Muslimanke ad portas ili hidžab na vratima sekularnosti

Prošle sedmice je bosanskoherecegovačka javnost još jednom bila iznenađena demonstriranjem islamofobije. Naime, bivši član Predsjedništva RBiH Stjepan Kljuić u jednom televizijskom nastupu kazao je slijedeće:

“Ja kad vidim onu ministricu obrazovanja u Kantonu Sarajevo, zabrađenu... Pa šta ona misli? Šta misle ovo malo inovjeraca djece kad je vide? Ne. To se pojačava.”

Uslijedile su i mnoge osude i reakcije na ovu izjavu, a ministrica Naida Muminović-Hota je u svom odgovoru na ovaj istup pokazala da zna kako se baviti politikom.

U reakcijama javnih zvaničnika isticala se osuda javno izrečenog jezika mržnje, a na društvenim mrežama čitali smo različite komentare i ispovijesti žena koje nose mahramu o njihovim iskustvima sa sličnim uvredama te diskriminatornim stavovima i ponašanjima. Nezaobilazno su nas pratile i one vrste reakcija u kojima smo mogli prepoznati drugačije izrečene forme diskriminatornog diskursa – onog u kojemu se žene pod mahramom stavljaju na pijedestal svetosti i moralne supreiornosti u odnosu na druge žene. Važno je i to, u ovom kontekstu, spomenuti i osuditi jer dolazi iz istog diskriminacijskog ključa i bazično ponavlja isti model procjenivanja nečije ljudske vrijednosti. Uočljiva je bila tišina pojedinaca i institucija od kojih se očekivala reakcija s obzirom na sadržaj izrečenog, no čini se da ne vrijedimo svi baš isto.

Iako je, kako je to istakao zastupnik u Parlamentu Bosne i Hercegovine Damir Arnaut, javni poziv na izolaciju i segregaciju osoba zbog vjerske prakse govor mržnje čime je Stjepan Kljuić prekršio Zakon o zabrani diskriminacije, ali dodala bih i druge zakone, rijetki su ovoj izjavi dali kvalifikaciju koja joj pripada. Reisul-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović ju je jasno oslovio u svojoj reakciji i naznačio ono o čemu se uglavnom javno šuti: islamofobija je u BiH možda i veća nego u evropskim zemljama. Muslimanima se svakodnevno negira ustavno pravo na slobodu vjere i njeno upražnjavanje u javnom prostoru.

U našoj zemlji postoji Zakon o zabrani diskriminacije. Uprkos tome, svako ispoljavanje diskriminiranja i segregiranja uglavnom završi na raspravama, relativiziranju, traženju izgovora ili verbalnim osudama

Da ponovimo, islamofobija je u svojoj manifestaciji oblik rasizma. Prisutna je u svim porama društva. Njeno ispoljavanje može biti različito – od nasilja prema muslimanima što je krajnja manifestacija mržnje preko krivičnih djela i govora mržnje, širenja netrpeljivosti do sistemske, pa i skrivene, diskriminacije građana jedne zemlje na osnovu pripadnosti islamu. Između ovih formi ispoljavanja tanka je linija koja se lahko pređe jer dosljednost podsticanja na segregaciju i širenje predrasuda tu liniju učini nevidljivom a islamofobiju normalizuje, baš kao i rasizam, opravdanjima o navodnoj prijetnji određenim vrijednostima.

U spomenutoj izjavi islamofobija se predstavlja kroz prizmu odbrane sekularnosti države kojoj, dakle, prijeti prisustvo žene s mahramom na političkoj sceni. Nikakav problem nije što je takva pozicija diskriminatorna i na štetu muslimanki jer poziva na potiranje njihovog individualnog prava na slobodu vjere i uvjerenja. Ovakav stav odražava ono što je profesor Salman Sayyid definirao kao ključni aspekt islamofobije u kojem ona suštinski znači onemogućavanje postojanja prostora za muslimanski politički identitet.

I tu je zaista moguće pronaći ključ za razumijevanje islamofobije u samom središtu našeg društva – od toga da se legitimna vjerska praksa onemogućava uprkos zagarantiranim pravima, da se ispostavlja kao prijetnja u javnom diskursu te da samo Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini nije omogućeno potpisivanje pojedinačnog sporazuma s državom jer su sporni detalji vjerskih praksi specifičnih za islam. Valjda bi muslimani i Islamska zajednica trebali pristati na odustajanje od njih jer samo za muslimanske vjerske prakse nema prostora.

U našoj zemlji postoji Zakon o zabrani diskriminacije. Uprkos tome, svako ispoljavanje diskriminiranja i segregiranja uglavnom završi na raspravama, relativiziranju, traženju izgovora ili verbalnim osudama. Rijetko na sudu. Nadamo se da će u Bosni i Hercegovini ovo biti posljednji takav slučaj. U suprotnom diskriminacija i govor mržnje neće jenjavati. Ne, to će se pojačavati.