Misijsko pozivanje na očuvanje kulture sjećanja

Memorijalni centar u Srebrenici mjesto je evociranja brojnih uspomena koje su ostale u devedesetim godinama prošlog, pažljivo prenesene preko praga ovog stoljeća i stoje kao trajna uspomena na vrijeme razaranja, paljenja, rušenja, ubijanja, progona. No, ono što ovaj Centar danas baštini jeste i generacijsko obnavljanje borbe za istinu i pravdu, a pod tim se misli na dolazak mladih ljudi među njene redove, onih koji su bili rođeni u vrijeme najtežeg perioda za Bosnu i Hercegovinu i onih koji su rođeni nakon agresije da bi, na temeljima svoje porodične priče i nemogućnosti da se uspomene kontinuirano zazivaju, ukazivali na važnost kulture sjećanja.

Memorijalni centar: odakle mladi nastavljaju borbu

Mahir Omerović i Mirela Osmanović mladi su ljudi koji su angažirani na različitim poslovima u Memorijalnom centru. Mahir je rođen početkom agresije na našu zemlju, a Mirela nakon 1995. godine. Oboje su svojim obrazovanjem, trudom i zalaganjem skrenuli pažnju na svoj rad, ali, ponajprije, na htijenje da se stane na prvu liniju odbrane i očuvanja istine u 21. stoljeću.

Mahir ne pamti svoje djetinjstvo u Bratuncu, ono počinje u kolektivnom centru nakon pada Srebrenice. Prisjeća se kako je 11. jula 1995. godine s majkom krenuo prema Kladnju zajedno s ostalom rodbinom dok je njegov otac, kao i ostali odrasli muškarci došao do slobodne teritorije, iako mnogi njegovi saborci i prijatelji nisu uspjeli u tome.

“Ono što danas mogu kazati jeste da je u kolektivnom centru bilo mnogo djece, mnogo je onih koji su generacijski blizu. Bila je dominantna igra, i iako smo oskudijevali u svemu, tada to nismo primjećivali, niti nam se činilo važnim”, kaže Mahir. Radeći na projektu prikupljanja videomaterijala nastalog u Srebrenici od 1992. do 1995. godine, Mahir je bio u kontaktu s ljudima koji bi mogli posjedovati bilo kakve materijale iz tog perioda. Tako je naišao na VHS kasetu za koju mu je rečeno kako je moguće da prikazuje njega i njegovu porodicu.

“Nakon detaljnog pregleda, utvrdili smo da sam to doista bio ja”, potvrdio je Omerović kazavši kako su postojale i fotografije koje su napravljene za vrijeme boravka u kolektivnom centru.

Mirela dolazi iz porodice koja je preživjela genocid, a posljedica genocida je i gubitak dva maloljetna brata. Roditelji su, kaže, sačuvali neke detalje na devedesete ali ni danas nisu spremni međusobno govoriti o tome.

“S obzirom na to da sam indirektno pogođena genocidom, jako je teško jer nemam sjećanja, nisam bila svjedok tog vremena. Sekundardno sam diskriminisana osoba i to je imalo utjecaja na moje odrastanje i život”, kaže Mirela dodavši kako je gubitak koji su imali njeni roditelji i svi oni preživjeli velik ali da je njena, ali i obaveza svih nas upravo zbog toga da radimo na širenju istine i njegovanju kulture sjećanja.

Tabuti kao podsjetnik; važni ne samo 11. jula

Iza nas je već 11. juli, 26. godišnjica genocida nad Bošnjacima. Tabuti koji se svakog jedanaestog jula ukopaju u Potočarima važan su podsjetnik na ono što je učinjeno. No, ne i jedini.

