Rad u ovim novinama je misija

S obzirom da ste posjetili mnoga mjesta praveći reportaže za Preporod, kako sada gledate na svoje reportaže i imate li kontakte s ljudima koje ste tim prilikama sretali?

Reportaža je bila i ostala meni jedan od najdražih novinarskih žanrova. Reportažom sam nastojao čitaocima predstaviti događaj koji je ona tretirala, te, u opisu mjesta, dodati literarnu i putopisnu armaturu. Kad se radilo o ležernijem štivu znao sam dozirati i pokoju duhovitu dogodovštinu, vodeći računa da se uklapa u ambijent reportaže. Sva ta putovanja u Preporodovoj misiji informisanja čitaoca, zbog koga je, prije više od pola stoljeća, i pokrenut ovaj list, ostala su mi u živoj uspomeni. Mogao bih nadugo i naširoko pisati o njima. U posebnom sjećanju su mi susreti s Bošnjacima u Sandžaku, Albaniji, na Kosovu, u Makedoniji, Turskoj, Americi, Australiji, zemljama Zapadne Evrope. U mojim reportažama nastojao sam zaintrigirati čitaočevu pažnju da, dok čita tekst, putuje sa mnom. Budući da su Preporod novine koje se čuvaju negdje u čitaočevoj sehari ili vlastitoj biblioteci, pa na kraju godine budu i ukoričene, dešavalo mi se da nakon mnogo godina sretnem ljude koji mi se predstave i kažu da sam nekada davno pisao o njima ili o njihovom džematu i mjestu gdje žive. Tako sam, jednom prilikom, s kolegom Selmanom, u Skender Vakufu bio na kahvi u kući tadašnjeg imama. Njegova će majka: “Vi ste pisali o meni kad su bile hatme u mom selu u okolini Jajca.” Učinilo mi se da je ona mojih godina pa, u putu za Banju Luku, u šali, velim kolegi: ‘Ako sam ja o njoj pisao kad je bila djevojčica kako sam tek ja mator.' Jedno od mojih prvih putovanja bilo je ono u Kovanj ponad Rogatice. Tamo sam razgovarao s petogodišnjom Sanelom, veoma inteligentnom djevojčicom, koja je znala suru Jasin napamet. Bila je učenica jednog od najboljih bh. Muallima, Omer-ef. Begića. Ona danas živi u Sarajevu. Uspješna je uposlenica u prosvjeti, čestita supruga i majka. U Olovu sam, također, tih prvih godina u Preporodu, predstavio dvojicu dječačića Muhameda i Abdulgafara Velić. Danas su oni istaknuti intelektualci i poslenici Islamske zajednice. U jednom selu kod Lukavca nastali su bili nesporazumi oko kurbanskih kožica. Kad su izglađeni ti nesporazumi napisao sam reportažu koju sam naslovio u šaljivom stilu: “Prebolovali kožne bolesti”. Čuo sam da se tadašnji efendija iz ovog džemata ljutio na taj moj naslov, međutim meni to nikad nije rekao. Reportažu iz Šapca (1991. godine) naslovio sam “Hoćemo li u Šabac na mevlud”. Budući da sam afirmativno pisao o tamošnjim muslimanima, koji su se u toj priči identificirali s muslimanima (Bošnjacima) u BiH, uslijedila je reakcija tadašnje šabačke politike i UDBA-e koji su preko nekakvog dežurnog piskarala iz Šapca u jednom Politikinom izdanju objavili tekst čiji je cilj bio da te ljude zabetoniraju kao – Rome. U Travniku je bio poznati kolporter Preporoda i hizmećar Islamske zajednice, Omer Terzić. Jednom prilikom zadesio sam se kod njega kad je dolazila komisija da riješi njegovo stambeno pitanje. Pitali su ko mu je u gostima i kad je rekao da je novinar iz Sarajeva, rekli su mu da ne govori o svom slučaju i da će ga pozitivno riješiti. Tako je i bilo. Indirektno sam pomogao rahmetli Omeru da ubrza rješavanje stambenog problema.

Zapisi o tradiciji

Imate li neko posebno sjećanje s putovanja u Evropi?

Ima ih mnogo. Osvrnut ću se na dva momenta. S kolegom i prijateljem Ćerimom Bajramijem prisustvovao sam manifestaciji Sunet svadba u Gornjem Ljubinju kod Prizrena. U ovom bošnjačkom selu nastalom na živopisnim padinama Šar-planine, svake pete ili šeste godine organizira se zajedničko sunećenje djece koja su rođena u periodu između dva sunećenja. Manifestacija uključuje sve mještane, formira se komanda svadbe i odrede komandanti po resorima: priprema djece za sunećenje, održavanje reda, logistika, kulturno-umjetnički program, doček gostiju. Mještani komšijskog džemata Donje Ljubinje na poklon su doveli zakićenog bika koji će kasnije biti prodan na aukciji, a novac će biti podrška narednoj manifestaciji. Djeca za sunećenje obuku se u svečana odijelca i prije početka sunećenja roditelji ih u zakićenim automobilima, u koloni, provozaju kroz selo. Na meraji u selu priredi se zajednički ručak za sve goste Sunet svadbe. Te godine na Sunet svadbi osunećeno je preko stotinu djece. Roditelji imaju mogućnost da njihovo dijete osuneti hirurg u ambulanti ili berbo na tradicionalni način, koga prati hodža, a u dvorištu kuće umjetnici na zurlama i bubnjevima odsviraju kolo Stiglo pismo iz Bosne koje zaigraju muškarci koji su se tu zadese.

