Pandemija i zdravstvena sigurnost

Pandemija pojačava nejednakost koja se ogleda u socijalnim, političkim i ekonomskim sistemima svake zajednice* Zdravstena sigurnost je temelj ljudskog prava*

Pandemija COVID-19 ne samo što je čovječanstvo dovela u mnoga iskušenja pa i opasnost po ljudski opstanak, nego je otkrila i svu ranjivost ljudskih bića. Štaviše, ona je ogolila ljudske potrebe do te mjere da su one otkrile mnoge nejednakosti, kako one pojedinačne tako i one društvene naravi. Nejednakost je tim postala posebno vidna u zdravstvenoj zaštiti kao temeljnom ljudskom pravu. Bez prava na zdravlje, zapravo, ne možemo ni govoriti o ljudskoj sigurnosti, pa tako ni odgovoriti na izazove pandemije koja nas je zatekla. U svojim ciljevima održivog razvoja Opća skupština Ujedinjenih naroda upravo je upozorila na važnost ljudske sigurnosti koja treba biti u prioritetu svake države, a posebno u onim siromašnim i nerazvijenim zemljama gdje se ljudska prava ponajviše narušavaju i ugrožavaju. U takvim uslovima, uslovima socijalne i ekonomske ovisnosti, ljudska prava se zanemaruju na taj način što dolazi do selektivnog pristupa u osiguranju prava na zdravlje. Oni koji to nisu u mogućnosti ne mogu ni očekivati zdravstvenu zaštitu. Sve to u krajnosti govori o ranjivosti društvenog sistema koja takvim pristupom može samo doprinijeti daljem širenju pandemije. Otuda se pitanje pristupa zdravstvenoj zaštiti danas nameće kao izuzetno važno sigurnosno pitanje očuvanja, te sprečavanja od pandemije zaraznih bolesti. Svaka država u tom smislu preveniranja mora i treba naći načina da odgovori ovom zahtjevu. Nije dovoljno samo danas ograničiti slobodu kretanja, uvesti epidemiološke mjere ili kriti posljedice bolesti. U preveniranju i liječenju, osim toga, kontraproduktivno je trovati javnost dezinformacijama poput maske štete zdravlju ili da vakcine mogu izazivati nepoželjne posljedice. Očito takvo ponašanje proisteklo iz manipuliranja ljudskim strahom ne može donijeti dobro. U liječenju bolesti, važno je da prepustimo to ljekarima koji su najodgovorniji za brigu i dobrobit svakog pacijenta. Paul Rusell ističe: „Ništa na svijetu nije internacionalnije od bolesti.“Bolestan čovjek zahtijeva poseban tretman tako da su ljekari izloženi mnogim dilemama koje u konačnici odlučuju o ljudskom životu. Radi se o načelima medicinske etike koja podrazumijeva načela autonomije, pravednosti, dobročinstva i neškodljivosti. Sva ona su propisana međunanorodnim kodeksom medicinske etike i kao takva su primjenjiva. Ono što je, međutim, povod ovom tekstu jeste pitanje – može li pandemija mijenjati medicinska i etička načela.

Etika odgovornosti

Da podsjetimo, s izazovom i posljedicama pandemije virusa čovječanstvo se u povijesti susrelo u više navrata. Posebno se izdvaja epidemija španjolske gripe od koje je 1918. godine oboljelo više od 30% svjetskog stanovništva, i od koje je umrlo od 50 do 100 miliona ljudi.

Prisjetimo se ovom prilikom i pandemije kuge u Sarajevu (1762. godine) o kojoj je svjedočio u svojoj hronici ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija. Pišući o kugi koja se pojavila najprije na Vratniku, pa na Hridu, Čekaluši, Banjskom Brijegu, Bašeskija je zapisao: “Kuga je u početku harala po periferiji grada, među siromašnim svijetom. Zbog toga su ugledni građani smatrali i zaključivali da njih kuga neće zahvatiti. Ova bolest je pustošila tri godine i u samom gradu Sarajevu pomorila oko 15.000 duša. Kronogram o prestanku haranja kuge je ovaj: “Bože, koji si riznica svih dobrota, sačuvaj nas svega čega se plašimo.”

