Kome zvona zvone

Već duže vrijeme razmišljam da se oglasim o nekim pojavama koje se dešavaju, tu oko nas, unutar prostora u kojem djeluje Islamska zajednica. Ipak ću se oglasiti pa molim sve one koji misle da je moje razmišljanje nesuvislo, neka me demantuju na ovim istim stranicama. Iznošenje mišljenja nikada nije grijeh, ma kakva ta mišljenja bila.

1. Na Televiziji BIR, našoj televiziji, slušam i gledam mladog imama kako postavlja pitanje mektepskoj djeci: Kada, kako on kaže, hoćemo da uzmemo tejemum, pred nama je izbor, kojom zemljom ćemo uzeti tejemum, suhom ili mokrom. Pravi odgovor je, nećemo ni suhom ni mokrom jer tejemum ne znači uzimati. Tejemum se ne uzima nego je to obredni postupak. Znam da je ta formulacija uzeta iz udžbenika, pisanog daleke 1917. To je vrijeme u kome naša ulema nije vladala najbolje svojim jezikom. Kako je moguće da mladi alim ne uključuje vlastiti mozak kada objašnjava bilo koji šerijatski propis. Tejemum ne znači uzimanje čistom zemljom nego je tejemum obredni postupak, koji zamjenjuje abdest ili gusul kada se ovi ne mogu obaviti, na propisan način i to iz zaista opravdanih razloga. Ni suha ni mokra zemlja nisu mjesto uzimanja tejemuma nego je to čisto tlo. To čisto tlo može biti bilo koja čista površina koja je čista higijenski ali i šerijatski - bez tragova alkohola ili svinjetine. Problem je u prevođenju kur’anskog ajeta „

Fetejemmemu sa’iden tajjiben“Riječ

tejemmum znači namjera, nakana a

tajjiben ne znači čisto nego plemenito tlo. Zemlja na kojoj živimo je plemenita za život, ali nije uvijek čista u higijenskom smislu.

2. Nakon pojave korone, Islamska zajednica izdala je fetvu o obaveznoj distanci u džematskom namazu. Ovo je inače prvi put u povjesti muslimana da je ulema postigla idžm’a-koncenzus, po bilo kom šerijatskom pitanju. U našim, gotovo svim, džamijama označena su mjesta gdje će stati svaki klanjač. Primijetio sam da u nekim sarajevskim džamijama ta fetva nikada nije ispoštovana. U jednoj džamiji, u koju ponekad navratim, ta fetva je vidno ignorisana. Safovi su se namjerno stiskavali. Inače u toj džamiji, s obzirom na veličinu džemata, broj prisutnih na dnevnim namazima je vrlo skroman, gotovo simboličan. Kažu da je imam te džamije konektiran na jednog šejha ili šejha. Da li ga je on instruirao da ne poštuje fetvu, to ne znam. Tu nešto ne štima. Neko je tu djelovao antivakcerski. Zašto? Ti ljudi ne vjeruju nauci? Da podsjetimo te mudrace da je muslimanska ulema, još u petnaestom vijeku upućivala vjernike da poštuju nauku kad se radi o vanrednim okolnostima. Tako je turski ljekar Šerefudin Sabundžuoglu ljekar iz Amanasije, još 1467. godine, izdao uputstvo kako će se ponašati muslimani kada nastupi bilo koja epidemija.

1. Ruke dobro prati. 2. Među svijet ne izlaziti. 3. Izdaleka se selamiti. 4. Dobro jesti. 5. Ako se hasta – ležati. 6. Na polje ne izlaziti. 7. Treba lice prekriti.

Pa uz Allahlovu pomoć, kaže ovaj ljekar, ovo nesle će nestati. Riječ nesle prevodi se kao virus.

Mislim da bi Rijaset Islamske zajednice trebao imati mehanizme koji će garantovati da će sve njegove fetve i druge odluke biti dosljedno provođene inače su besmislene.

2. Nedavno je neki naš džematlija prišao svom imamu i nakon selama, zamolio ga: Efendija bi li mogao reći svom mujezinu da malo stiša ozvučenje jer je nepotrebno prejako i ljudima smeta, pogotovo ako se radi o sabahskom ezanu u ljetno doba, a inače ni za ostale namaze nema potrebe tolika glasnost. Imam efendija mu je odbrusio: A crkve i zvona? Pomenuti imam je zaboravio da su prvi muslimani vijećali: kako oglašavati nastupe namaskih vremena. Prijedlozi su bili: zvono, rog, bubnji, truba... sve dok neko nije predložio neka to bude ljudski glas. To su svi prihvatili a potom formulisali na koji način će se to ljudskim glasom oglašavati. Iz ovog slučaja se jasno vidi da oni nisu željeli da se to oglašavanje što dalje čuje, nego su željeli da to oglašavanje bude obavljano na najljepši način. Njihov izbor je bio da to oglašavanje miluje ljudske duše, a ne da ih uznemirava. Inače, s većine naših džamija i dalje štrče neukusno instalirani zvučnici, što nije baš dobar imidž za Islamsku zajednicu. Srećom, ovi zvučnici su ukusno uklopljeni u zidove samih munara, u glavnim sarajevskim džamijama.

