Šejh Vaiz Ali-efendija

Šejh Vaiz Ali-efendija rođen je u Blagaju ili Mostaru oko 1680. godine. Nisu poznati detalji o njegovom školovanju niti o njegovom tarikatskom sazrijevanju. Iz dosadašnjih podataka o njemu možemo zaključiti da je bio veoma učen i ugledan alim. Zbog svojih govorničkih vještina prozvan je Vaiz-efendija, a tim se pseudonimom i potpisivao ispod svojih stihova, pa i fetvi. Za mostarskog muftiju imenovan je 1731. godine nakon smrti svog prethodnika Salih-efendije, ali je na tom položaju ostao tek oko godinu dana, a onda preuzeo dužnost muftije u obližnjem Blagaju, u kojem je, po svemu sudeći, još od ranije vodio tamošnju tekiju. Iste je godine za mostarskog muftiju imenovan znameniti učenjak i pravnik Ahmed-efendija Mostarac (u. 1776). Na sudu u Blagaju Ali-efendija je poveo parnicu 3. novembra 1731. godine protiv Ishaka Voljevice zbog nekih dugova.

Kao svjedok vakufname hadži-Mehmeda, sina hadži-Mahmudova, Stočanina, iz 1734. godine, Ali-efendija se potpisao kao bivši mostarski muftija (GHB, V-295961).

Šejh Vaiz Ali-efendija je kao blagajski, a bivši mostarski muftija 1737., ovjerio jedan arzuhal kojeg je mostarska sirotinja uputila bosanskom valiji žaleći se na mostarskog kadiju. Blagajski muftija Ali-efendija se spominje u jednom dokumentu 1161/1748. godine u kojem se govori o nemirima u Bosni i Hercegovini (GHB, R-3244, fol 30b), skupa sa mostarskim muftijom Ahmed-efendijom (Mostarcem) i bihaćkim kapetanom Mehmedagom.

Naučni rad

U skladu sa dotadašnjom tradicijom svakako je predavao i u nekoj od mostarskih medresa. Hadisom se posebno bavio i obilato ga koristio prilikom pisanja jednog svog komentara. Da je bio šejh vidi se već iz njegovih potpisa i naslova pjesme o popravci blagajske tekije ali se ne zna kojem je derviškom redu pripadao. Od njegovih učenika treba spomenuti Mustafu Naimi-zadea al-Mostarija, pjesnika i kaligrafa i, vjerovatno, Fewzija Balagajca. Držimo da su Naimi-zade i Fewzi Blagajac bili učenici i muridi šejh Vaiz Ali-efendije što se može zaključiti iz njihovih pjesama posvećenih ovom šejhu i muftiji.

Bavio se i naučnim radom. Napisao je djelo Šarh Šir'at al islam, komentar djelu Šir'at al islam čiji je autor Ruknu-l-islam Muhammed ibn ebu Bekr Imamzade aš-Šergi al-Hanefi (umro 1177). Šejh Ali-efendija je svoj komentar napisao na osnovu poznavanja hadisa, a djelo govori o ahlaku i osnovama vjere. Na listu L. 30b, rukopisa R-751 koji se nalazi u Orijentalnoj zbirci Arhiva Hercegovine u Mostaru ispisana su dva citata iz tog Šejh-Alijevog djela. Ispod oba stoji napomena: Fi Šarh Šir'at al-islam li-mawlana aš-šajh al-mufti bi-Mostar sabiqan wa bi-Blagay hala, ‹ufije ‹anh – Iz Komentara djela Šir'at al-islam od našeg kapaciteta šejha bivšeg muftije Mostara, a sadašnjeg blagajskog muftije, bilo mu oprošteno. Ista dva citata iz ovog djela zabilježio je Mustafa ibn Salih Naimi-zade al-Mostari uz bilješku: Keza fi Šarh Šir'at al-islam li-ustazina šejh Ali, al-mufti Blagaj – Tako stoji u Komentaru djela Šir'at al-islam našeg profesora šejha Alija, muftije Blagaja, GHB, R-3635 (kopija kod nas). U svom radu Mostarske muftije Hasandedić ispravno zaključuje da djelo pripada šejhu Ali-efendiji koji je živio u Mostaru četrdesetih godina 18. stoljeća (dakle, šejhu Vaizu Ali-efendiji), a u svom radu u Analima GHB godinu dana kasnije griješi kada pretpostavlja da mu je autor Ali-efendija Džabić što nikako ne može biti.

