O knjigama „Život prije i poslije Srebrenice“i „Majka Hatidža“autorice Esnefe Smajlović-Muhić

Od 2008. godine moja devastirana kuća u Srebrenici je ponovo izgrađena, a livade i voćnjaci svake godine obrađeni. Cvijeće u mojoj avliji cvjeta. Svaka nova zasađena i okalemljena voćka za mene predstavlja novi život i ima jako veliku vrijednost. Kad sam u Srebrenici i pogledam ogromna prostranstva svoje zemlje, osjećam u sebi samo djelić duga prema svom babi koji sam možda uspjela vratiti tako što nisam dozvolila da se naša kuća zauvijek sruši i padne u zaborav.

Srebreničanka Esnefa Smajlović-Muhić u martu 1993. godine s ranjenim mužem prebačena je helikopterom iz Srebrenice u Tuzlu gdje ostaje da živi i radi. Diplomirani je ekonomista, a trenutno je student druge godine Filozofskog fakulteta u Tuzli Odsjek za Bosanski jezik i književnost. Počasni je član internacionalanog tima Instututa za istraživanje genocida u Kanadi.

Kada je započela agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, Esnefa je imala 19 godina. Imala je, kako kaže, i svoje snove, nade, želje, očekivanja. „Najmanje se govori kada te najviše boli, a narativ o genocidu, o nestanku tri generacije moje porodice Smajlović boli mnogo. U genocidu je ubijen moj babo, djed, amidža, dvojica amidžića, djedova trojica braće, djedovi bratići, djedovi sestrići, moje dajdže, dajdžići, tetići i mnogobrojni srodnici šire familije. Kako pričati o Srebrenici i o genocidu ako ne ličnim svjedočenjem onih koji su imali sreću da prežive genocid!“, kazala je Esnefa, prisjećajući se bolne prošlosti.

Esnefin otac imao je 45 godina kada je ubijen, a kada je ona napunila te godine, nešto se u njoj slomilo. „Nisam mogla nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Sve u životu ima svoje zašto i zato, tako sam sigurna da postoji i razlog mog suočenja s bolnim pričama baš u to vrijeme. U trenutku sam sebi kazala sad sam najpotrebnija svojoj djeci, a zapravo potrebna sam im bez obzira koliko god imali godina, kao što je i meni moj otac potreban, ali ga nema. Tada sam bila spremna da se suočim sa svim užasima i strahovima koje sam preživjela. Znala sam da moram uraditi nešto po tom pitanju. U samo jednom trenutku sam imala kompletan koncept svoje knjige pred očima.“

Osiguravši mir koji joj je bio potreban, ova hrabra i vrijedna žena izdvojila se dva mjeseca od svih te napisala svjedočenje o svojoj porodici Smajlović koja je stradala u kontinuitetu, zaredom u tri koljena u toku agresije. Tako je nastala njena prva knjiga „Život prije i poslije Srebrenice“koja je doživjela svoja dva izdanja. Knjiga je prevedena na engleski i turski jezik, a u toku je njeno prevođenje i na druge jezike.

U prvom poglavlju knjige podijelila je s čitaocima ono što je najbolnije: sedmodnevnu borbu mlađeg brata da pređe na slobodnu teritoriju, ranjavanje starijeg brata sa 17 godina, saznanje o pogibiji tetića s kojim je bila jako bliska i s kojim je djelila sve svoje mladalačke tajne, pogibiju strine na vratima kuće i malog rođaka od 12 godina, potom ranjavanje amidžića, dječaka od 12 godina, pogibiju kompletne tetkine petočlane porodice gdje ona ostaje na kraju sama, njen rastanak s ranjenim bratom i roditeljima na polasku za Tuzlu, rastanak majke s bratom i ocem, saznanje da joj je babo poginuo, opis posljednjeg ispraćaja oca na vječni počinak ‒ dženazu. U drugom poglavlju prikazuje borbu života koji treba i mora da se nastavi upravo tamo gdje se sve ugasilo i zamrlo na zemlji gdje je rođena. U drugom dijelu knjige opservira novi život, poslijeratni period povratka u Srebrenicu

