Self-help i mudrost?

Ono što me iznenadilo je da je prema istraživanju, tržište samo-poboljšanja u koje spada i self-help literatura, vrijedilo 9,9 milijardi dolara u 2016. godini, a procjenjuje se da će do 2022. godine porasti na 13,2 milijarde dolara. I to nema veze isključivo sa raznoraznim guruima – riječ je o pričanju životnih mudrosti! Moram priznati da je i meni ta literatura interesantna jer kako stoji u jednom hadisu: „Mudrost je izgubljena stvar vjernika, gdjegod da je nađe, dužan je uzeti je!“

Roba k'o i svaka druga

Na tržištu se prodaje roba, ali se prodaju i intelektualne usluge. A kada je riječ o ovakvim intelektualnim uslugama, koja spadaju u konsultantske poslove – oni nekada dobiju i nekritične, fanatične sljedbenike. No, to samo slijedi kvalitetan rad, iako ljudi koji prenose mudrosti ne traže takvu vrstu poklonika. Oni traže mušterije, pripadnike ekonomskog plemena, koje ih prate na putu kroz život.

Na neki način, autori ovom literaturom i seminarima imitiraju djelovanja kakva su nekada imala vjerska lica u svojim mjestima ili lokalni uglednici. Danas to može biti bilo ko i bilo gdje samo zahvaljujući internetu. Što je prije bio svećenik ili hodža za 150 ili 1500 mještana, danas su to pojedinci sa 100.000 pratitelja, ako ne i više – te su dobili naziv – influenseri ili, ako ćemo doslovno prevoditi, „uticajnici“. Kao što je ekonomija motor miksera kojim se može umijesiti kolač, ovi su poput dvije miješalice (lopatice) na mikseru. Umjesno utiču na javnost. To sve ide preko društvenih mreža gdje ljudi rado slijede one čije riječi poštuju. Pri tome je boravak uz ekran sličan nekadašnjem zajedničkom sjedenju porodice oko vatre, gdje se slušaju priče. Nisu to više samo mudraci, poglavice, sveštenici, imami, pa ni političari. Poboljšanje kvalitete življenja ide preko odabira ideja koje nisu konkurentne vjeri. One su namijenjene svima, ali doprinose poboljšanju života svih, nadasve onih koji pripadaju „vjerovanju bez religijskog pripadanja“ili onima koji žive u stilu „volim sve što vole popularni“.

Racionalizacija i odbrana

Najinteresantnije u toj priči je odbrana selfhelpa tj. samopomoći. Oni pružaju mudrosti i savjete. Hoćeš li ti samom sebi pomoći primjenjujući mudrosti koje čuješ (ali kako treba) je do tebe. Zato se naziva self-help – samopomoć. Neko ti može objasniti kako radi semafor – prelazi na zelenom, stoj na crvenom. Ali šta ćeš ti sam uraditi – to je do tebe! A ako ne uspiješ, opet je do tebe. To je uvijek – ili zahvaljujući ili uprkos. A odakle tolika potreba za self-helpom i da li je postojala ranije, prije hiljadu godina i više?

Meni se čini da je prijašnji self-help bila dominantno vjera i vjerske institucije. U takvim društvenim uslovima vjerom su ljudi bili identitarno određeni kao vjernici u odnosu prema oba svijeta. No, sa pojavom „konzumenata“kao kategorije, sve više imamo imidž kao robu koja se umotava u univerzalne vrijednosti i mudrosti pri čemu se vjera ni ne spominje. Ova selfhelpana mudrost je postala svakodnevnica, poput džinsa i izreke „volim sve što vole mladi“. Motivatori su propovjednici samopouzdanja koji ohrabruju ljude uz razumijevanje društvenog konteksta. I da, može se reći da nam je svima potrebno bolje razumijevanje sebe i svijeta, konteksta u kojem živimo. Potrebna nam je vjera, a važne su nam i priče koje slušamo i koje o sebi i drugima govorimo. Vjera je ta koja nudi ohrabrenje kroz kazivanja o životima Božijih poslanika i pobožnih ljudi. Onih koji su u društvo donosili principe objavljenog reda i poretka. Self-help, s druge strane, nudi mentorstvo i „hakovanje“u „odori“mudrosti. I ide mu odlično.

Današnje doba

Današnje doba ima odlike radoznale „Alise u zemlji čudesa“, čarobnog svijeta koji je beskrajni šoping centar ideja i prijedloga. Konzumenti razgledaju ideje kao na rafama i odlučuju se za koga da mare, a za koga ne! Više se ponašaju kao konzumenti, a sve manje kao pripadnici džemata. Ima li smisla upirati prstom u ikoga u ovom obilju? Da li dolazimo u situaciju da možemo pobrojati porodice i članove koje dotiče rad (izuzimajući džumu)? Pitanja odgovornosti mnogi će rado ostaviti za Sudnji dan, jednostavno se pravdajući da je „obilje“postalo prezamršeni problem koji nisu mogli riješiti. U toj priči religijske zajednice se pretvaraju u kuratore tradicije i održavače nesuđenih muzeja. Sveštena lica u nešto drugačije kustose te institucije i religijske tradicije. Takav odnos dobijaju zahvaljujući svom odnosu sa džematom, a lista isprika u gradskim sredinama je obimna.

S početka časnog Kur’ana stoji da je to knjiga koja je uputstvo za bogobojazne. Tu je pojašnjeno ko su te osobe. Znamo li to predstaviti u odorama mudrosti? To je pitanje na koje svako za sebe treba odgovoriti, ne krijući se iza floskule „mi smo jedna ogromna mreža djelatnika“. Lijep savjet nosi velike vrijednost po sebi i u tome je civilizacijska vrijednost religija. Ta vrijednost se sve više imitira, a vjera biva tretirana kao jedan od niza algoritama u ponudi. Ka nepovoljnijem razvijanju scenarija trenutno se kreće prije svega zbog (navodne) nemjerljivosti aktivnosti (mada bih prije rekao nevoljkosti sa suočavanjem nepovoljnih rezultata), ali i zbog ignorisanja društvenih promjena. Premda ljudi nisu jednostavne mašine kojima je potrebno pročitati uputstvo za upotrebu života, oni će uvijek pokušavati riješiti egzistencijalne krize sa kojima se susreću i koje je donijelo sveprisutno otuđenje. Zbog toga svaka lijepa riječ, pa i tih „self-helpera“olakšava put. Zbog toga se njima radije odazivaju. Oni nude put ka sreći na ovom svijetu, a koji je dovoljno izreklamiran kroz ovovremene ikone – ekrane svih formata.