“Važno je da žrtve pronađu svoj smiraj i budu dostojanstveno ispraćene. O razmjerama genocidne operacije govori i činjenica da se posmrtni ostaci pronalaze u tri ili četiri masovne grobnice. I ove godine smo imali nekompletne ostatke onih koji imaju samo jednu kost ili lobanju, što govori o neviđenom zvjerstvu i onome što su uradili u Srebrenici”, kaže Mahir, a među podsjetnike na devedesete ubraja i opredjeljenje Memorijalnog centra na očuvanje istine, gdje se neprestano radi, uz napore njenih uposlenika i saradnika na misijskom putu prema konačnoj pravdi. Mirela je, zajedno s još troje kolega pripravnik u Memorijalnom centru i kaže kako je izuzetno zadovoljna svojim angažmanom.

“Imam čast i privilegiju raditi sa stručnim ljudima i onima koji nadziru i prate moj rad i napredak. Tako je i s kolegama. Imamo priliku raditi na raznim projektima s različitim ciljevima, svi doprinosimo onoliko koliko možemo i koliko je to u našem znanju i sposobnostima. Moram spomenuti i volontere koji dolaze i nesebično pružaju vrijeme i znanje Memorijalnom centru”, kaže Osmanović osvrnuvši se na dosadašnju retoriku u kontekstu negiranja genocida i istovremeno veličanju ratnih zločinaca i njihovog djela, dodavši kako postoje izuzeci.

“Imamo saradnju s organizacijama iz Srbije, nekolicina ih je i nedovoljno, ali nada postoji. U Inicijativi mladih ove zemlje su oni koji uprkos svemu priznaju zločine i žele biti među onima koji će pokrenuti svijet i povećati svijest o zločinima koji su počinjeni”, kaže.

Mahir je također mišljenja da su mladi ljudi s kojima radi odlučni u svojoj borbi za istinu, obrazovani su i vrijedni te imaju motiv da rade i napreduju.

“Ponosim se činjenicom da smo za kratak period postigli puno toga. Mladi ljudi danas imaju, odnosno moraju imati motiv da rade. Jer, ako ga ne budu pronašli, pitanje je šta ćemo dalje. Društvo ipak nije baš naklonjeno mladim ljudima, gurnuti su nekako na marginu”, kaže on dodavši kako je neizostavna puna podrška direktora Memorijalnog centra Emira Suljagića koji ima jasnu viziju i s kojim je zadovoljstvo raditi. „Neophodno je zatim da se mladi ljudi uključe u društvene i političke procese, ne samo u svojoj lokalnoj zajednici kako bi je poboljšali, nego i na svim nivoima“, smatra Mahir.

“Na taj način možemo promijeniti stvari. Stasava jedna nova generacija odrasla u drugačijem ambijentu i čije vrijeme dolazi. Mislim da će oni imati dovoljno motiva da se bave politikom, ali i da mijenjaju društvenu i političku stvarnost”, dodaje Omerović.

„Mnoga odricanja, požrtvovan rad i zalaganje mogu izroditi plodno tlo za dalji razvoj mladih ljudi. Nemjerljiva je produktivnost koja se osjeti u Memorijalnom centru“, kaže Mirela.

“Srebrenici se danas pristupa skeptično i pesimistično. Ovdje nisam jer me neko tjera. Naprotiv, čast mi je i zadovoljstvo, ako su to prikladne riječi, biti dio tima”, kaže, uz isticanje važnosti obrazovanja i uloge obrazovnog sistema u daljem razvoju širenja istine.

“Veliki je problem ukoliko se institucionalizira negiranje i s tim iskrivljena historija. Problem je ako naša djeca uče takve činjenice, zato je edukacija je vrlo važna.”, kaže Osmanović.

Oboje su ujedinjeni u činjenici da generacije koje dolaze moraju dati svoj maksimum kako bi se očuvala kultura sjećanja, historija dosljedno prenosila i pisala a spomen na žrtve ostao stalan u našim mislima. Mirela i Mahir, dvoje su mladih ljudi koji, zajedno s kolegama, doprinose radu Memorijalnog centra u Potočarima, u nadi da će njihova misija dati krila i onima koji dolaze kako bi uvijek podsjećali na ono što je učinjeno bošnjačkom narodu, u posljednjim godinama dvadesetog stoljeća.