‒ da se porušeno obnovi. Svakom rečenicom u knjizi nameće se osnažena tragika u paralelnom prikazivanju vremena prije pada Srebrenice i poslije. I upravo taj život poslije Srebrenice nije više isti, kao ni ljudi; sve je napuklo, bolno, ali opet prkosi da živi život. Sretna i zadovoljna onim što sada radi, Esnefa dalje priča: „Od 2008. godine moja devastirana kuća je ponovo izgrađena, livade i voćnjaci svake godine obrađeni. Cvijeće u mojoj avliji cvjeta. Svaka nova zasađena i okalemljena voćka za mene predstavlja novi život i ima jako veliku vrijednost. Kad sam u Srebrenici i pogledam ogromna prostranstva moje zemlje, osjećam u sebi samo djelić duga prema svom babi koji sam možda uspjela vratiti tako što nisam dozvolila da se naša kuća zauvijek sruši i padne u zaborav. Sve što je radio i borio se za svojih 45 godina, radio je za nas, za svoju djecu. A s druge strane, mislim da sam ispunila i najveću želju svoje majke, a to je da obnovi kuću koju je gradila s mojim ocem.“

Motiv njenog pisanja je da se ne zaborave žrtve genocida u Srebrenici. Smatra to svojom i moralnom obavezom i dugom. Svjesna da može puno pružiti na širenju istine o genocidu koji je počinjen u Srebrenici, studiozno i istraživački pristupa ovoj ozbiljnoj tematici. Dvije godine se posvetila dodatnom istraživanju, pisanju i radu na novoj knjizi „Majka Hatidža“, koja je publikovana u junu 2020. godine.

U opsežnoj i sadržajnoj knjizi „Majka Hatidža”, koja ima 470 stranica, od 1992. do 2018. godine hronološkim redom je za svaku godinu opisan život majke Hatidže. Prikazan je život od ranog djetinjstva do preseljenja na ahiret. Svi važni događaji i podaci vezani za Srebrenicu nalaze se na jednom mjestu. Dokumentovana je i prikazana slika agresije na Srebrenicu, detaljan opis pada Srebrenice od 6. do 11. jula, organizovanje majki u udruženja, traženje ubijenih bošnjačkih civila po masovnim grobnicama, izgradnja Memorijalnog centra, kako je tekao povratak u Srebrenicu, procesuiranje ratnih zločinaca, a sve kroz prizmu života rahmetli majke Hatidže. Svi važniji događaji su potkrijepljeni vjerodostojnim dokumentima i materijalom Haškog tribunala. U knjizi su korišteni dokumenti arhiva Udruženja „Žene Srebrenice” Tuzla i Udruženja „Srebreničke majke”. Knjiga govori o snazi, hrabrosti i saburu bosanske žene koja je ostala sama nakon što su joj u genocidu ubijeni muž, dva sina, dva brata, bratići, sestrići i šira rodbina. „Majka Hatidža je simbol svih majki Bosne i Hercegovine. Njena borba simbolizira borbu svih majki koje su ostale bez svojih sinova, muževa, očeva, braće u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Ono što je rahmetli Hatidža uradila za svoj narod, za Srebrenicu, zasigurno niti jedan mušakrac ne bi bio u stanju uraditi. To nam zapravo govori koliku snagu, dostojanstvo posjeduje bosanska žena u svim iskušenjima i nedaćama koje preživljava. Najveće iskušenje jeste smrt djeteta a majke Srebrenice su iskušane tim iskušenjem“, naglašava Esnefa. Ona smatra da je zalaganje za temeljitu reformu obrazovanja, uključujući obavezan predmet o izučavanju genocida, jedan od načina na koji bi se moglo osigurati da istina dođe do mlađih generacija, te da se zlo više ne sije, ne raste, a onda možemo očekivati da se i ne ponovi. „Samo ako budemo učili o prošlosti na taj način, nećemo dozvoliti da nam se ponovi isti scenario iz 1992. godine. Bošnjaci bi trebali da trezvenije pristupe ovoj temi. Zaborav i šutnja su doveli do ponovnog genocida, jedanaestog po redu. Sve je do nas i naše svijesti. Nije dovoljno govoriti o Srebrenici samo tokom mjeseca jula. Ne smijemo se umoriti od pričanja o genocidu tokom cijele godine, poruka je Esnefe Smajlović-Muhić.