Kasijetu-l-kulubi i kasavetu-l-kulubi – stroga, surova, gruba, osorna i svirepa srca

„Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kad bi on, što kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacivao. Allah bi ono što bi šejtan ubacio uklonio, a zatim bi riječi Svoje učvrstio. A Allah sve zna i mudar je. Da bi ono što je šejtan ubacio učinio kušnjom za one u čijim je srcima bolest i za one čija su srca svirepa i okrutna – ve-l-kasijjeti kulubuhum. A doista su zločinitelji i mračnjaci u dalekoj prepirci i beskrajnoj neslozi da bi znali oni kojima je darovano pravo znanje da je Kur'an istina od Gospodara tvoga i da bi vjerovali po njemu i da mu srca njihova budu sklona. A Allah će vjernike, uistinu, na Pravi put izvesti.“(El-Hadždž, 52–54.) Stara mudrost kaže – ukoliko među ljudskim srcima postoje: duhovne, idejne, moralno-etičke, vjerske i sveljudske vrijednosti i mostovi vremenske i prostorne udaljenosti i razdaljenosti, ma koliko bile velike među njima ne mogu biti uzrok i razlog socijalne distance i društvene integracije među ljudima. To je odnos unutar zajednica i primarnih grupa, koje prema Čarlsu Kuliju, karakteriše neposredni i izravni kontakt, relativna trajnost veza i odnosa, intimnost, iskrenost, vjernost i vjerodostojnost odnosa među ljudima, nespecijalizirana priroda i ključne veze među ljudima ne počivaju na vanjskim nego na unutrašnjim razlozima. To posebo važi za veze i odnose, uistinu, među iskrenim i vjerodostojnim vjernicima: „U dinu – religiji nema nikakve prislile. Pravi i ispravni put se raspoznaje i razlikuje od zablude. Onaj ko zaniječe i iz srca istisne taguta – đavola, a vjeruje u Allaha – taj se prihvaća najčvršćeg i najsigurnijeg užeta. Tom užetu nema kidanja ni na Ovom ni na Onom svijetu. A Allah sve čuje i sve zna.“(El-Bekare, 256.) Ukoliko među ljudskim srcima nema mostova i unutrašnjih, duhovnih, idejnih, univerzalnih, vrijednosnih i sveljudskih veza i odnosa, makar svi oni stanovali u istoj državi, pokrajini i gradu, i kada među njima uopće ne bi postojala velika vremensko-prostorna udaljenost i ma koliko postojala velika fizička blizina srčana i socijalna distanca i cenzura – usjek među njima je nepremostiv. Svaki Bosanac je svojim životom i iskustvom svjestan toga. Evo ličnog primjera. U zgradi u kojoj živim punih 28 godina nikada nisam, ni svojom ni njihovom ili i svojom i njihovom krivicom, nisam upoznao sve stanare iz zgrade pod istim krovom, a neprestano imam komunikaciju i socijalnu integraciju s prijateljima u Australiji, SAD, Kanadi, Evropi, Aziji i Africi, a ovdje, u Sarajevu, u istoj zgradi živim sudbinski fizičku integraciju i socijalnu razdvojenost i dezintegraciju. To je sudbina života svih sekundarnih grupa, kako ih imenuje Čarls Kuli, posebno socijalna strana, da naglasimo u gradovima. Odnosi u sekundarnim grupama se zasnivaju na neličnim, posrednim, interesnim, korisničkim i formalnim međusobnim odnosima. Da bi zadovoljili materijalne interese i potrebe ljudi se udružuju u različita nužna i privremena udruženja i grupacije. S grupom ih spaja i povezuje isključivo posredni, izvanjski, animalni i biološko-fizički interes, korist i dobit i on u toj grupi ima određenu specijaliziranu ulogu. Ti meni razvedi struju, ja ću tebi vodu. Izvadi kartu pa se vozi u tramvaju. U sekundarnoj grupi, za razliku od primarne, vladaju bezlični, hladni, sračunati/proračunati, interesni, indiferentni, površinski, izvanjski, formalni, kolokvijalni i paradni odnosi. Kada nema mostova među srcima kao u primarnim grupama tada ni zlatni, a kamoli betonski mostovi ne mogu povezati ljude u sekundarnim grupama, jer ljudi nikada nisu samo fizička nego i duhovno-srčana bića. Kada se ljudi svedu samo na tijela i ovosvjetsko, onda neminovno slijedi: „Potom vaša srca otvrdnuše, kao kamen, ili još tvrđa postadoše i okameniše. A ima kamenja ispod kojeg rijeke izbijaju, a ima i onog ispod kojeg izvori izviru, a ima, zaista, i kamenja koje se od straha pred Allahom ruši i u prašinu pretvara. A Allah nije nemaran i indiferentan prema onom što vi radite.“(El-Bekare, 74.) U samozaboravu čovjeka i zaboravu ljudske vrste čovječanstvo smeće s uma i zanemaruje da svi odnosi, procesi, relacije, komunikacije, djela, postupci i ponašanje donose ovosvjetske rezultate i onosvjetske posljedice: „Ali zato što su zavjet svoj svjesno i namjerno prekršili. Mi smo ih prokleli i srca njihova okamenjenim, svirepim, surovim i nesmiljenim učinili. Oni su riječi Objave s mjesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili opominjani i izostavljali. I ti ćeš kod njih, osim malo njih, neprestano na vjerolomstvo nailaziti. A ti preko toga prijeđi, halali im i ne karaj ih! Uistinu, Allah voli one koji čine dobro.“(El-Maide, 13.) „A poslanike smo i prije tebe narodima slali i neimaštnom i bolešću ih upozoravali i kažnjavali, ne bi li ponizni postali. A trebalo je da ponizni budu kad im dođe Naša kazna! Ali srca njihova su ostala surova, okrutna, okamenjena i svirepa, a šejtan im je lijepim pričinjavao i prikazivao ono što su radili.“(El-En'am, 42. i 43.) Ključne riječi za razumijevanje teksta su kasijjetun i kasavetun koje u proširenom smislu znače: konac, surovost, grubost, osornost, svirepost, okrutnost, nemilosrdnost, briga, nesreća, monstruoznost i nesmiljenost. Dakle, kasijjetu-l-kulubi i kasavetu-l-kulubi su ljudi surovih, grubih, osornih, svirepih, okrutnih, nemilosrdnih, monstruoznih, nesmiljenih, hladnih i do krajnjih granica okamenjenih nesrećnih i za život neprijemčivih, a i za sebe i za druge nesrećnih srca. I kod nas se za nekoga kaže: pusti ga, to je kasavetli osoba i nemoj mi ovdje kasavet praviti. Zašto? Pa ima i kamena koji se zida u zid, onog od koga se peče kreč i onog ispod kojeg izviru izvori i rijeke, a neka su srca neupotrebljiva.