Vjernici su ukras džamijama

Šteta načinjena barbarskim rušenjem 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta, 405 drugih objekata u vlasništvu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini zasigurno je nenadoknadiva. Međutim, zapitamo li se, da li je rušenjem džamija po našoj domovini porušen i naš autentičan način života? Da li se obnovom džamija ikako ili veoma malo musliman vraća izvornom načinu života u vjeri? Obnova džamija morala bi biti i motivacija da se vratimo islamskom načinu života. Da popravimo ono što nije bilo dobro, da još snažnije i bolje prihvatimo svoj vjerski i nacionalni identitet i da nikada nikome ne dozvolimo da nam ruši ono što je naše u srcu, duši i domovini. Da tome učimo i podučavamo našu djecu, unuke, učenike, džematlije i da preuzeti emanet ispunimo.

Gradnjom džamija nije se iz pepela dizao samo vjerski objekat, dizala se i naša svijest o onome što se dogodilo, zašto se dogodilo, gradio se identitet, ponos i dostojanstvo. Ali podizanjem džamija, kao da smo izgubili svijest o važnosti njihovog posjećivanja. Kao da su postale samo simboli jedinstva i sloge, ali ne i obaveze da su pune, a ne prazne. Džamije naše, kao sirotice, prazne, željne vjernika, čekaju da vjernici shvate važnost džemata, važnost zajedništva, važnost odazivanja na glas mujezina.

Zapitamo li se da li smo njihovom izgradnjom postigli željeni cilj? Džamija postaje džamijom u punini onda kada su vjernici u njoj, a ne samo tepisi, lusteri, rezbarena drvenarija, nego onda kada su u njoj mladi i stari, žene i djeca. Kada se u njima namazi obavljaju, uči Kur’an, djeca podučavaju, potrebni pomažu, tužni utješe, vjeri podučava, savjet dobije, tek tada su džamije ono što im je svrha. Sigurno okrilje i spas na oba svijeta.

Džamije nisu samo ukras, simbol, obilježje, one su stalni podsjetnik da smo na ovome svijetu kratko, i da svakako valja ići. One nas podsjećaju na izvor, na Allaha, na neprekidivu vezu koju čovjek svojim nemarom nasilno kida i sam sebi čini nepravdu.

A gdje nam je onda džemat, gdje su nam puni mektebi, gdje su nam roditelji, nane i djedovi da bude djecu i s ljubavlju šalju u najsigurnije kuće ovoga svijeta? Gdje nam je želja da spasimo naše evlade zablude, nemorala, poroka, lošeg društva i da im ugradimo temelje vjere, dobrote, džemata, empatije, ljubavi, razumijevanja?

Majke naše, prve učiteljice i odgajateljice svoje djece, ali i vi koji ste očevi, probudite u sebi potrebu da zaštitite ono najvrednije što imate. Sačuvajte nasljednike naše vjere i domovine od zabluda ovoga vremena. Popunite safove naših džamija, naše mektebe, najljepšim ukrasima, djecom. Nemojte da vam je svejedno, niti da vam je bitnije bilo šta drugo od spasa vaše djece.

Dragi roditelji, nemojte da vam je važnije da vaše kćeri i sinove šaljete na sportske aktivnosti i folklor, negoli da nauče makar deset sura iz Kur’ana kako bi namaz mogle obaviti i sutra svoju djecu tome podučiti. Ne dozvolite da vaši mladi, djevojčice i dječaci, izlaze na koncerte osoba koje psuju, vrijeđaju, ponižavaju, promoviraju nemoral, psovku, alkohol, drogu...

Vrijeme u kojem živimo je veoma opasno, posebno za naše mlade. Vezati dijete za vjeru, džamiju, mekteb, namaz, je spas koji svakako želimo svojoj djeci. Ne želimo da nam djeca odrastaju u zagušljivim kafanama, okruženi raznim porocima, bez ikakve svijesti o opasnosti onoga u šta se upuštaju. Želimo da su nam djeca svjesna opasnosti koje vrebaju sa svih strana, a to možemo jedino ispravnim odgojem u vjeri. A kako djeci da damo primjer ukoliko ni sami ne poštujemo osnovne principe naše vjere? Kako da nam mladi nauče da namaz obavljaju u džematu, kada su nam džamije tako lijepe i uređene, a prazne?

Prošlo je 29 godina od rušenja više od hiljadu objekata u vlasništvu Islamske zajednice i već, na veliku žalost imamo generacije koje pitaju: Ko je porušio naše džamije, koliko je porušeno crkava, zašto se to dogodilo, šta je rat, šta je agresija? I ta pitanja se postavljaju upravo tamo gdje je porušeno najviše naših džamija, naših duhovnih smiraja, naših centara za vjeru, ljubav, poštovanje, spas.

Boli toliko neznanje, kratkotrajnost pamćenja, nemar, nebriga, neosviještenost i zaborav onoga što smo prošli, a prisutan je i strah da nam se to ne ponovi.