Krikovi bolnog postajanja

Enes Karić, Krikovi: snatrenja, sjećanja, pamćenja, cviljenja, kajanja, dozivanja, ridanja, Ilum, Bužim, 2022., sv. I, 316 str.; Krikovi: sjećanja, čitanja, nekrolozi, putovanja, razgovori, strahovanja, nadanja, Ilum, Bužim, 2022., sv. II, 293 str.

Sazviježđe knjiga koje je napisao uvaženi akademik Enes Karić bogatije je za još jednu zvijezdu – riječ je o dvosvezačnom djelu pod naslovom Krikovi. Naime, već odavno, gotovo četiri desetljeća, autor ima nekoliko fascikli u koje pohranjuje svoje crtice i eseje bilježeći “krikove”. Na tim fasciklama je tintali-olovkom napisao “Krikovi 1.”, “Krikovi 2.”

A zašto baš Krikovi? “U strašnom bolu kriknuti, nekome ako se ima kome. Majci i ocu ako su živi. Djeci ako hoće krik poslušati. Bogu ako se smogne hrabrosti pred Njim kriknuti, i osoviti na svoje uzdanje pred Onim koji nade ne odbija… Teško je ne kriknuti u strašnom bolu, teško je krike uzaptiti u uzdahe,” kazuje Karić.

Kad je posrijedi sami sadržaj, odmah u prvoj rečenici autor spominje strahove. Nije ni čudo da često koristi prilog “strašno”, a naročito ističe “strah od smrti” zbog čega je čitao u toku života mnoge knjige o smrti i one koje rastjeruju strah od nje – usputno nam na um pada Ibn Sīnāova poslanica Rasprava o lijeku straha od smrti i liječenju zabrinutosti koja dolazi zbog toga – ali nikad se nije oslobodio tog straha. Kako veli, ni znanje o smrti, ni knjige o njoj, ni razne “antropologije smrti” koje je čitao mjesecima, nisu mu nimalo pomogle da spram smrtnog časa zaimadne ikakvu hrabrost, ili bilo kakav mir. Kao da je strah ona svepovezujuća nît koja drži na okupu bilješke

Krikova. Strahovanje se spominje i u podnaslovu drugog sveska. O strahu/strahovima piše sljedeće: “Čovjeka prati strah ili strahovi. Bolje reći: strahovi ne prate čovjeka kao nešto što je spolja, strahovi su u čovjeku, uvijek i mnogi, stalno, tik do njega, baš u njemu onako kako se klijanje nahodi u zrnu. Strahovi cijede čovjeka, drže ga na rubovima života, na rubovima radosti, uspjeha, spokoja, zdravlja, slave, sreće…” To što je strah sveprožimajući u

Krikovima, ne znači da nema i duhovitih slučajeva (o znakovitosti etimološke veze između duhovnosti i duhovitosti bi trebalo češće pisati), kao kad su autora zamolili da zapiše zapis, nakon čega je nene Zlata preselila na Onaj svijet. Otada ga niko više nikada nije u njegovoj biljanskoj dolini molio da pravi zapise.

Naravno, kao što smo već navikli od Akademika, na kraju svakog osvrta dolaze tri tačke. Iako on svaki rječito ispisuje raskrivajući blago bosanskoga jezika, ispoljavajući gdjegdje najdublja svoja osjećanja, čini nam se da nam ipak želi poručiti ono dizdarevsko Ali to nije sve, jer: Najveće je slovo što se samo sluti (Mak Dizdar, Kameni spavač).

Karić naglašava da bilježi “sve po istini”, ne uljepšava dobrim, ne pridodaje nikakvo zlo, zbog čega se čitalac koliko-toliko može osloniti na objektivnost ovih autobiografskih zabilješki u kojima se autor katkad igra promjenama iz prvog u treće lice – ako je čitaocu u ovako vrsnom djelu do nje uopće stalo. Možda je predmetne zabilješke suvišno opisati autobiografskim pošto Karić navodi u jednom intervjuu da sve što je do sada napisao (romane, eseje, dnevnike, uspomene, priče…) jeste, na neki način, izbliza ili izdaleka – autobiografsko, jer mu se teško oduprijeti.

Na nekim mjestima progovara i filozof iz Karića pa tako iznosi svoje mladalačke odgovore na velike tajne života, čovjekovu nejakost, bivanje strancem i sl. S tim da treba reći kako posebno prija što tekst u prvom svesku nije opterećen autorovim profesionalnim usmjerenjem, već govori prije svega kao tugaljivi ljudski dvonožac zagledan u dubine “nebeskog plavetnila”.

Zacijelo je zanimljivo čitati o susretima s važnim ljudima iz raznoraznih dijelova bijeloga svijeta koji su se ostvarili u polju nauke, kulture, politike, ekonomije itd. Ali ne samo o njima. Tako se u Krikovima nalazi i pismo koje je dobio poštom od kćerke svog šuraka koja je tada bila četvrti razred osnovne škole. Tu su isto tako krvavo ispisani reci u i o opkoljenom Sarajevu. Čitalac se nakratko iz ovog naizgled spokojnog vremena otisne u tamno razdoblje genocidne agresije.

Ono što, bez pretjerivanja, zapanjuje jeste Karićeva pastoralna iskrenost. On ne govori samo o svojim usponima, već i kratkotrajnim padovima, podrobno opisujući svoje neoprezne postupke koje će na kraju bilješke pokajnički osuditi.

(Iš)čita(va)jući Krikove imali smo dojam da cjelokupan sadržaj u potpunosti odgovara naslovu knjige. Otuda i ne čudi kad bi čitaocu zarosile oči prelazeći ulomke koji dirkaju žice na gitari boli. Također, vazda je prisutna Profesorova skromnost. Na tom tragu kaže: “Možete li zamisliti to na kako niske političke grane je bilo spalo Sarajevo i Bosna i Hercegovina kad sam ja mogao biti postavljen za ministra obrazovanja, nauke i kulture?”

Za razliku od prvog sveska koji je mnogo ličniji, u drugom čitamo o onome što je izazvalo naučnu ljubopitljivost čovjeka koji je svoja maštanja da postane doktor medicinskih nauka 1973. godine pustio niz Miljacku.

Zbog kazanog, ali i nekazanog, toplo preporučujemo za (iš)čita(va)nje ovo djelo koje na osobit način izrasta iz knjiga Boje višnje i Bogovo roblje, posebno onima čija opća kultura prelazi pragove prosječnosti i jednosmjernosti. Usto, Krikovi će biti dopadljivi i Karićevim studentima koji će imati priliku (u)vidjeti na koji način je njihov profesor stasavao kroz šezdeset i četiri godine života.

Na koncu, budući da je rekao kako njegovi ministarski dani, mjeseci, to jest, “nepune dvije ružne godine” zaslužuju da se iskreno opišu u jednoj zasebnoj knjižici, uoči sutrašnjeg rođendana želimo autoru dobro zdravlje pa da uskoro čitamo i o tom ministarskom iskustvu.