U medžmu'i R-487 (fol. 1b-18a) Orijentalnog instituta u Sarajevu čuvale su se dvije risale čiji je autor Šejh Ali-efendija, vjerovatno šejh Va'iz Ali-efendija, mostarski, kasnije blagajski i ljubinjski muftija. Prva risala, na turskom jeziku, nosi naslov Sadaqa risalesi i govori o milostinji, a druga Padišaha we umeraya we quddata muta'alliq risalesi, rasprava o svojstvima koja trebaju posjedovati vladari, emiri i kadije. Autor je ovu raspravu napisao na arapskom jeziku, a onda je preveo na turski jezik. Obje rasprave prepisao je Gornjevakufljanin Sulejman, sin Ibrahimov, 1205/1790. godine. S obzirom da na rukopisu postoje bilješke o Hekim-oglu Ali-paši koji je s Bošnjacima 1737. godine do nogu potukao Austrijance pod Banjom Lukom, a šejh Va'iz Ali-efedija bio je savremenik tih događaja, čak je njegov učenik šejh Fevzi Blagajac napisao tri pjesme o toj pobjedi, to se čini da je autor ovih risala šejh Va'iz Ali-efendija, tim prije što nam iz tog vremena nije poznat ni jedan drugi šejh Ali-efendija, naročito ne onaj koji se bavio pisanjem proznih djela sličnog sadržaja i poezije. Bašagić piše da je autor umro 1747. godine, ali je Vaiz Ali-efendija umro tri godine kasnije, 1750. godine, što nije velika razlika.

Jedno pismo šejha Vaiza Ali-efendije, sličnog sadržaja kao u spomenutom traktatu, zapisano je u rukopisu GHB, R-5788. U pismu zagovara prava siromašnih (fuqara'), pobožnjaka i sljedbenika tesavvufa. U istom rukopisu (fol. 38b-39a) je drugo pismo iz kojeg saznajemo da je ugledni i poštovani alim, šejh Ali-efendiija bio vaiz Sultan Selimove džamije u Blagaju i da je za to primao plaću iz ciganske džizje. U nekoliko dokumenata iz prve polovine 18. stoljeća kao vaiz te džamije navodi se šejh

Ali-efendija, sin Husejna halife. On se u tom kontekstu prvi put spominje 1708., a onda i 1720., 1726., 1730. i 1738. godine. Naslijedio ga je sin šejh Ibrahim koji se u tom svojstvu spominje 1757. i 1764. godine, a vjerovatno je imenovan vaizom odmah nakon očeve smrti. On je imao sina Husejna kojem je, svakako, dao ime po ocu, a imao je i sina Ibrahima koji je pohađao medresu u Sarajevu 1747. godine kada je prepisao tri traktata iz arapske gramatike. Svi su izgledi da je kasnije napredovao, stekao titulu šejha i bio spreman da vodi tekiju i bude vaiz glavne džamije u Blagaju. Šejhovski položaj je redovno prelazio sa oca na sina, osim u slučaju kada nije imao potrebne kvalifikacije da ga naslijedi.

Pjesnički talent

Šejh Vaiz Ali-efendija je pisao pjesme na osmanskom turskom jeziku. On je 1129/1716. godine spjevao pjesmu o obnovi tekije na Bunu od 74 stiha: Tarih-i ta'mir tekye der Blagay li-š-šejh al-Waiz ‘Ali-efendi al-mufti al-Mostari. Pjesma je zapisana u rukopisu R-4287 Orijentalog instituta u Sarajevu, kod Enveri Kadića (Zbornik, sv. 5, str. 238/4), te u rukopisu Gazi Husrev-begove biblioteke, R-2106, fol. 51b.

Na položaju blagajskog muftije ostao je do smrti 1750-51. godine na što ukazuju dva dokumenta Dubrovačkog arhiva (AT, br. 4607b).

