Sveti mjeseci i post dana Ašure

Na kraju smo ove 1443. hidžretske godine, koja inače, kao i svaka druga, završava i počinje u svetim mjesecima, s obzirom da su njena posljednja dva mjeseca zul-ka’de i zul-hidždže sveti mjeseci, a i prvi mjesec u hidžretskoj godini, mjesec muharrem, je također sveti mjesec.

Pored ova tri sveta mjeseca koji su jedan za drugim, četvrti sveti mjesec je mjesec redžeb, koji je inače sedmi mjesec po redu u hidžretskoj godini.

Na to ukazuje kur’anski ajet u kojem Allah, dž.š., kaže: “Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta, to je prava vjera. U njima sebi zulum ne činite!” (Sura Tevba, 36)

Kako se sevapi i nagrada za dobra djela koja se učine u svetim mjesecima uveličavaju zbog svetosti ovih dana, tako isto se i kazna za grijehe počinjene u ovim svetim mjesecima povećava, na što ukazuje većina učenjaka. Muhammedov, s.a.v.s., vjerozakon je potvrdio svetost ovih mjeseci pa u hadisu koji prenosi Ebu Bekr, r.a., stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., na Oprosnom hadžu rekao: “Zaista vrijeme kruži u svome obliku otkako je Allah, dž.š., stvorio nebesa i Zemlju, godina ima dvanaest mjeseci, četiri od njih su sveta, tri su jedan iza drugog: zul-ka’de, zul-hidždže i muharrem, i redžeb plemena Mudar, koji je između dva džumadija i ša’bana.” (Ahmed)

Ovi sveti mjeseci su na Arabijskom poluotoku poštovani još u džahilijetskom vremenu, pa se u njima nije ratovalo i nije se činio zulum, kako bi se obredi hadža i umre mogli nesmetano obavljati i kako bi se hadžije mogle bezbjedno vratiti u svoja mjesta. Također je ova svetost koristila ljudima da nesmetano mogu putovati sa svojim trgovačkim karavanama iz jednog predjela u drugi a da ih niko ne napada.

Od najvažnijih ibadeta koji se obavljaju u svetim mjesecima je obred hadža koji se obavlja u mjesecu zul-hidždžetu. U ovim svetim mjesecima se nalazi deset najodabranijih dana u godini, a to su prvih deset dana mjeseca zul-hidždžeta. U tih deset dana su i najbolji i najodabraniji dani u godini, a to su Dan Arefata i prvi dan Kurban-bajrama.

Molim Allaha da ukabuli hadžijama hadž, a i svima nama sve ostale ibadete koji se čine u svetim mjesecima kao i van njih. Kao što Ga molimo da nam smrtni čas dođe kada je to najbolje za nas, a posebno nakon lijepo završenog ibadeta ili dobrog djela koje smo učinili. Koliko su ranije generacije poštovale i uvažavale svete mjesece, brinuli se da im djela budu primljena i da najbolja od njih budu ona posljednja koja su uradili, govori i činjenica da su smatrali poželjnim da im smrtni čas dođe nakon učinjenih ibadeta, poput ispoštenog ramazana, ili nakon povratka s hadža, i govorilo se: „Ko tako umre, bit će mu oprošteni grijesi.“

Vjernik uvijek žudi činjenu dobra i neće se toga zasititi sve dok mu, ako Bog da, ne bude posljednje počivalište Džennet, s Allahovom milošću.

Stoga podsjećamo i sebe i sve naše poštovane čitaoce da je pred nama prilika da novu hidžretsku godinu otpočnemo s jednim specifičnim ibadetom – sunnetom, a to je dobrovoljni post u prvom hidžretskom mjesecu - muharremu. Pejgamber, s.a.v.s., je rekao: “Najbolji post nakon ramazanskog posta je dobrovoljni post u mjesecu muharremu.” (Muslim, 1173). Neki čovjek je pitao Poslanika s.a.v.s.: „Koji mjesec mi preporučuješ da postim poslije ramazana?“Poslanik mu odgovori: „Ako hoćeš da postiš poslije ramazana, posti mjesec muharrem; jer zaista je to mjesec u kojem se Allah, dž.š., smilovao jednom narodu (Musaov, a.s., narod, kada ih je Allah, dž.š., spasio od Faraona) i u njemu će se smilovati i drugim narodima.” (Ahmed)

Posebno naglašen post u ovom mjesecu je post desetog dana, Dana Ašure, za koji se obećava posebna nagrada:

Ebu Katade, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitan o postu Dana Ašure (desetog dana mjeseca muharrema), pa je rekao: “Post Dana Ašure čisti (male) grijehe počinjene u prošloj godini.” U drugoj predaji se kaže: “Post Dana Ašure, nadam se da će Allah, dž.š., zbog njega oprostiti grijehe u prethodnoj godini.” (Muslim) Bejheki, rahimehullah, kaže: „Koga zadesi ovaj post s grijesima koje je počinio, bit će mu oprošteni ti grijesi, a ako nekom grijesi budu oprošteni zbog drugog dobrog djela koje je počinio, tome će se povećati deredže/stepeni.“

Ibn Abbas, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada je došao u Medinu zatekao Židove da poste Dan Ašure, pa ih je upitao: „Kakav je ovo dan što ga vi postite?“Oni odgovoriše: „Ovo je veličanstven dan, u kojem je Allah, dž.š., spasio Musaa, a.s. i njegov narod a potopio je Faraona i njegov narod, pa ga je Musa postio iz zahvalnosti Allahu, dž.š., te ga i mi postimo.“Muhammed, s.a.v.s., na to reče: „Mi smo preči Musau od vas, pa je Muhammed, s.a.v.s., postio taj dan i naredio da se posti.

