preporod

Opasnost copy&paste teologije

HAFIZ BENJAMIN IDRIZ

Prijašnji muslimanski učenjaci nisu smatrali svoje interpretacije svetim i apsolutno ispravnim, niti su s njima smatrali proces razmišljanja o Kur‘anu okončanim. Kao što prijašnji učenjaci nisu ciljali da tumače islam za naše, nego su ga tumačili prvenstveno za svoje vrijeme, savremeni učenjaci trebaju živjeti u ovom našem vremenu i truditi se da obnove i prošire ono što su nama ostavili prijašnji učenjaci, a ne samo da ponavljaju već rečeno iz vremena u kojem ne žive.

Tokom dvadeset i pet godina imamskog rada u Njemačkoj, pogotovo na polju rada sa javnošću, više sam puta morao objašnjavati šta islam nije, nego šta jeste – najviše zbog specifičnog i ponekad za ovaj kontekst zbunjujućeg razumijevanja vjerskih propisa od nekih muslimana. Takvo razumijevanje je djelimično i produkt interpretacije onih koji se bave stručno islamskim naukama, dakle teologa (imama/ šejhova). Često se, u ime vjere, iznose mišljenja koja nemaju uporište u Kur`anu ili se čak kose sa njegovim univerzalnim porukama. Nedavno smo se u javnosti suočili sa jednim takvim primjerom, gdje se najveći problem dunjaluka vidi u izlasku žene iz kuće. Među najopasnijim ekscesima su oni u kojima se, pod okriljem vjerskih motiva, čini šteta samoj vjeri. Tako se onda unutar muslimanskih grupa polariziraju stavovi, a ovom pitanju iz primjera koji ovdje navodimo se daje, uobičajeno i kvalifikacija pobožnosti. Nažalost, zaista ima još muslimanskih “glasnogovornika” koji žene smještaju u okvire svog razumijevanja islamskih normi ponašanja, pa neki žene ne bi voljeli vidjeti osim u ulozi domaćice – što samo po sebi ne bi trebalo biti problem, niti samo po sebi određivati mjeru pobožnosti neke žene osim po njenoj namjeri, nijjetu zbog kojeg to ona radi. Isto se odnosi i na one koje su aktivne u društvu. Nažalost, u cijeloj ovoj priči najveća je šteta u razumijevanju šerijata koji nastupa u maniru ili/ili koje tako blokira muslimanski um, te zatvara puteve za nova rješenja u skladu s zahtjevom vremena. Islam je, danas, u ime religijske doktrine, zatvoren u dogmama i retorici nekih daija, šejhova, imama koji su i sami zatvoreni u svom geto-življenju, u nekom paralelnom svijetu. U čemu leži glavni problem? Između ostalog, prema mom mišljenju problem je u miješanju vjere, kao nečega što je uzvišeno i božansko, sa interpretacijama učenjaka koje su često obojene određenom kulturom, tradicijom ili mentalitetom. Još dublji problem leži u tome – govorim barem u duhu našeg balkanskog okruženja – što nam nedostaje kreativnih ideja i inovativne interpretacije unutar islamskog diskursa.

Svijest, znanje, kultura, tradicija, geografija, socijalno okruženje, vrijeme, mentalitet, jezik i društveni razvoj su ključni faktori koji utječu na nekog učenjaka. Savremena nauka u različitim oblastima, digitalizacija, internet, globalizacija, industrija i savremeni društveni socio-kulturološki tokovi i izazovi, čine neminovnim da učenjaci današnjice interpretiraju Kur`an i Hadis shodno našem vremenu i okolnostima u kojima živimo. Različite interpretacije i nove pristupe razumijevanju Kur`ana i Hadisa treba shvatiti kao bogatstvo, a ne opasnu novotariju ili devijaciju. Ovaj proces (re)interpretacije je znak dinamičnosti i univerzalnosti islama, a nipošto opasnost za njega. Raniji muslimanski učenjaci nisu smatrali svoje interpretacije svetim i apsolutno ispravnim, niti su s njima smatrali proces razmišljanja o Kur`anu okončanim. Kao što prijašnji učenjaci nisu ciljali da tumače islam za naše, nego su ga tumačili prvenstveno za svoje vrijeme, savremeni učenjaci trebaju živjeti u ovom našem vremenu i truditi se da obnove i prošire ono što su nama ostavili prijašnji učenjaci, a ne samo da ponavljaju već rečeno iz vremena u kojem ne žive. Husein Đozo je ostao pionir islamske savremene teologije upravo zbog hrabrosti da doda nešto novo islamskom diskursu, u duhu vremena i mjesta u kojem je živio.