Povodom smrti šejha Vaiza Ali-efendije njegov učenik i murid, pjesnik i kaligraf, Mustafa Naimi-zade Mostarac spjevao mu je tarih od 19 stihova. Postoje indicije da je ukopan u turbetu Blagajske tekije pokraj simboličnog mezara legendarnog Sari Saltuka.

Rukopis ovog Naimićevog tariha sačuvao nam se u Zborniku Muhammeda Enveri Kadića, u rukopisa R-2106 (fol. 52a) Gazi Husrev-begove biblioteke, te na kraju rukopisa R-4288 Orijentalnog Instituta u Sarajevu. U istom rukopisu (fol. 141a-147a), uz neke druge ispise nalazi se jedna fetva Vaiz Ali-efendije, muftije Blagaja i Ljubinja. U Ćišićevom

Zborniku fetvi (GHB, R-4036), na listu 14b zapisane su dvije njegove fetve uz potpis: Napisao je (fetvu) Vaiz Ali, muftija Blagaja i Ljubinja, bilo mu oprošteno. U istom Zborniku ima najmanje dvadeset njegovih fetvi. Fetve mu se nalaze i u rukopisima GHB, R-2592, R-4262, R-2226, R-4580 i dr.

Šejh Vaiz Ali-efendija je, vjerovatno, bio i šejh mnogo slavnijem pjesniku šejhu Fevziju Blagajcu. Bulbulistan, svoje glavno djelo, Fevzi Blagajac posvećuje upravo šejhu Aliju, a ne Hekim-oglu Ali-paši kako se neosnovano tvrdi. Šejh Fevzi bilježi i to da je u Blagajskoj tekiji pred svojim učiteljem slušao Hafizov Divan.

Vaiz Ali-efendija je imao najmanje petericu sinova: Saliha-čelebija, Ibrahim-efendiju, Husejn-efendiju, mula-Osmana i Madžduddina. Ibrahim-efendija je 1747. godine pohađao AtMejdan medresu (Hadži-Ismaila Misrije) u Sarajevu. Tada je prepisao tri traktata iz arapske gramatike i potpisao se kao Ibrahim, sin Ali-efendije, blagajskog i ljubinjskog muftije. On ga je, vjerovatno, zamijenio na položaju šejha Blagajske tekije.

Šejh Vaiz Ali-efendija bio je jedan od najistaknutijih učenjaka, muftija i šejhova u prvoj polovini 18. stoljeća u Bosni i Hercegovini. Rahmet mu plemenitoj duši.

Izvori i literatura: GHB, Fragment Mostarskog sidžila, A-3729/TO; Kadić, Zbornik V, str. 238, drugi dio, str. 3-4; Zbornik VI, drugi dio, str. 168-169; Bašagić, Znameniti, Zagreb, 1931., str. 9; Fevzi Mostarac, Bulbulistan, Sarajevo, 1973., str. 136-137; Hivzija Hasandedić, „Mostarske muftije“, str. 437; Hivzija Hasandedić, „Djela i kraći sastavi...“, Anali GHB, Sarajevo, 1976., knjiga IV, str. 128; Hasandedić, Katalog AHM, str. 101, 279; Hasandedić, Katalog PHF, str. 2, 15-16 (rukopis); Mujezinović, Epigrafika, knj. III, str. 336-340, 457; Salih Trako i Lejla Gazić, „Dvije mostarske medžmue“, POF, 38/1988., str. 111, 113, 121; Vesna Miović, Dubrovačka republika u spisima namjesnika Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, Dubrovnik, 2008., str. 104-107; Hasandedić, Sidžil blagajskog kadije 1728-1732, Mostar, 2009., str. 57, 84, 94; Alija Dilberović, „O nazivu Blagajske zavije iz 1867.“, Zbornik radova Dani mevluda i zikra 2015., Mostar, 2016., str. 80-91; Isti, „Tragom naziva Blagajske zavije iz mostarskog sidžila iz 1867. godine“, Anali GHB, knj. XL, Sarajevo, 2019., str. 145-151; Ahmed Mehmedović: Leksikon bošnjačke uleme, str. 394-395, 521-522.