Nezaboravljeni zločin u Lokanju

14. jula 1992. godine veća grupa nenaoružanih civila iz Teočaka u pokušaju proboja prema slobodnoj teritoriji Sapne, u blizini srpskog sela Lokanj, naišla je na zasjedu u kojoj je zarobljeno 67 osoba, muslimana, Bošnjaka. Grupa je pod prisilom odvedena na područje spomenutog sela i svirepo su poubijani svi zarobljeni

Teočak, grad heroj u ratu, u miru vodi svoje teške bitke zaostale iz tog nesretnog vremena. Naime, jedna od najtužnijih ratnih priča iz opkoljenog Teočaka nastala je 14. jula 1992. godine kada je veća grupa nenaoružanih civila u pokušaju proboja prema slobodnoj teritoriji Sapne, u blizini srpskog sela Lokanj, naišla na zasjedu u kojoj je zarobljeno 67 osoba, muslimana, Bošnjaka. Grupa je pod prisilom odvedena na područje spomenutog sela i svirepo su poubijani svi zarobljeni, i to iste večeri tog kobnog datuma 14. 7. 1992. godine.

Niko još uvijek nije odgovarao

Nakon dvadeset i više godina i ko zna koliko pokušaja da se odgovorni izvedu pred lice pravde, Sud BiH je pokrenuo istragu o ovom slučaju. Još i danas se vodi postupak suđenja za zločin u Lokanju nad bošnjačkim civilima. Sud vodi postupak protiv Gorana Maksimovića, Ljiljana Mitrovića, Slavka Perića, Mileta Vujevića, Vukašina Draškovića, Gojka Stevanovića, Raje Lazarevića i Miće Manojlovića.

Teočani sa zebnjom i nadom čekaju konačnu presudu za ovaj strašni zločin protiv nenaoružanih ljudi. Mnogi roditelji nisu dočekali ni taj trun pravde za ubistva svoje djece i konačnu pravdu će tražiti pred Svevišnjim.

Teočani nisu zaboravili na ove nesretne ljude i njihove porodice i svake godine na pomenuti datum učenjem tevhida i obilaskom mjesta pokopa svih 67 šehida stradalih u Lokanju, čuvaju spomen na ove ljude i nadaju se konačnoj presudi za grupu zločinaca najodgovornijih za ovaj masakr.

Bilo ih je 67

U noći kao što je ova, julska topla, spremali su se na svoj posljednji put. Nisu znali da je to njihova posljednja dunjalučka noć. Njih 67!

Pročitajte im večeras imena, imena roditelja, datume rođenja. Neki su bili tek djeca. Sa nepunih dvadeset godina. Tek stasali za život, za mladost, za dunjalučku radost. Al’ valja im na svoj posljednji put. Put u vječnost. Njih 67!

Čitajte imena i prezimena. Ima ih i od istog oca i majke.

Jesu li strahovali jedni za druge, jesu li se bojali pred svirepu egzekuciju? Jesu li se nadali da će makar onaj drugi, mlađi, ostati živ? Jesu li se nadali da će makar jednog od dvojice, od trojice, dušmani poštedjeti? Njih 67!

U noći kao što je ova, julska topla, tiha noć, pjevali su s djevojkama i prijateljima na mjesnoj meraji, pred svoj posljednji put, put bez povratka. A nisu znali da će u džennet beskrajni da pjesme s hurijama pjevaju. Njih 67!

U noći kao što je ova, julska topla, pred posljednji svoj put, neki od njih poljubiše svoje nerođeno čeljade u majčinoj utrobi, s nadom da će ih plač djece njihove ninati u snu, u nekim sretnijim vremenima.A nisu znali da će ih blagi džennetski povjetarac zanavijek uspavljivati, do konačnog susreta sa najrođenijim svojim. Njih 67!

U noći kao što je ova, julska topla, pred svoj posljednji put, put u besmrtnost, neki od njih uzdahnuše za sokakom svoje mladosti, za nedosanjanom momačkom ljubavi sa kraja sela, za pendžerom svoje drage, ne znajući da će iz vječne kuće ispod zemlje bosanske vidjeti uplakano lice svoje nesuđene nevjeste, dok Fatihu, dovu, tiho šapće u dlanove svoje pred dušu svog najmilijeg. Njih 67!

U noći kao što je ova, julska topla, pred svoj posljednji put, put susreta sa Gospodarem duša naših, neki od njih poljubiše ruke koje su ih uzdizale i nosale, čelo majčino koje na sedždu pada, s nadom da će opet za sofru majčinu zasjesti, čim se vrate, pa bismilom blagoslovljenu hranu jesti, dok ih majčine oči miluju od sreće što begenišu svaki zalogaj koji je mati s ljubavlju pravila, a nisu znali da će među Allahovim ugodnicima u Firdevsu najslađu hranu kušati, dok će mati suzama mezar zalijevati ali i svako sjećanje na one zalogaje koje su sinovi najviše voljeli, jer oči ih vesele neće moći milovati više. Njih 67!

U noći kao što je ova, julska topla, na pravdi Boga, nedužne, bezopasne, svezane, prestrašene, gladne i bose u jednom mračnom vremenu, u jednom trenu, u treptaju oka zločinci prekidoše sva nadanja, zločinci bez milosti rastaviše od ovog svijeta nečiju djecu, nečije sinove, nečije muževe, nečije očeve. Njih 67!

Pročitajte imena njihova, imena roditelja, datume rođenja. Sad bi bili očevi, sad bi bili djedovi i sad bi bili sinovi, al’ sad ih više nema. Nestadoše u mraku lokanjskoga sela, ubijeni od zla kojem ništa sveto nije.

Nemojte nam pričati o oprostu i zaboravu. Mi zaboraviti ne smijemo, a oprostiti nećemo do Dana konačnog suda.

Sinovi bosanski, neka vaša žrtva čuva ovu zemlju i ovaj narod bosanski!

Milost Gospodareva dušama vašim plemenitim. Amin.