SAN O PROLJEĆU

Udadoše je u doba kad teški snjegovi prekriše nježnu zemljicu.

Rekoše joj:

Obriši suze, nisi više dijete, sad si žena!

Kao da se jednom rečenicom prestaje biti dijete.

Mati joj pruži smotuljak haljina, otac šutke preuze dvije ovce i vreću brašna – toliko je, dakle, vrijedila.

Njena je duša bila krhka k’o rani behar, a njegova tvrda k’o bajat hljeb.

Sve suze što ih je u kofama na njegovu dušu slijevala nisu je mogle smekšati.

Čitav joj život bi ciča zima. Gazila je kroz život kao kroz snijeg od one noći kad je trebala postati žena.

Uvijek pod teretom, uvijek utišavana.

Od njega nikad nježne riječi, nikad osmijeha iza onog mrkog pogleda.

Vremenom u njoj presuši bunar suza i bunar riječi.

Riječi u njoj zamriješe. Samo joj se još u očima iskra snova caklila.

A ona je posve sitne snove snila:

Da u onoj maloj kući malo sreće ima, malo hljeba i malo ljubavi njegove. Ne mnogo.

Malo.

Samo koliko može u malu kuću njihovu stat’.

A ona je posve sitne snove snila:

Da dođe i njeno proljeće, da ptice opet pjevaju na prozorima njene duše, da k’o nekoć trči kroz gustu travu i da iz sveg glasa pjeva, pjeva, pjeva...