U Novoj Mahali, naselju u zapadnoj Bugarskoj, koje su naseljavali Turci, 1989. godine razgovarao sam s ljudima kojima su silom, po naredbi tadašnjeg Sobranja Bugarske, da se Turcima u Bugarskoj, mimo njihove volje, promijene legitimna muslimanska imena i prezimena i nadjenu bugarska, razgovarao sam s neustrašivom Turkinjom, Gjulumser Jusinovom. Ona je bila učenica ekonomske škole u gradu Pazardžik. S njom su u razredu bile još tri Turkinje. Uprava škole ih je poslala kući da promijene imena, a ako to ne urade neće moći nastaviti školovanje. Gjulumser je s babom Huseinom otišla na punkt gdje su se izdavali novi dokumenti s novim identitetom i nije htjela pristati na bugarsko ime pa je izabrala francusko – Eleonora. Kad se vratila u školu profesorica historije je prozvala da na času govori kako su nekada davno Turci iz Nove Mahale ubijali Bugare u Bataku. Gjulumser je odgovorila: “Pošto nisam bila u toj bici ne znam ko je koga ubijao.” Nezadovoljna odgovorom svoje učenice profesorica joj je opalila šamar. Gjulumser ju je za taj šamar dobrano namlatila. Sve njene kolegice Bugarke stale su na njenu stranu i pred direktorom i nastavničkim vijećem svjedočile u njenu korist. Bugarke su pokazale kolegijalnost prema Turkinjama i tako što ih nikad nisu zvale novim, nego njihovim legitimnim imenima.

Koji period rada u Preporodu je ostavio na Vas najviše traga?

Teško je odgovoriti na to pitanje. Sve te godine rada u Preporodu, a bilo ih je, na moju radost 37, imale su neki svoj specifikum. Agresija na Bosnu i Hercegovinu ostavila je poseban trag na sve nas, a posebno na nas novinare. Trebalo je pisati o stradanjima i nadanjima, o šehidima i gazijama, o logorašima i prognanicima, o razorenim bošnjačkim naseljima i srušenim džamijama, o ranjenicima i beskućnicima. Trebalo se nositi s emocijama. Negdje u zimu 1996. vraćajući se iz Tuzle zaobilaznim putem preko Vozuće u Banovićima sam stao narodu koji je stopirao. Primio sam porodilju i njenu pratilju. Porodila se dan ranije u Tuzli, a beba je umjesto u pelenu bila umotana u jemeniju. Rekla je da putuju u Vozuću, da već ima troje ili četvero djece, da joj muž još nije bio izašao iz Srebrenice i da se nada da će, ipak, doći. Sinu je već dala ime Samir, jer je to bila želja njenog supruga. Iako je na putu bilo poledice, u jednoj ruci sam držao diktafon i snimao njenu tužnu ispovijest, a drugom vozio automobil. Vozio sam, snimao i nečujno plakao. Nažalost, Samirov babo je ubijen u genocidu u Srebrenici.

Ova nagrada mi puno znači

Šta za Vas predstavlja ova nagrada i kako gledate na Preporod u budućnosti?

Ova nagrada mi puno znači. Pogotovo što je došla u vremenu kad sam u penziji, ali, hvala Bogu, ne i u – mirovini. Nažalost, mnogi kad odu u penziju bivaju zaboravljeni, da ne kažem – otpisani. Nasreću, u našem slučaju, ovdje mislim na nagrađene koji su u penziji, a bilo ih je više od onih koji su još u radnoj aktivi, nije bilo tako. Nagrada je priznanje da se za radnog vijeka nešto radilo i uradilo. Nadam se da je zaslužena. Zahvaljujem se Rijasetu Islamske zajednice na čelu s reisu-l-ulemom Husein-ef. Kavazovićem što se pola stoljeća Preporoda, usprkos pandemiji, obilježilo i dodjelom priznanja zaslužnim ljudima. I to na akademiji koja je bila studiozno priremljena, s mjerom stvari, na čemu se posebno angažirala sadašnja redakcija Preporoda i Media centar IZ u cjelini.

Preporod će, ako Bog da, doživjeti nove jubileje. Kad sadašnjih generacija ne bude bilo, njegove jubileje obilježavat će neki novi, relevantni i zaslužni ljudi. Preporodov put trasiran je na istini i, koliko je to objektivno bilo moguće, uspjesima popločan. To su novine kojima se vjeruje. Aktuelnoj redakciji želim da u dobrom zdravlju nastavi svoj angažman u Preporodu. Rad u ovim novinama je misija.