vrijednosnoga suda o ovome djelu koje moćno ulazi u tradiciju izazivajući u njoj gibanja – kazano eliotovskim jezikom. Prije svega, žanrovsko problematiziranje kakvo vrši ovaj Mevlud svjedoči o njegovoj poetološkoj kompetentnosti i zanimljivosti. Iako zahvaća isti motiv kao i niz prethodnih mevluda, Latić to čini na značajno drukčiji način. Drugim riječima, autor je svjestan činjenice da već postoji tradicija mevluda te da njegovo djelo ima pravo kročiti u tu tradiciju samo pod uslovom da nije epigonsko već da je originalno. Razumije se da je to velik izazov, ozbiljan zahtjev koji autoru postavlja Tradicija a postavlja ga i on samome sebi. Pri tome valja imati u vidu da je riječ o autoru koji je već klasik (u vrijednosnom značenju toga pojma) u bošnjačkoj pobožničkoj poeziji, ali je i s velikim ugledom u bosanskohercegovačkoj poeziji općenito. Samjeravajući Latićev Mevlud s prethodnim bosanskim mevludima, čitalac će zapaziti da je on u značajnoj mjeri drukčiji. Prije svega, Latićev Mevlud je znatno obimniji, ali time se ne ostvaruje efekt u „volumenu“kao primarnom cilju pjesnika, već se time naglašava težnja ka epskom totalitetu, o čemu sam maločas govorio. Jedan niz motiva (od Adema a. s. do kraja života i poslanja Muhammeda a. s.) poetički je „komponiran“u jedinstven „motiv poslanja“Svijetu – kao motiv herojskoga eposa. Pri tome valja podvući – pošto je riječ o eminentno poetskome djelu – da se takoreći u svakom stihu osjeća autorova versifikacijska sigurnost, neupitno pjesničko iskustvo i samopouzdanje koje povećava čitalački tonus, ili mu barem ne dopušta da splašnjava, da jenjava. Bio toga svjestan ili ne – čitalac (i slušalac!) Mevluda ostaje uzbuđen i oplemenjen ljepotom ovoga umjetničkog djela. Zanimljivo je – u odnosu na ostale mevlude čija vrijednost i samosvojnost je uglavnom neupitna – da Latićev Mevlud ima iznenađujuće obilje fusnota – toliko da ovo djelo, pored pjesničkog teksta kao osnovnog, predstavlja pravi mali leksikon. Time se njegovo žanrovsko oneobičavanje unapređuje: nije ovo, dakle, samo pjesničko djelo, inovativan spjev, nego je i svojevrstan kulturno-historijski priručnik. To je put ka žanrovskoj sinkraziji koju će pjesnik Latić i profesor Latić dalje razvijati u jednome iznimno važnom aspektu: u odnosu prema jeziku. Naime, Latićev Mevlud obiluje turcizmima (riječima iz arapskog, perzijskog i tursko jezika). Štaviše, u Mevludu zatičemo povremeno i turcizme nezabilježene u našim rječnicima turcizama. To oblije turcizama vidim u Latićevoj poetici kao autorsko nastojanje da djelo učini komunikabilnim sinhrono i dijahrono; da ga na izvjestan način optimalno „internacionalizira“u muslimanskom svijetu, koliko je to moguće budući da je ono ipak u bosanskome jeziku. To je poetički postulat ovoga djela, ali je i autorova svojevrsna ideološka poruka. Istovremeno, takvim odnosom prema jeziku, Latić upućuje na povijesni aspekt ovoga „žanra“: on poetički komunicira sa zatečenim mevludima i daje svome djelu jednu vrstu patine, „povijesne arome“, ili „arome povijesnosti“, a to iznova asocira na epske karakteristike i mogućnost spjeva. Također je zanimljivo da Latićev jezik ima nemali broj „ikavice“, što jest iznenađujuće, ali to vidim – uz sve što sam već naveo – kao Latićevu riješenost da se ne povinuje standardizaciji; vidim to, konzistentno, kao njegov kreacijski otpor konvencionalnosti. U zaključku ovoga moga čitanja Latićeva Mevluda mogu ponuditi sljedeću poentu. Latićev Mevlud na jedinstven i uspješan način obogaćuje iskustvo bosanske tradicije u pisanju mevluda. On u isti mah uvažava tradiciju i značajno obogaćuje njeno iskustvo u pisanju mevluda. To znači da je Latićev Mevlud polivalentna struktura i da je – suštinski i pozitivno, konstantno – intertekstualan jer i onda kada odbija da se povinuje određenim konvencijama on ima punu svijest u važnosti Tradicije. Kao krunski dokaz o toj svijesti može se uzeti Latićeva eksplicitna citatnost u nekim dijelovima Mevluda: on se ne ustručava uvesti u svoj tekst i neke citate iz prethodnih mevluda, ali to nisu plagijati, naravno, niti je epigonstvo već je poetički postulat – kao izraz autorove svijesti o dragocjenosti Tradicije i njenog istovremenog prevladavanja. Stoga je ovaj Mevlud,u navedenom smislu, bitno intertekstualan i istovremeno je u cjelini poetički originalan.

Images:

Categories:

preporod

© PressReader. All rights reserved.