Kod njih je razum napustio vjeru, a kod nas je vjera napustila razum

Savremena muslimanska svijest nije u stanju napraviti novi pristup rješavanju aktuelnih problema i izazova upravo zbog nedostatka hrabrosti da koristi vlastiti razum pri čitanju teksta (Kur`an i Hadis). Slijepo i bukvalno slijeđenje teksta, odnosno neistraživanje njegove intencije, često uzrokuju suvišne i nepotrebne razmirice i sukobe. Na Zapadu je, mogli bismo kazati, razum napustio vjeru, a kod nas je vjera napustila razum. Muslimani mogu ponuditi rješenja novim izazovima ako prihvate princip dopunjavanja i koordinacije između nakla/ teksta i akla/ razuma. Razum, akl, je Božiji dar kao i tekst, nakl – oni ne mogu međusobno biti u konkurenciji nego samo koordinirati. Kur`an mogu svi čitati, ali ga mogu samo oni “koji su razumom obdareni” (38/29) razumjeti. Zato je Kur`an zadužio čovjeka da čita – i tu se ne misli na suhoparno čitanje, nego učenje, promišljanje i istraživanje u duhu realnih okolnosti i aktuelnog stanja/ vremena u kome se živi. Onog trenutka kada čovjek, konkretno učenjak u ovom primjeru, prestane da izučava, iščitava i donosi nove zaključke, misli i ideje – nešto što je van mainstreama

– te onog momenta kada nije u stanju da kritički preispita sebe i svoje znanje, tada on postaje samo Copy&Paste teolog, dakle kvazi-učenjak koji ponavlja jedno te isto i vrti se u istom krugu.

Copy&Paste teologija je veoma slična fenomenu taklida odnosno slijepog slijeđenja kojeg Kur`an na dosta mjesta najoštrije kritizira (primjer: 26/74; 5/104; 7/28 i 38; 9/30 i 65; 10/78; 21/53, 31/21; 43/22-23). U Kur`anu je otvorena polemika s idolopoklonicima (mušricima), kršćanima i Jevrejima koji su oponašali, slijepo slijedili svoje pretke i oštro ih je kritizirao. Nažalost, nakon izvjesnog vremena, ni muslimani nisu bili zaštićeni od ovom slične, gotovo trajne, opasnosti slijepog slijeđenja –

taklid. Prilično zamrznuto stanje u muslimanskom umu se može prevladati jedino kroz suprotstavljanje taklidu jer je on najveća prepreka inovaciji i racionalnom razmišljanju. Vjerovanje samo iz nasljedstva, koje nije zasnovano na zdravorazumnim temeljima, makar ono bilo iskreno, nije isto kao ono koje je bazirano na racionalnim osnovama. Jevrejima koji su se udaljili od ispravnog vjerovanja, Allah, dž.š. se ovako obratio: “Ružno je to na što vas vjerovanje vaše navodi, ako ste uopće vjernici...” (2/93). Dakle, vjerovanje samo po sebi nije vrijedno ako je lišeno razuma i etičkih vrijednosti.

“Čvrsto prihvati Knjigu!”

