Oholost

Oholost je jedna od najopasnijih, najrazornijih i najpogubnijih osobina ljudske duše. Njezine posljedice su mnogostruko negativne na dunjaluku i ahiretu. Zato se u Kur’anu oholost na više mjesta žestoko osuđuje, a oholim osobama najavljuje udaljenost od Božijega rahmeta na oba svijeta. Također, naš najbolji uzor, Allahov Poslanik, alejhi selam, u više svojih hadisa govori o opasnosti oholosti i njezinim katastrofalnim posljedicama. Islamski učenjaci u svojim djelima upozoravaju na ovu opasnu osobinu ljudske duše objašnjavajući njezinu suštinu, faktore koji podstiču oholost te načine na koji se ona liječi. Jedan od najprodubljenijih pristupa fenomenu oholosti ponudio je imam Gazali u svome Ihjā’u. U posebnom kitabu tog velikog djela on oholost tretira na jedan sveobuhvatan način (vidi: Ihjā’, Knjiga 6, 441-584).

Ko je ohol čovjek

Najbolju definiciju oholosti nalazimo u hadisu Muhammeda, alejhi selam, u kojem se ona definira na sljedeći način: ‘’Oholost (kibur) je omalovažavanje istine (betaru l-hakk) i potcjenjivanje ljudi (gamtu n-nas)’’ (Muslim: 131). Pod riječju betar misli se na ljudsku okrutnost ili obijesnost u trenucima dobra i bogatstva. Dakle, tada oholi čovjek pokazuje svoju oholost prema svakome umišljajući svoju neovisnost od bilo koga drugoga. U tom stanju on ne samo da ne želi čuti glas Istine već je nastoji i omalovažiti, zaobići ili suzbiti. Istina mu nije cilj, već nešto sasvim drugo. On ne želi ničiji savjet, ako mu ga neko i uputi, glatko ga odbija, zapravo, sebi umišlja da je on jedini taj koja moži druge savjetovati, a kad to čini, čini na jedan izrazito grub način. Zato će imam Gazali dati jednu jednostavnu ali preciznu definiciju oholog čovjeka: ‘’Svako onaj ko sebe smatra boljim od drugog Allahovog stvorenja – ohol je.’’ (Gazali, Početak upute na Pravi put, 89-90).

Put ka nevjerovanju

Oholost je svojstvo prokletoga Iblisa, jer je on prvi koji se uzoholio: On (Iblis) odbi (ebā), uzoholi se (vestekbere) i postade nevjernik (ve kāne minel-kāfirīn) (Bekara, 34). Riječ je o Iblisovom odbijanju da učini sedždu poštovanja ili pozdrava Ademu, a.s. Ovim riječima kao da je opisan put odlaska u nevjerništvo. Prva faza na tom putu jeste odbijanje. Takvi ljudi uopće ne žele da slušaju druge, oni samo sebe slušaju, odbijaju sve što od drugih dolazi. Logična posljedica takvog ponašanja jeste oholost, koja onda završava u nevjerništvu, jer ohole osobe sebi umišljaju da im niko ne treba pa se tako i ponašaju. Prema tome, onaj ko se oholi slijedi šejtanov ahlak, a ne ahlak plemenitih meleka koji su vazda pokorni svome Gospodaru!

Opasnost od trostrukog ‘’ja’’

Iz slučaja prokletog Iblisa (v.: E’raf, 11-12; Sād, 76) možemo prepoznati opasnost od dvije stvari. Prva se krije u opasnosti korištenja pogrešnom analogijom. Zato su naši prethodnici (selef) kazali da je prokletnik Iblis prvi koji je upotrijebio analogiju (kijās) i da je upravo ona uzrok da su ljudi počeli obožavati nešto drugo mimo svevišnjeg Allaha. Ovdje je riječ o pogrešnoj ili neispravnoj analogiji, a ne o analogiji kao takvoj. Druga stvar iz koje proizlazi opasnost jeste ljudsko ‘’ja’’. Tim ‘’ja’’, odnosno, kako veli imam Ibnul-Kajjim, trostrukim ja: ‘’ja’’ (ene), ‘’meni’’ (lī), ‘’moje’’ (‘indī), iskušani su Iblis, Faraon i Karun. Iblis je rekao: Ja (ene) sam bolji od njega; Faraon pita svoj narod: Zar meni (lī) ne pripada carstvo u Misiru?! (Zuhruf, 51). Karun je kazao: Ovo što imam stekao sam znanjem svojim (‘indī) (Kasas, 78). Najbolje što čovjek može da kaže o svome ‘’ja’’ jesu, naprimjer, riječi: ‘’Ja sam grešni rob koji se kaje i priznaje svoje grijehe!’’ O tome da mu nešto pripada čovjeku je najpreče da kaže: ‹›Meni pripada grijeh, pripada mi siromaštvo, pripada mi poniznost!›› O tome da je nešto ‹›moje›› najpriličnije su riječi (Allahovoga Poslanika, alejhi selam): ‘’Bože, oprosti mi moju neozbiljnost, moju šalu, moj grijeh, moju namjeru, jer sve je to – moje!’’ (Zadul-me’ad, 2/428).

Manifestiranje oholosti

Više je načina na koje se manifestira osobina oholosti. Ona se ispoljava i na određenim čovjekovim karakteristikama. Ohol čovjek je smrknut u licu, druge gleda poprijeko, onako pognute glave i ispodoka, sjedi prekrštenih nogu ili naslonjen na lakat. Svoju oholost ispoljava u načinu govora, glasu i njegovom tonu, kao i načinu izražavanja i kočopernom hodu. Ohol čovjek je, kako ističe imam Gazali, onaj kod koga se nađu svi ovi pokazatelji zajedno, ali i onaj kod koga se nađu samo neki od njih.