3. U toku ovog ramazana u jednoj našoj džamiji imam je prije namaza lijepo najavio da su tu prisutni naši poznati i priznati učači Kur’ana, koji će nam nakon teravih-namaza prezentirati svoje umijeće u ovoj oblasti pa ko ima volju i mogućnost da ih sasluša neka ostane a oni koji, iz bilo kojih raloga, ne mogu ostati, neka nakon završenog namaza tiho napuste džamiju. Među onima koji su izišli bio sam i ja - s razlogom. Nakon što smo izašli iz džamije, najednom se s munare oglasilo vanjsko ozvučenje u najjačoj skali, koje je, po meni, bilo baš neukusno - preglasno. Je li to bila tehnička greška ili je to neko namjerno učinio – ne znam, ali sam uvjeren da to ne treba raditi. Oni koji ne žele slušati ono što se događa u džamiji, mi ih na to ne smijemo prisiljavati. Moramo voditi računa da ne trebamo raditi sve ono što navodno smijemo ili mi umišljamo da smijemo. Postoji islamska etika koja nas uči da je nasilno nametanje bilo čega što ima obilježje vjerskog - nedopustivo sa stanovišta islamskog učenja.

4. Ponekad imami, kada upućuju džematlije kako obaviti namaz, kažu: pa dobro, neka klanja svako kako hoće. Naši mezhebi su ravnopravni. Samo je važno da se klanja - na bilo koji način. Na prvi pogled to lijepo zvuči ali ako malo bolje razmislimo, vidjet ćemo da to baš nije tako. Naime četiri ehli-sunnetska mezheba jesu stvarno ravnopravni i oni su sve svoje sporove i nesporazume davno riješili i tu nema ništa sporno. Ono što ovdje jeste sporno, to što se nama nameće nešto nemezhepsko. Nama niko ne nameće praksu bilo koju praksu šafijskog, hambelijskog a ni malikijskog mezheba nego nam se nameće praksa jedne sekte koja ne prihvata niti jedanu praksu od ova četiri ehlisunnetska mezheba nego nam nudi nešto peto, što u suštini znači negacija svih usulskih principa, pa se time otvaraju vrata neredu u sveukupnom šerijatu. Dakle, prepušta se svakom pojedincu, bez obzira na njegovo obrazovanje, da on sam tumači hadiska predanja, bez obzira na njihovu vjerodostojnost i bez obzira da li su ona u skladu sa slovom Kura’na i ili njegovom intencijom. Ovo kao i sve druge inovacije u ibadetu promovira sekta, u muslimanskom svijetu poznata kako vehabizam. Vehabizam nije ništa drugo nego sekta a kad se kod muslimana pojavi neka sekta ona se više nikada ne gasi nego se iz nje rađaju nove sekte i tako u nedogled. Iz ove sekte izrodio se isil – čista teroristička organizacija, koja između ostalih zala, ubacuje i eksplozivne naprave u džamije. Kojim bi se islamskim argumentima mogli opravdati ovakvi postupci. Zar ubijanje ljudi, koji ne nose oružje, nije Kura’nom strogo zabranjeno. Nama naše vehabije nude neki svoj pravi islam a mi bismo voljeli da ostanemo u ovom svom islamu kojega živimo već pet stoljeća. Šta nam se nudi to se najbolje vidi u njihovom ponašanju u džematskom namazu koji je simbol čvrstog organizovanja i djelovanja muslimana. Svi mi zanijetimo za imamom i dosljedno ga pratimo sve do kraja namaza na jedinsven način. To se odnosi i na mujezina. I njega slijedimo, u zikru sve do samog kraja namaza.

