Sa ljudima i događajima

(Mehmedalija Hadžić, Sa ljudima i događajima, Sarajevo, Dobra knjiga, 2021, 958 str.)

Nedavno je u izdanju izdavačke kuće “Dobra knjiga”, štampana vrlo zanimljiva i obimna knjiga profesora Mehmedalije Hadžića pod naslovom “Sa ljudima i događajima”. Na oko 950 stranica, obuhvaćen je izbor tekstova koje je ovaj angažirani intelektualac objavljivao u proteklih pedeset godina. Profesor Hadžić je tokom svog aktivnog radnog vijeka bio angažiran na različitim poslovima, a ova knjiga zapravo svjedoči da je sve vrijeme bio vezan za pisanu riječ, da je bio i ostao “javni intelektualac”, čovjek koji javno manifestira svoju brigu za stanje i stvari koje ga se nužno ne dotiču, ali prema kojima osjeća svoju odgovornost upravo zbog vrijednosti u koje vjeruje i životnog puta kojeg je odabrao.

Tradicija učenjaka zlatnih vremena

S obzirom na obrazovni profil, iskustvo i intelektualnu orijentaciju profesora Hadžića, možda bi grčka riječ polimat (πολυμαθής), odnosno polihistor kako se ona nekada prevodi na našem jeziku, bila najkraći opis njegovog intelektualnog angažmana u proteklih pola stoljeća. Ona označava osobu koja je naučila mnogo u različitim područjima znanosti, a koja u okvirima islamskog svjetonazora i tradicije velikih muslimanskih umova – teži ka ljudskom usavršenju. Slušajući predavanja profesora Hadžića i prateći njegov spisateljski rad, a prije svega njegovu originalnost i novitet s kojima je nastupao i nastupa u svojim tumačenjima religijskih, društvenih i političkih tokova, s pravom se može konstatirati da profesor Hadžić slijedi tradiciju velikih učenjaka i mislilaca “zlatnih vremena” ne samo islamskog, već i zapadnog mišljenja. Po tome je njegov doprinos našoj vjerskoj, kulturnoj i političkoj savremenoj misli nešto što je danas uistinu teško sagledati, a što će se tek odmjeravati u budućnosti.

Profesor Hadžić je rođen 1947. godine u selu Sladna kod Srebrenika, a nakon završetka Gazi Husrev-begove medrese studirao je u Maroku. Po povratku u domovinu, zbog političkih okolnosti, svoje studije nije mogao okončati, već je nastavio i diplomirao u Sarajevu, te zatim nastavio na postdiplomskim programima Filozofskog fakulteta i Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Obnašao je važne dužnosti u Islamskoj zajednicu u Bosni i Hercegovini. Radio je kao novinar i urednik u redakciji Preporoda (1972-1979), potom je radio posebno zahtjevne poslove u tada tek začetoj izdavačkoj djelatnosti Islamske zajednice (1983-1986). Bio je stručni suradnik u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (19861989), radio je kao vjersko-prosvjetni referent u Odboru IZ u Sarajevu (1989-1991), potom kao profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi (1993-1995), profesor u Prvoj bošnjačkoj gimnaziji (19952001), savjetnik reisu-l-uleme za šerijatska pitanja (1993-2002), direktor za obrazovanje u Upravi Visokog predstavnika grada Sarajeva (1994), glavni urednik Glasnika (1994-2002, 20052013). Profesor Hadžić se aktivno politički angažirao u periodu od 1990. do 1996. godine, a potom je obavljao i diplomatsku dužnost ambasadora naše zemlje u Kraljevini Saudijskoj Arabiji (2002-2005), te bio savjetnik predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH (2005-2006). Jedan je od ključnih idejnih pokretača i prvi direktor Instituta za izučavanje i Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka.

