Ortografske konvencije ili tekstualna sloboda

Dijakritički znaci su u upotrebi u arapskom pismu tokom 7. stoljeća, i ashabima je očito poznata ova ortografska tradicija, pa se dijakritički znaci koriste i u ranim prepisima Kur’ana. Uprkos tome što su dijakritički znaci prisutni u ranim prepisima Kur’ana, kur’anski tekst zadržava određen vid tekstualne otvorenosti.

Historija razvoja arapskog pisma, te rasprava o tome kada su se tačno u kur’anskom tekstu počeli koristiti dijakritički znaci, predstavlja nadasve čarobnu priču o standardima, i normama što se postepeno grade nasuprot slobode djelovanja van određenih zadatih i očekivanih pravila. Vrlo je lahko započeti polemiku koliko li su određene regulacije, i prihvaćene norme, nužne? U kojoj mjeri one guše određeni nivo slobode ili čuvaju poredak, koji bi u suprotnom postao jedna neobuzdana zvijer? Budući da su ti odnosi stalni, te da ne postoji oblast unutar koje se ne postavljaju baš ova pitanja, za očekivati je kako smo imali isti slučaj glede historije kur’anskog teksta. Govorimo o jeziku, a šta je to toliko slično jeziku, a da je u stalnoj promjeni, dinamici, neuhvatljivo i spontano, pa da nakon izvjesnog vremena moramo mijenjati zadate norme i standarde. Ortografija kur’anskog teksta ispunjena je raspravama i pokušajima rješavanja zagonetke zvane dijakritički znaci za konsonante. Koliko god dijakritici izgledali kao jedan potpuno logičan izum glede razvoja arapskog jezika, a time i kur’anskog teksta, te jedno nephodno pomagalo, islamska tradicija a i rukopisni materijali nam prenose jedno vrhunsko kazivanje o odnosu preskriptivnih zadatih normi, što teže tekst učiniti statičnim, i slobode teksta da egzistira u svojoj otvorenosti.

Nekada sam smatrao kako bavljenje historijom arapskog pisma ne predstavlja ozbiljan intelektualni poduhvat, niti je to nešto čemu je potrebno pridavati izrazitu pažnju. Misao mi je bila kako je lijepo znati tek osnovne stvari, određene informacije o razvoju arapskog pisma, ukoliko vas već zanima arapski jezik i kur’anski tekst, ali ne više od toga. Nisam ni pomišljao kako je moguće nešto novo naučiti, a da to stvarno bude značajno. Tu sam se prevario, ali i uvjerio zašto jedan poznati idiom u arapskom jeziku, a što u doslovnom prevodu glasi označio je konsonante dijakritičkim znacima (

على النقاط وضع لقد

,)الحروف označava vrlo jasan i nedvosmislen govor. Ovo je idiom koji je mahom popularan u kontekstu politike. Političko tržište je područje gdje vrlo često, u figurativnom značenju, nedostaju dijakritike, jer govor je dvosmislen, trosmislen, i često zbunjući. Za osobe koje pričaju vrlo direktno i izravno, metaforički se kaže kako su natačkali konsonante. Potpuno su razumljivi, i ne krasi ih nikakvo uvijanje u govoru, kao što nam u bosankom ili arapskom jeziku neke stvari postanu tek jasne nakon što se upotrijebe dijakritički znaci. O problemu (ne)postojanja dijakritika u arapskom pismu, a time i ranim prepisima Kur’ana, učtivo je pisao Ḥamza al-Iṣfahānī, poznati filolog i historičar iz 10. stoljeća. U svom poznatom djelu al-Tanbīh ‘alā ḥudūṯ altaṣḥīf (Upozorenje na pojavu izvrtanja riječi), piše sljedeće: Povod pojave izvrtanja riječi u pisanju Arapa je onaj koji je izmislio slikoviti prikaz arapskih slova što to nije učinio mudro. Nije mario za one što će doći kasnije, pa zbog toga je za pet slova načinio jednu formu, a ta slova su: al-bā’ (ب), al-tā’ (ت), al-ṯā’ (ث), al-yā’ (ي), i al-nūn (ن). Mudrost bi bila da je za svako slovo načinio različitu formu kako bi se spriječilo izvrtanje. (...) Povod nastanka dijakritika (tačaka) jeste pet Osmanovih mushafa za što je tražio da se načine prepisi, i koje je razdijelio po određenim regijama. Ljudi su od četrdeset jednu do četrdeset tri godine čitali iz njih, od vremena Osmana pa sve do Abdulmelika, te se uveliko počelo dešavati izvrtanje riječi