Kako je moguće da naši mladi ljudi prihvataju te upute od promotora pravog islama - ne razmišljajući o tome da takvim svojim ponašanjem oni se zapravo rugaju onome što džem’atski namaz stvarno jeste. Kako je moguće da ti mladi ljudi ne razmišljaju o posljedicama tog destruktivnog djelovanja u samom namazu. Nametanje muslimanima nekog pravog islama, ma gdje oni bili i živjeli, jeste pravi zločin sam po sebi. Širom islamskog svijeta muslimani imaju svoju praksu koja funkcioniše u datim okolnostima već više stoljeća i ne treba im neki pravi islam koji se sastoji od neke fizičke forme u namazu kao i od neke kostimirane odjeće. Ne postoji islamska odjeća. Postoji samo islamsko odijevanje. Njega određuju klimatski uvjeti. Jedino pravilo koje postoji, po tom pitanju jeste: ne tijesno i ne providno. Cijenu takve njihove islamske prakse najskuplje su platili kineski Ujguri koji se više nikada neće oporaviti od onoga što su im učile tamošnje vlasti. Oni su, sa svojm dugogodišnjom islamskom praksom preživjeli i Maovu kulturnu revoluciju. Najezdu ovih pravih muslimana oni nisu mogli preživjeti. Pravi krivci, za ono što im se desilo, nažalost neće nikada biti kažnjeni. Ostali muslimani, koji pripadaju raznim kineskim etničkim grupama ostali su netaknuti jer su imali snage da sačuvaju svoju hiljadugodišnju praksu i nisu dopustili da ih svjetski pustolovi uče pravom islamu. Koliko su i nama pomogli, promotori pravog islama najbolje se vidi iz nedavne presude jednom našem generalu. Nažalost, promotori vehabizma su djeca naše krvi ali su obuku stekli negdje drugdje. Ne vjerujem da su i oni sami ubijeđeni u ispravnost onoga što rade ali su sigurno ostali vjerni svojim donatorima. No, čini se da se nešto novo dešava i u postojbini vehabizma. Naime, tamošnja vlast, nakon što je ukinula neke vaspitne mjere za tamošnje vjernike koje je propisala tamošnja ulema, i nakon što im je nametnula astronomski takvim – pa više nema priče: je li Bajram danas ili je sutra ili je bio juče. Ulemu je pozvala da se presele iz sedmog i uđu u dvadeset i prvi vijek i da na šerijatska pitanja gledaju iz ugla vremena u kome živi a ne iz pozicije nekih davno prohujalih vremena.

5. Ima nešto i za pohvaliti u našem djelovanju. Vidim da su se u nekim muftijstima okrenuli konkretnijem djelovanju na promociji naše bogate kulturne baštine. Ovdje mislim prije svega na Mostarsko muftijstvo. Oni su se počeli pomalo udaljavati od jednosmjernih vazova i polahko se okreću našoj prebogatoj kulturnoj baštini. Čišćenje starih mezaristana i otkrivanje prekrasnih epigrafskih ostvarenja naših djedova i pradjedova je prava stvar. Čini mi se da se iza tog djelovanja krije jedno ime a to je Hasan Eminović, tamošnji novinar. Rahmetli Mehmed Mujezinović nam je još prije pedesetak godina, svojom epigrafikom, pokazao u kom pravcu treba djelovati. Mislim da bi njegova Epigrafika trebala da bude obavezujuća literatura na svim našim islamskim fakultetima. Nadamo se da nam se neće više nikada ponoviti slučaj koji se desio u džematu Kruščica kod Viteza, prije desetak godina, kada je mladi imam, poučen od strane promotora pravog islama, počupao sve stare nišane iz džamijskog harema i poredao ih, kako podlogu za parking prostor. Tamo gdje nema starih nišana, nema ni tragova življenja naših djedova a kad nema toga oni kao da tamo nisu nikad ni živjeli. Onaj ko u našim nišanima vidi asname – idole, s njegovim mozgom nešto nije uredu. Neko će upitati a šta je s našim spomenicima koji niču u našim mezaristanima? Jesu li to asnami. Ne, to su naši namovi. Ko ima para on hoće da se to vidi. A gdje će se bolje vidjeti nego u našim haremima. Sa stanovišta islama, sve što je više od dva nišana, uzglavnog i podnožnog, nema islamskog opravdanja. Mi možemo i moramo samo apelovati, a ko će nas poslušati nije u našim rukama. Neko sigurno hoće.

U osmanskom periodu izgrađeno je više od 80 sultanskih džamija koje su bile simboli ekonomske moći, vjerskih osjećaja, svjetovne vlasti, pogleda na svijet i umjetničke sklonosti.

Upovodu obilježavanja 7. maja, Dana džamija, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci je otvorena izložba “Sultanske džamije u Bosni i Hercegovini” koju su pripremili uposlenici Gazi Husrev-begove biblioteke uz mentorstvo prof. dr. Ismeta Bušatlića.

Promoviranje graditeljskih i duhovnih vrijednosti

Izložbi, koja je upriličena u okviru manifestacije “Dani džemata i džamija” prethodila je press konferencija i obraćanje Ismail-ef. Smajlovića, direktora Uprave za vjerske poslove Rijaseta IZ, koji je podsjećajući na dan rušenja džamije Ferhadije u Banjoj Luci, 7. maja 1993. godine, kazao:

- Mi na taj datum skrećemo pažnju na ljudsku karakteristiku koja nije vrlina. Trebali bismo promovirati graditeljstvo i ono što promoviše vrijednosti u ljudskom rodu i zato će danas reisul-ulema hutbom iz Tešnja, kao i određenim programskim sadržajima koji se dešavaju u okviru Islamske zajednice, te otkrivanjem temelja sultanske džamije u Rogatici, započeti obilježavanje Dana džamija, što će trajati cijele godine s intenziviranjem programskih aktivnosti u maju i junu.

