Bili su paradigma čestitosti

Slovo o Lutvi i Sabi Malanović iz Mehurića ponad Travnika je zapravo zapis o našim dobrim džematlijama i ujedno našoj teškoj povijesti

Želja mi je da na Preporodov goblen udjenem slovo o dvoje rahmetlija Lutvi i Sabi Malanović iz Mehurića podno Vlašića. Povod je bila velika dženaza rahmetli hadži Sabi koja se desila u martu 2022. godine, a na kojoj je bilo uleme i drugih uglednika iz mnogih krajeva naše zemlje. Njihov uzorni život i djeca koju su čestito odgojili glavni su poticaj za dolazak velikog broja ljudi na dženazu, njen posljednji ispraćaj sa Ovog svijeta.

Od Šemse do Skomorke

Lutvo i Saba su veoma mladi stupili u brak. Jedva da su imali po šesnaest godina. U to vrijeme porodice su bile kompaktne pa su imali od koga da uče i nauče. Lutvo je bio iz podvlašićkog sela Orahovo, a Saba iz komšijskog Skomorja. O njihovom zajedničkom životu sin Ibrahim-ef. Malanović kaže: „Otac je bio najstarije dijete. On je gotovo cijeli svoj život bio čoban. Bavili su se stočarstvom. Znao je da ovo zanimanje nije perspektivno za njihovu djecu, pa su njih dvoje činili sve da završimo škole i živimo lakši život od njihovog. Usprkos teškom čobanskom životu, uvijek je bio vezan za džamiju. I amidža Vehab također je bio stočar, a trojica njegovih unuka danas su imami. Budući da smo živjeli u zajednici, amidža Vehab bi, svake godine, pitao žensku čeljad da li imaju novog zlata, pa je brojao kace sira u podrumu i mlade i stare ovce, krave. Bio sam dijete, te u prvi mah nisam znao što on to radi. Međutim, kad bi, za ramazan, došao hodža u naše selo da predvodi teravijski džemat, on bi ga pozvao u sobu da nasamo porazgovaraju. Iz teke bi izvadio podatke imovnog stanja naše porodice da zajedno sračunaju koliko treba dati zekata, sadekatul-fitra. Majka je rođena u Skomorju godinu dana prije nego što je upisana. Bilo ih je desetero djece. Jedno je umrlo. Upisao ju je njen amidža, hodža u Zagrađu. Pošto se njen stariji brat zvao se Šemso, amidža je po dolasku u Mjesni ured izgovorio Šemsa i moju majku je neko upisao pod tim imenom. I to je ostalo. Međutim, kad je moj dedo Haso sreo tog matičara pitao ga je da li je to sa njenim imenom završeno, dobio je potvrdan odgovor. Zamolio ga je da umjesto Šemsa upiše ime Saba. Ne znam kako je do toga došlo, ali u rodnom listu moga brata piše da mu je majka Šemsa, a kod mene i ostale njene djece - Saba. Samo smo mi znali za ovu zavrzlamu

oko dvojnog imena. Dok je bila dijete njen dido je zazvao Šidkom i svi su je u selu znali kao Šidku. Čak je i ona pod stare dane govorila da se zove Šidka. Zvali su je Skomorka, po mjestu odakle je rodom. Saba je njeno pravo ime, a živjela je sa trećim, neupisanim imenom.“

Saba odbila preseljenje u slavonsku Gunju

Dok bi Lutvo sa stadom ovaca ljeti boravio na Vlašiću, a zimi na ravnicama tuzlanskoga kraja, Posavine, a pokatkada i Slavonije, Saba bi brinula o djeci. Tako je, jednom prilikom, boraveći s ovcama u Gunji, na lijevoj obali Sve, prekoputa Brčkog, Lutvo vidio džamiju i to mjesto mu se svidjelo. Budući da je imao dovoljno para pronađe i kapariše kuću i imanje s namjerom da sa porodicom preseli u ovaj slavonski gradić. S njim je tada bio i najstariji sin koji se već bio dobrano zamomčio i pomagao mu u poslu. Kad su razgledali kuću i imanje vrate se u svoje selo i obavijeste Sabu i ostale o ovoj nakani. O tome Ibrahim ef. kaže: „Kad se vratio kući moj brat kaže mami da tamo ljudi piju bunarsku vodu. Ona se, istog trena, suprostavila kupovini riječima: ‘Ja neću tamo’. Otac je poslije toga prekinuo kupoprodajni ugovor. Nana je rukovodila kućom. Jedno vrijeme u kući nas je bilo dvadeset četvero. Kad je dedo umro nena se konsultovala sa pametnim ljudima i imetak podijelila. I rekla da poslije te djelidbe nema priče. Jednom prilikom ode u Vitez i sazna da se prodaje kuća pored džamije. Želja mu je bila da djeca idu u školu ili da rade, da ne nastave čobanski posao, jer je on veoma težak. I tu da kaparu. Sav veseo kaže mami da je kuća pored džamije, uz samo mezarje. Nena rahmetli se pobuni i kaže: ‘Neš mi djecu dolje da svaki dan gledaju kako se kopaju kaburovi. Nećeš ti meni to. Ako ti voliš, neće djeca.’ Otac nije pririječio neni. Prekine kupoprodaju. Poslije toga otac kupi zemlju u Mehuriću. Nije htio zakopati temelj nove kuće dok ona nije dala blagoslov.“