Ḥamza al-Iṣfahānī će još unutar ovog djela navesti primjer kako recimo riječ napisana u formi ,)ٮٮٮ( bez dijakritičkih znakova, može imati čak trideset opcija za čitanje. Ovaj primjer, kao i prethodno prevedeno, iziskuje nekoliko pitanja glede historije prepisivanja kur’anskog teksta. Da li su pisari pri prepisivanju Kur’ana slijedili samo zatečene ortografske konvencije? Da li je postojanje ranih prepisa Kur’ana s rijetkom upotrebom dijakritika za konsonante slijeđenje zadatih konvencija datog perioda? Da li je kasnije njihovo nepostojanje kao u prepisu Arabe 333c tokom abasidskog abasidskog perioda, predstavljalo namjeru svjesnog dopuštenja da kur’anski tekst egzistira u okviru tradicije tekstualne otvorenosti? Da li su određene pojave pri pisanju dijakritika za razlikovanje homografa relikt oralne tradicije? Sve su ovo pitanja, koja zaslužuju poseban osvrt, ali ih je neophodno imati na umu.

1 Ḥamza al-Iṣfahānī, al-Tanbīh ‘alā ḥudūṯ al-taṣḥīf, Dār Ṣādir, Bayrūt, 1992, str. 27-29.

Povodi pojave dijakritičkih tačaka u kur’anskom tekstu

Razlozi pojave pisanja dijakritičkih znakova u kur’anskom tekstu mogu se svesti uglavnom na dva objašnjenja: a) osnovni tekst je bio ogoljen od bilo kakvih dijakritika kako bi se sačuvala tradicija učenja Kur’ana po različitim varijantama (kiraetima), što oralnu tradiciju čini veoma bitnom, a dijakritici su se pojavili usljed pojave pogrešnih čitanja i izvrtanja riječi o čemu govori Ḥamza al-Iṣfahānī; b) rani kur’anski prepisi posjeduju dijakritike, a pisari ih pišu na određenim mjestima vjerovatno slijedeći konvencije ortografije arapskog pisma u 7. stoljeću, te je prisutan i određen vid individualne improvizacije. Prvo objašnjenje vrlo je prisutno u našoj tradicionalnoj literaturi. Ono bi pojednostavljeno glasilo: ukoliko je Kur’an prvobitno bio ogoljen, bez ikakvih dijakritika, sasvim logično rješenje je bila kasnija pojava dijakritika usljed sve učestalijeg pogrešnog čitanja i izvrtanja kur’anskih riječi. Od Abū Bakra al-Sarrāĝa (u. 929), spomenutog Ḥamze al-Iṣfahānīya (893-961), al-Dāniya (981-1053), Abū Faḍla ‘Abduraḥmana al-Rāzīya (9811062), pa Ibn Taymiyye (1263-1328) i Ibn al-Ĝazarīja (1350-1429), vidljiva je težnja da se pojava dijakritika za razaznavanje konsonanata razumijeva kasnijom pojavom, ali i ostavljanje prostora kako su dijakritici već korišteni za vremena ashaba. Ḥamza alIṣfahānī piše o tome kako su ljudi četrdeset i više godina čitali Kur’an bez dijakritika, sve od vremena Osmana pa do Abdulmelika. Za rukopis Abū Bakra al-Sarrāĝa, Kitāb al-naqṭ wa alšakl, dugo se smatralo kako je zagubljen, međutim, kako se to zna desiti s rukopisima, nečija sretna ruka ih pronađe na nekim rafama. Tako je bio slučaj i s ovim rukopisom. Abū Bakr al-Sarrāĝ tvrdi kako je razlog uvođenja dijakritika izloženost čitaoca izvrtanju riječi budući da arapsko pismo, u svojoj osnovi, ne poznaje različit grafemski prikaz svakog fonema. Nepostojanje simbola za razlikovanje homografa al-Sarrāĝa navodi na mišljenje kako je razlog tome težnja Arabljana da se olakša posao pisarima, tako da bude što manje oblika slova što se moraju zapamtiti.2

2 Ĝānim Qaddūrī, ‘Ilm al-Naqṭ wa al-Šakl, Dār ‘Ammār, al-Urdun, 2016, str. 149. Obrada rukopisa Kitāb al-naqṭ wa al-šakl Abū Bakra al-Sarrāĝa.