U svom ovom širokom spektru rada i djelovanja profesor Hadžić je stalno svojim pisanjima, prijevodima, predavanjima i obraćanjima u važnim medijima i publikacijama kao i na važnim konferencijama i skupovima u zemlji i inostranstvu čvrsto držao smjer svog “osobnog viđenja ljudi i događaja” o kojima je zapravo riječ u ovoj knjizi. “U najkraćem, sve što sam napisao, ustvari, jeste moje osobno viđenje ljudi i događaja o kojima kazujem. Nikada u tome nisam oponašao nikog drugog. Jer, da bih stvari vidio kakve jesu moram ispuniti prvi i osnovni uvjet: saznavati sobom. I na tom najvećem daru zahvalan sam dragom Allahu. Bez Njegovih dobrote i milosti ja to nikada ne bih mogao postići,” ističe profesor Hadžić u uvodu svoje knjige.

Osviješteno sjećanje

I upravo ovaj široki intelektualni profil profesora Hadžića najbolje se ocrtava na stranicama ove knjige kao njegovog svjedočenja. Tako će čitalac pratiti autorov susret sa ljudima i događajima, kako to u recenziji prof. dr. Rifat Klopić konstatira “iz ugla osviještenog sjećanja”. “Raznovrstan sadržaj i ‘nebeske' poruke ovog djela Mehmedalije Hadžića otkrivaju jednog vrsnog irfanskog znalca – pravog alima, čiji ukupni djelatni opus zorno potvrđuje izreku ‘da život valja mjeriti prije dubinom nego dužinom, mislila i djelima prije nego vremenom.' Kroz cijeli tekst začuđujuće vješto je protkana zlatna nit vodilja da je jedini spas za ljude u razumijevanju i poštovanju Božijih propisa. Unatoč raznolikosti tema, opći utisak je da ova knjiga odražava zavidnu cjelinu i puninu, što je uz lahkoću izražaja i jednostavan stil pisanja čini prilagođenom širokoj čitalačkoj publici,” ističe Klopić u svojoj recenziji djela.

Izbor tekstova “Sa ljudima i događajima” vrlo meritorno razrađuje i problematizira teme iz različitih društvenih naučnih disciplina, ali ono što autora Hadžića određuje je njegovo intelektualno izvorište iz kojeg crpi svoje ljudsko određenje i vrijednosti, a to su prije svega tumačenje Božije riječi -Kur'ana i razumijevanje prakse, govora i ličnosti poslanika Muhammeda, a.s. Dakako, kao svjedok dešavanja u našem društvu Hadžić je samokritičan, te naglašava potrebu transformacije našeg mentaliteta, kako to zapaža prof. dr. Enes Durmišević u svojoj recenziji knjige: “Ako se teži istini, moraju se uzeti u obzir percepcija posmatrača i percepcija učesnika određenih događaja i društvenih procesa, što čini razliku između vanjskog i unutarnjeg viđenja nekog događaja, pojave, procesa, ali i ljudi. Jedna verzija viđenja naše prošlosti može biti osporena ne samo zato što ona nije bliska istini, nego veoma često zbog toga što eksponenti drugačijeg viđenja stvarnosti imaju više moći da nametnu ‘svoju' stvarnost i svoju istinu. Otuda, ovakva vrsta štiva, objavljivana u rasponu od pola stoljeća, može biti veoma uvjerljiv i vjerodostojan indikator istine, nasuprot ‘službenim' istinama koje nameću oni koji vladaju društvom,” zaključuje u svom osvrtu na Hadžićevu knjigu profesor Durmišević.

Na kraju ćemo se osvrnuti samo na jedan djelić svjedočenja koje profesor Hadžić objavljuje u svom izborniku među stotinama tekstova sadržanim u knjizi, a koje je njegov odgovor na poziv da napiše svoje svjedočenje od davne 1959. godine, a koje kao osobno iskustvo od svog dolaska u Sarajevo oslikava dubinu njegovog promišljanja. Vodeći se motom kojeg je istaknuo na početku knjige, a koje čitaoca podsjeća da “život nije vrijeme koje prolazi, već dani koji se pamte”, Hadžić u posljednje tri tačke svog svjedočenja sažima rat i poraće Bosne i Hercegovine na sebi svojstven način, koji zapravo odražava njegov intelektualni habitus. Izdvojit ćemo ovih nekoliko redaka uz preporuku našim čitaocima da ovu knjigu potraže, te dovu Uzvišenom Stvoritelju da profesoru Mehmedaliji Hadžiću podari zdravlja i bereketa da ga još dugo slušamo i čitamo.