Nova pandemija, koronavirus, potekla iz Kine krajem 2019. godine, zasigurno je svojom smrtnošću zabrinula cijeli svijet. Uslijed porasta broja zaraženih i umrlih, čovječanstvo se našlo pred velikim izazovom. Zaraženi ovim virusom nisu postali samo medicinski problem nego, nadasve i društveni problem. Bolest je tako postala internacionalna, prešla je sve granice i ušla u sve pore društva. Ona nije zahtijevala samo medicinski i bioetički pristup. Problem je postao složenije prirode i obuhvatio je globalnu politiku i globalne nejednakosti. On proističe iz moranog načela i Evropske socijalne povelje (čl.11) koja garantira pravo na zaštitu zdravlja i regulira pravo na medicinsku skrb. Ujedno, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) sugerira da pravo na zdravlje sadrži i pravo na oslobađanje od liječenja bez pristanka, te pruža jednake mogućnosti svima da uživaju najvišu moguću razinu zdravlja, pravo na prevenciju i kontrolu bolesti, pristup osnovnim lijekovima, jednak pristup osnovnim zdravstvenim uslugama itd. Sva ova prava, pogotovo pravo na medicinsku njegu i pravo na lijekove - države su dužne osigurati. Kao jedino rješenje u zaustavljanju epidemije medicinari su istakli vakcine. Hvala Bogu, pojavilo se nekoliko njihovih proizvođača, ali s različitim djelovanjima na bolesnike. Razvojem vakcina neosporno se sprečavaju se bolesti zaraze, te razvija grupni imunitet. Međutim, načelo etičke autonomije i princip da svaka indivudua ima pravo da odlučuje o svom tretmanu uzrokovalo je mnoge dileme o dobrobiti i rizicima vakcina. Mnogo toga je ostavljeno na volju pacijentima, pa se situacija iskomplikovala. S druge strane doktori i medicinsko osoblje su djelovali po svojoj savjesti i u najboljem interesu pacijenata. Ono što ovdje treba reći jeste da ovo načelo ne smijemo kruto prihvatiti, jer očito istina o bolesti može donijeti više štete od koristi. Naime, istina o bolesti pacijenta može odvesti u drugom pravcu, u pravcu iracionalnog ponašanja i destrukcije. Otuda, najbezbolnije je ovu dilemu ostaviti odnosu doktora i pacijenta, i prepustiti ljudskoj pažnji i prisutnosti.

Na pitanje koje se u procesu vakciniranja nametnulo - da li mRNK koji sadrži može promijeniti naš DNK, odnosno genetiku čovjeka, stručnjaci su odgovarili: ”mRNK cjepiva rade tako da daju uputu stanicama našeg tijela da naprave protein koji će onda potaknuti imunološki odgovor. Stoga mRNK koja se ubrizga u naše tijelo neće se petljati s našom DNK i neće ništa raditi našoj DNK. Ljudske stanice razgrađuju i eliminiraju mRNK čim prestanu koristiti njene upute za izgradnju proteina.”

Stoga, s naučne strane dobili smo odgovor da je vakcina nužna i potrebna. Također, ni moralna i vjerska gledišta sa te strane nemaju zapreka. Sve što je u svrhu zaštite ljudskih života dozvoljeno je. “Naša je obaveza čuvati zdravlje i boriti se protiv bolesti. COVID-19 je vrlo opaka bolest i već je odnijela na milione žrtava ljudi koji su oboljeli od ove opake bolesti. Jedini način da joj se suprotstavimo i da je suzbijemo jeste da se vakcinišemo. Pozivam vas da to učinite što prije. Požurite! Zbog onih koje voliš, vakcine djeluju”, poručio je reis Husein-ef. Kavazović.

Između želja i obaveza vakcinisanja

S obzirom na brzinu širenja i najavljeni novi delta soj virusa, od Svjetske zdravstvene organizacije neprestano stižu upozorenja da se stanovništvo treba vakcinisati. Razlozi zašto se i pored svega kasni s vakcinisanjem možemo potražiti u nejednakosti koju smo na početku teksta istakli u prioritetu. No, naša namjera je ovdje tek da ukažemo na učestala razmišljanja o uvođenju obaveznog vakcinisanja koje pojedine zemlje u cilju zaštite svog stanovništva žele uvesti. Dakako, to je još više izazvalo nepovjernja, pa je na desetine hiljada ljudi širom Evrope u posljednje vrijeme protestovalo protiv korona mjera. Svjetske agencije javljaju o protestima u Austriji, Francuskoj, Turskoj i drugdje navodeći kako s njima proporcionalno raste i broj zaraženih. I, što se taj broj zaraženih povećava to se vakcinisanje postavlja kao veća obaveza.

Rahmetli dr. Samir Beglerović, profesor sa Fakulteta islamskih nauka, neposredno prije nego je i sam postao žrtva koronavirusa u tekstu pod naslovom: „Pandemija kao novi izazov u našim životima“napisao je:

„Stoga, aktuelna pandemija, bez obzira na tragične individualne i žrtve nekih zajednica, nije po sebi toliko strašna. Strašno je ono čiji je ona glasnik, nered (fesad) koji je njena osnova.

Tako razumijevajući trenutno stanje, onda se shvata da ono ipak nije kazna već prije kušnja, ujedno s Božijom milošću i prilika da se svaki čovjek popravi i time poboljša i stanje društva u kojem živi.

Sa tim promjenama, prije svega na sâmome sebi, trebalo bi se započeti već sada, za vrijeme trajanja pandemije.“

U izazovu koji je pandemija postavila pred nas osnovno je, bar zasada, krenuti od sebe, jer brigom o vlastitom zdravlju nećemo ugrožavati zdravlje drugih.