Al-Rāzī3, Ibn Taymiyye4 i Ibn al-Ĝazarī5 imaju vrlo slične stavove glede ovog problema.

On se ogleda u sljedećem. Ashabi su prvi koji su mushafe ostavili bez dijakritičkih znakova, i to, slijedeći tradiciju objavljenosti Kur’ana na sedam harfova. Ta je tradicija podrazumijevala otvorenost kur’anskog teksta, a to je mogućnost i dozvoljenost čitanja Kur’ana na različitim varijantama sukladno zatečenoj i vrlo šarenoj jezičkoj zajednici na arapskom poluotoku. Al-Rāzī je tu vrlo jasan, pa će kazati, kako je ta otvorenost kur’anskog teksta, omogućila čitaocima Kur’ana da ostanu odani kur’anskom tekstu, te da eventualno čitaju određene dijelove Kur’ana na način svojstven njihovom vernakularu, i metodi učenja, a to podrazumijeva veoma veliku ulogu oralne tradicije. Al-Rāzī i alDānī koriste zanimljive pojmove za rane mushafe kako bi slikovito dočarali kako su se to oni prvobitno pisali prema njihovim viđenju. Al-Rāzī navodi pojam ġufl, čiji bi ekvivalent u našem jeziku bila riječ prost. Mushafi su u prostom obliku, bez dijakritičkih znakova za konsonante i vokale. Al-Dānī je još slikovitiji, pa koristi pojam ‘āriya (biti nag, gol, ogoljen). Iako al-Dānī navodi kako su prvobitni mushafi bili bez dijakritika, vrijedno je spomenuti njegovo uopćeno mišljenje o pisanju dijakritika u arapskom pismu u prvoj polovini 7. stoljeća. Na samom početku ovog odličnog djela o ortografiji Kur’ana, al-Muḥkam fī naqṭ al-maṣāḥif, autor piše: Ovo ukazuje kako su ashabi i stariji tabini, Allah bio svima njima zadovoljan, začetnici dijakritičkih tačaka i označavanja dijelova od pet i deset ajeta u nizu, jer Qatāda je mogao predaju prenijeti samo od njih, jer i on je tabin. Prethodno al-Dānī navodi predanje Qatāde, koji govori o tome kako se počelo s upotrebom dijakritičkih tačaka, a što autor potom tumači kako nema na koga drugoga taj govor da se odnosi do li na ashabe. Al-Dānī nastavlja s govorom kako je vjerovatno da su se ashabi slagali glede upotrebe dijakritika, a da su najistaknutiji među njima ostavljali

3 Abū Faḍl ‘Abduraḥman al-Rāzī, Ma’ānī al-aḥruf al-sab’a, Dār al-nawādir, Qaṭar, 2011, str. 484. 4 Ibn Taymiyya, al-Fatāwā al-Kubrā, Dār Kutub al-’Ilmiyya, Bayrūt, 1987, 4/422.

5 Ibn al-Ĝazarī, Kitāb al-Našr, Dār Kutub al-’Ilmiyya, Bayrūt, 1971, 1/33.

mushafe ogoljele kako bi time ukazali na prostranost i otvorenost kur’anskog teksta prema lingvističkim razlikama, te da je to tako bilo sve dok se nije javila nužnost za pisanjem dijakritika usljed problema pismenosti. Ovo su dakle stavovi koje možemo uglavnom čitati u tradicionalnoj literaturi o ortografiji kur’anskog teksta, i oni se svode na to kako rani prepisi Kur’ana nemaju dijakritike, te da je to namjerno urađeno kako bi kur’anski tekst ostao što više otvoren za različite varijacije glede čitanja. Time se posebno poštovala oralna tradicija, a shodno dostupnosti kur’anske materijalne građe razumljivo je kako su gore navedeni autori često naginjali ka tome kako problemi koji su se javili usljed pogrešnih čitanja su primorali pisare da počnu koristiti dijakritike. Tekst je time na određen način postao statitačan, a što u kontekstu oralne tradicije nije nužno stanje.