Lutvo odbio penziju

Malanovići su u Mehuriću napravili veliku kuću sa četiri stana za četiri sina. Kad su saselili u Mehurić Lutvini prijatelji ga nagovore, budući da poznaje sve stočare sa ovog područja, da se zaposli u mjesnoj zadruzi kako bi mogao ostvariti penziju. Trebalo je da u Zenici, na pijaci, počne prodavati sir. Lutvo je prihvatio ponudu, i poštenjačina kakav je bio, mušterijama bi vagao više nego što treba, jer je uračunavao kaliranje robe. Kad su to vidjeli odgovorni iz zadruge rekli su mu da se ne vaga tako. Dođe kući i kaže suprugi Sabi šta se desilo u Zenici, te da mu, nakon nekoliko dana rada u zadruzi, pripremi čobansko ruho jer se vraća poslu čobana. Ibrahim efendija kaže: „Šemsudin Hubjar, zaposlenik u penzionom osiguranju, volio je mog oca, predloži mu da plaća doprinos kao poljoprivrednik pa da, kad stekne uslove, ima penziju. Otac moj mu je tada rekao: ‘Kako ću ja da primam penziju, a narod zna da nigdje nisam radio?!’ Otac ne htjedne. Kad smo doselili u Mehurić nije bilo džamije. On pokrene akciju i kaže mještanima da će odmah dati 30 ovaca da krenu sa sakupljanjem papirologije i gradnjom. U kući hodže Fehim-ef. Hodžića, a mi smo ih zvali Dupkinići, razgovarali su i o tome da kupe plac za džamiju. Hodža je odmah ponudio plac kao svoj vakuf. I tako su krenuli. On je i dalje bio i čoban i jedan od glavnih akcijaša na džamiji. U šezdesetim godinama dobije šećer i početk parkinsonove bolesti. Sa dvjema rukma bi držao čašu. To je trajalo 7-8 godina. Ja sam već bio u Sloveniji. Dođe on kod mene i odvedem ga kod doktora

Mensura, porijeklom iz Brčkog, koji se bavio akupunkturom. Pregleda ga on i predložio mu da počne udijevati konac u iglu, jer se jedino tim treningom to može popraviti. Ili da počne plesti čarape. Otac krene pravit tapiserije, levhe, serdžade. Radio je i drhto. Jedan dan je doživio moždani udar. Odmah je smješten u bolnicu. Ujutro kad je ustao osjećao je jaku žeđ. Ušao je u kupatilo i uzeo čašu da se napije. Čašu je nosio u ruci. Mislio je da je umro. Dođe doktor i on mu ispriča da mu se nakon 12 godina ruke ne tresu. On mu je rekao da je udarom pročepilo tamo gdje se stvaralo to začepljenje. Kad je došao kući pije kahvu iz findžana.“

I za vrijeme rata kuća supružnika Malanović bila je otvorena za narod. Muftija mr. Nusret-ef. Abdibegović prisjetio se jednog detalja kad je bio travnički muftija: „U ratu mi je, jedne večeri, poslije akšam namaza, hadži Lutvo pokucao na vrata i donio mi kućnu beslemu, a to podrazumijeva brašno, ulje, sir, maslo. Popili smo kahvu i družili se. Na odlasku mi je rekao: ‹Ovo sam ti donio, jer ne smije ti čeljad biti gladna.› Porodica Malanović je oduvijek prijateljevala s ulemom.“

Oboje su doživjeli duboku starost. Lutvo je preselio u 86., a Saba u 89. godini života. Lutvo je tri puta bio na hadžu, a Saba dva puta.