MAJČINE RUKE

Majčine ruke uvijek u ranama, mjesto prstenja žuljevima okićene, o zemlji vazda radile.

Zemlja joj se pod nokte uvukla, u linije na rukama se urezala, zemljane joj ruke postale.

Ruke joj na sušene trave mirisale, trave za čaja, za lijeka brane. U rukama vazda dove za nas nosila. Rukama od svjetla mrak nam pred očima razgrtala.

Kad smo se spoticali i padali po neprohodnim stazama života, ona nas dizala, rane nam mehlem rukama vidala.

Gdje puti su prestajali, ona nam dlanove svoje sterala, na njima da se u svijet vinemo.

Nad nama titrala u besanim, bolnim noćima, duše nam u bešici od ruku ninala, terete naše na svoja pleća tovarila, majka naša, vrba povita.

Zaliječenih duša opet nas u svijet otpremala.

Svijet smo rukama svojim grabili, svijet je rastao i u njemu rasli smo mi.

I ona je rasla od naše sreće, od vrbe u jeliku vitu, strijelu pravu, premetnula se, majka naša, ponosita.