Drugi stav je primjetan kod određenih savremenih autora, koji se bave ranim prepisima Kur’ana. Éléonore Cellard, koja je radila na objavljivanju veoma vrijednog prepisa Kur’ana, Codex Amrensis I, vrlo često voli potcrtati kako rani prepisi Kur’ana imaju dijakritičke znakove, te da su ih pisari koristili. Pogledate li najstarije prepise Kur’ana, Codex Parisino-petropolitamus, Mingana Palimpsest, Arabe 328c, Codex Ṣan’ā’ I, Codex B.L.

Or. 2165, Codex M a VI 165 i dr., u svim ovim rukopisima primijetit ćete prisustvo dijakritičkih znakova. Dakle, na osnovu materijala koje posjedujemo, što kur’anskih što nekur’anskih iz 7. stoljeća, jedno je sigurno. Dijakritički znaci se koriste, i očito je kako su ashabi znali za sistem upotrebe dijakritika, te da to uopće nije bio nepoznat sistem pisanja arapskog pisma u 7. stoljeću.

Ahmed Bursi će u međuvremenu napisati rad, Connecting the Dots,u kojem je poredio prvih deset stranica Codexa Parisino-petropolitamus s nekur’anskim materijalima. Iako je to nedovoljno kako bi se donosili konačni zaključci, i on navodi kako je očigledno da se dijakritici koriste. Najstariji nekur’anski dokument na arapskom jeziku iz 7. stoljeća na papirusu je PERF 585, i prisutni su dijakritički znaci za razlikovanje homografa. Usporedba s nekur’anskim materijalima polučila je određene sličnosti, ali i razlike između kur’anskih i nekur’anskih materijala. Naprimjer, konsonant nūn )ن( se najviše pojavljuje u svim materijalima s dijakritičkim znakom, tj. tačkom iznad, čime se pravi distinkcija u odnosu na ostale slične konsonante. Ova i druge sličnosti, te upotreba dijakritičkih znakova u ranim prepisima Kur’ana, tako da uopće nisu napisani tamo gdje bismo pretpostavljali da će biti kako bi se čitaocu olakšalo čitanje, ostavlja prostor za govor kako su pisari samo slijedili određene konvencije arapskog pisma u 7. stoljeću, a koje su bile regionalno poznate. U ovom periodu prve i druge polovine 7. stoljeća, te prve polovine 8. stoljeća pisari zadržavaju određen nivo individualne improvizacije ali i slijede određene njima poznate norme. Takođe, ne smijemo smetnuti s uma ni ulogu oralne tradicije, koja uz kvalitetnu statističku obradu ranih prepisa Kur’ana, može ponuditi mnogo važnih odgovara.

Sagledavanjem oba ova stava, čini mi se, da na osnovu trenutno dostupne materijalne građe, moguće je izvesti neke osnovne zaključke. Dijakritički znaci su u upotrebi u arapskom pismu tokom 7. stoljeća, i ashabima je očito poznata ova ortografska tradicija, pa se dijakritički znaci koriste i u ranim prepisima Kur’ana. Al-Dānī je tumačeći predaju Qatāde bio na dobrom tragu. Mahom te dijakritike nedostaju, ali ipak su prisutne. Pisari su očito pokušavali što vjerodostojnije shodno znanju kojeg su posjedovali, obaviti vrlo zahtjevnu i odgovorno ulogu, izvršitelja prepisa Kur’ana, te su tokom tog procesa se oslanjali na njima poznate ortografske prakse. Uprkos tome što su dijakritički znaci prisutni u ranim prepisima Kur›ana, kur›anski tekst zadržava određen vid tekstualne otvorenosti. O tradiciji otvorenosti Teksta će se pisati stoljećima u okviru islamske tradicije, a ponajviše izučavati unutar oblasti kiraeta. To je dovoljna uputa da rane prepise Kur›ana moramo analizirati kako u duhu pisane, tako i oralne tradicije.