Božiji Poslanik Ibrahim, a.s., koji je bio pokoran i odan (muslim) Bogu (3/67), usudio se povesti dijalog sa svojim Gospodarom, tako što je pitao o argumentima ponovnog proživljenja mrtvih (2/260), tražio je razumom Boga (6/74-79) i ušao je logikom u raspravu sa svojim narodom (21/51-79). Teslimijjet – miroljubiva pokornost, nije spriječila Ibrahima, a.s., da kritički misli, da postavlja pitanja svom Gospodaru, da propituje, kako bi pronašao Apsolutnu istinu. U primjeru Ibrahima vidimo ispravno vjerovanje za koje se Kur`an zalaže, a to je racionalno vjerovanje. Stoga Kur`an želi izgraditi u vjerniku intelektualno-misaoni odnos prema vjerovanju. U tom smislu i nakani, u cilju izgrađivanja zdravih temelja vjerovanja i religioznosti kod ljudi, i to kroz aktiviranje sposobnosti razuma, Kur`an koristi više termina za pojam racionalnog mišljenja: fikr (npr. 3/191, 7/176, 30/21); akl (npr. 2/76, 12/2, 22/46...); fikh (npr. 6/98, 8/65, 9/122...) i tedebbur (npr. 4/82, 13/2, 32/5, 38/29). S ovim kur`anskim zapovijedima, Allah želi dati čovjeku samopouzdanje, kako bi stekao i imao povjerenje u vlastitu sposobnost mišljenja, tj. da se ne ustručava misliti vlastitom glavom. Stoga je imam Ebu Hanife, paralelno sa definicijom imana, vjerovanja, koristio pojmove ma‘rifet (spoznaja), jekin (uvjerenje), tasdik (potvrda) i teslim (pouzdanje). Sve to prolazi iz procesa intelektualnog truda.

Muslimani su, zajedno sa kršćanima i Jevrejima “narod knjige“(ehlu-l-kitab), što bi ih upravo trebalo motivisati da knjigu “drže u ruci” i na osnovu racionalnih dokaza vode konstruktivnu diskusiju. Kur`an ovim želi spriječiti pasivan pristup vjeri (imitaciju/ Copy&Paste) i izgraditi religioznost zasnovanu na temeljima učenja, znanja, diskusije, preispitivanja i individualnog uvjerenja. Ima ljudi koji slijepo slijede druge, uče vjeru više kroz prihvatanje onog što im se kaže, a manje vlastitim iskustvom, čitanjem i istraživanjem, jer im je tako lakše. Istraživanje i vlastito uvjerenje je ono što većina ljudi izbjegava činiti. Iako se ponosimo da smo baštinici prvog ajeta “ikre” (čitaj), mi baziramo našu vjeru više na slušanju nego na čitanju. Nažalost, ima i onih koji smatraju određene knjige opasnim i heretičnim, neki bi ih i spaljivali, ali pošto su prošla ta vremena onda ih zabranjuju ili deklarišu opasnim i neispravnim, jer sumnjaju u zdravu pamet čovjeka i boje se inovativne interpretacije. Knjiga se ne treba plašiti i alarmantno je što neka ulema ne pokazuje veću zabrinutost i brigu za čuvanje otvorenog diskursa, od kojeg bi korist vidjeli najviše muslimani. Povijest nas je naučila, valjda, kako su procesi koji su vodili zabranjivanju knjiga uvijek išli na štetu cijelog čovječanstva. U knjigama su ideje, naše je da budemo otvoreni prema njima - ako su vrijedne i ako Bog da one će preživjeti, a ako nisu jednostavno neće.

Nije li Božije naređenje Poslaniku Jahjau da se “čvrsto prihvati Knjige” (12/19) implikacija da je u knjizi odnosno u naučnom istraživanju, debati i spoznaji upravo i spas?! Stoga nam je potrebna, prije svega, otvorenost i spremnost za kulturu debate i rasprave (kako bi Nijemci rekli “Streitkultur”), koja će nam nuditi mogućnosti da otkrijemo nešto novo, da proširimo naše vidike i na taj način da oslobodimo naš um od karcinoma taklida.

Pogledi

bs-ba

2021-08-01T07:00:00.0000000Z

2021-08-01T07:00:00.0000000Z

https://preporod.pressreader.com/article/282411287360653

Islamska Zajednica