Govoreći o samoj ideji izložbe, samoj spoznaji da sultanske džamije u BiH nisu adekvatno tretirane, te potencirajući angažman uposlenika kolektiva Gazi Husrev-begove biblioteke, njen direktor mr. Osman Lavić je naglasio:

- Ovom izložbom je obuhvaćeno 37 džamija na 11 panela. To su uglavnom džamije koje su restaurirane, obnovljene i koje u najviše slučajeva služe svojoj svrsi. Cilj je da vratimo sjećanje na ove džamije koje su u BiH građene na karakterističan način. Naime, građene su u tvrđavama ili u blizini tvrđava za potrebe posade tvrđava, a mogu se okarakterisati i kao državne džamije jer su finansirane iz državne blagajne, a dobijale su imena prema sultanima koji su tada bili na vlasti.”

Inače, džamije koje su izgradili osmanski sultani imaju poseban značaj u osmanskoj arhitekturi i nazivaju se Atik, Časna, Hunkjar, “selatin” ili “sultanske džamije”.

Direktor Lavić je informirao i da su neke od njih izgradili sultani u samoj prijestolnici carstva ili osvojenim pokrajinama, a one su bile simboli ekonomske moći, vjerskih osjećaja, svjetovne vlasti, pogleda na svijet i umjetničke sklonosti.

U BiH za vrijeme osmanske vladavine izgrađeno je više od 80 sultanskih džamija. Mnoge su tokom vremena porušene, a neke su obnavljane. Izložba predstavlja one koje su sačuvane i obnovljene, te i danas služe svojoj svrsi.Na izložbi se prisutnima obratio i Mirsad Kalajdžić, voditelj Odjela za evidenciju i standardizaciju u Rijasetu Islamske zajednice, koji je, govoreći o sultanskim džamijama, istakao kako su mnoge tokom vremena porušene, te da su neke od njih obnavljane.

- Neke su sačuvane i obnovljene te i danas uglavnom služe svojoj svrsi. Džamije širom Bosne i Hercegovine na najbolji način kazuju o višestoljetnom prisustvu islama na ovim prostorima. Postojanje vjerskih objekata pretpostavka je normalnog odvijanja vjerskog života. Hiljade izgrađenih džamija u našoj zemlji omogućilo je graditeljima da izraze svoje umijeće, kao i da načinom gradnje oslikaju društveno-političke i ekonomske mogućnosti - kazao je, između ostalog, Kalajdžić te dodao:

”Najveći broj džamija koje su porušene u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu su ponovo izgrađene. Precizno, ostalo nam je još neizgrađenih 79 džamija i 71 mesdžid. Prema centralnoj evidenciji Islamske zajednice, danas u Bosni i Hercegovini imamo 2.831 objekat, i to 1.918 džamija i 913 mesdžida.”

Džamije osvježavaju naša sjećanja

Otvarajući izložbu zamjenik reisul-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Enes Ljevaković u svom obraćanju je rekao:

”Čestiti ljudi danas s bolom gledaju nasilje i zlostavljanje vjernika u prostoru harema džamije Al-Aksa u Jerusalemu kao što se s bolom prisjećaju rušenja džamija tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Vođeni načelom objave Kurana časnog, muslimani skreću pažnju da je čovjeku naređeno da neprestano čuva i afirmira duhovne vrijednosti. U tom pogledu, džamije imaju posebno mjesto. Zato su ih muslimani gradili tokom cijele povijesti gdje god da su živjeli. Uz to, s najvećim poštovanjem su se odnosili prema svim drugim vjerskim hramovima. Povijest svjedoči o nenadmašnim primjerima takvog odnosa kojem su i bosanskohercegovački muslimani u najboljem svjetlu svjedočili.” Akcentiravši kako su džamije simboli naše slobode, zamjenik reisul-uleme Ljevaković je poručio:

„Džamije su simboli naše slobode. Bili smo slobodni i dostojanstveni u povijesti onoliko koliko smo u džamije ulazili i u njima Bogu sedždu činili. Također, džamije su mjesta koja čuvaju naše vrijednosti, tradiciju, osvježavaju naša sjećanja. Obilježavanjem Dana džamija IZ šalje poruku svima, snažno opominje i usmjerava prema dostojanstvu sagrađenom na principima vjere, morala i širenja dobra među ljudima.“

Izložba “Sultanske džamije u Bosni i Hercegovini” će biti otvorena do 7. juna ove godine.