Ibn Abbas, r.a., ovako opisuje Pejgamberovo, s.a.v.s., isticanje važnosti posta tog dana: “Nisam vidio da je Pejgamber, s.a.v.s., ijednom danu pridavao više važnosti u dobrovoljnom postu od Dana Ašure, niti ikojem mjesecu osim mjeseca ramazana.”

Naši lijepi prethodnici i ranije generacije su nastojale da poste ovaj dan i da ih ne maši taj veliki sevap, pa su ga pojedinci postili čak i na putu (kada su musafiri). Ibn Redžeb je rekao: Ramazan ima druge dane koji se zbog puta (musafirliku) mogu napostiti, ali Dan Ašure kada prođe se ne može nadoknaditi.

Ibn Abbas, r.a., kaže: Kada je Poslanik s.a.v.s. postio Dan Ašure i naredio da se posti, ashabi su mu rekli: Poslaniče, to je dan koji slave i veličaju Židovi i kršćani? Poslanik na to reče: Ako doživim sljedeću godinu postit ću, ako Bog da, i deveti dan (mjeseca muharrema, kako bi se razlikovao od njih). Ibn Abbas kaže: Nije nastupila naredna godina a Poslanik, s.a.v.s., je već bio preselio na ahiret.

Ibn Hadžer kaže: „Post Dana Ašure može biti na tri načina i stepena: da se posti samo deseti (10.) dan mjeseca muharrema, bolje od toga je da se posti deveti i deseti (9. i 10.) dan, i treće je da se posti deveti, deseti i jedanaesti (9, 10. i 11.) dan mjeseca muharrema.

Shodno navedenom, jasno se izdvaja zaključak da su prvi muslimani trinaest godina imali individualnu odgovornost, odnosno da su preferirali samoodgoj, a da su tek poslije tog perioda deset godina gradili zajednicu, džemat i državu.

Uetimološkom smislu hidžra označava seobu, iseljenje, (pre)seljenje, napuštanje, dok u terminološkom smislu predstavlja preseljenje Muhammeda, s.a.v.s., i ashaba iz Mekke u tadašnji Jesrib (današnju Medinu), a koja se dogodila 16. jula 622. godine po gregorijanskom kalendaru. Posebnost realizacije ovog događaja predstavlja činjenica da je poslanik Muhammed, s.a.v.s., posljednji napustio Mekku sa svojim prijateljem Ebu Bekrom, r.a., i time pokazao kako pravi lider postupa sa svojim narodom. Naravno, Hidžra nije napamet organizirana, nego je do u detalje osmišljen put od napuštanja Mekke do dolaska u Medinu. Međutim, u ovome tekstu nećemo opisivati historijske činjenice samoga događaja, nego ćemo se zadovoljiti nekim značajnijim porukama same hidžre.

Značaj Hidžre

Uzmemo li u obzir da povijest islama obilježava značajne datume, poput: početka Objave Kur’ana, bitaka na Bedru, Uhudu, Hendeku, osvajanja Mekke i dr., ali odlukom halife Omera ibn el-Hattaba, r.a., Hidžra označava početak računanja vremena po lunarnom kalendaru i označava muslimansku eru, onda je jasno koliko je tadašnjim muslimanima bila značajna Hidžra i koliku su pažnju posvetili ovome događaju.

Ova odluka je imala za cilj i da se početkom svake hidžretske godine izvrši svojevrsna analiza stanja u muslimanskom svijetu i ukaže na neke osnovne kratkoročne i dugoročne planove za predstojeći period. Svakako, za posljednje mjesece hidžretskog kalendara halifa je uzeo dane hadža, kada je posebna prilika da se muslimani iz svih krajeva okupe na jednom mjestu i predstave svoje probleme, rješenja i sugestije, a isto tako posebna prilika halifi da ukaže na važnosti koje slijede.

Shodno tome, ispraćaj jedne i doček druge hidžretske godine je posebna prilika za svakoga vjernika, da izvrši samoobračun, analizira svoje godišnje stanje i uspostavi određene ciljeve za nerednu godinu.

Zajednicu grade kvalitetni pojedinci

Historija islama nas upoznaje da su i islamski učenjaci također uzimali Hidžru kao prekretnicu u klasifikaciji i analizi kur’anskih ajeta i danas poznajemo sure i ajete koji označavaju mekanski period (predhidžretski) i medinski period (posthidžretski). Ova osnovna podjela ajeta na one koji su objavljeni u Mekki i one koji su objavljeni u Medini olakšava da hronološki analiziramo sami tok Objave.

Takvom analizom primijetit ćemo da su kur’anski ajeti objavljeni u Mekki usmjereni na pojedinca, njegovo ponašanje i obaveze. U ovome periodu (prije Hidžre) poslanik Muhammed, s.a.v.s., je, upravo, djelovao na individualnu svijest ashaba. Praksa pokazuje da su i ashabi pretežno bili posvećeni individualnim djelima, te da su bili usmjereni na samoodgoj. Naravno, pogrešno bi bilo kazati da u ovome periodu nije bilo kolektivnog djelovanja, ponekad su imali određene kolektivne susrete, ali to nije predstavljalo kolektivnu odgovornost kakva je poznata u Medini. Medinski period, nakon Hidžre, poznaje uspostavu države, pisanje ustava, gradnju džamije, formiranje vojske, obavezu namaza i dr. kolektivne radnje koje nisu bile prisutne u mekkanskom periodu, a koje su obavezivale svakog muslimana da bude učesnik i kreator istih.

Shodno navedenom, jasno se izdvaja zaključak da su prvi muslimani trinaest godina imali individualnu odgovornost, odnosno da su preferirali samoodgoj, a da su tek poslije tog perioda deset godina gradili zajednicu, džemat i državu. Ova Božija Mudrost da se prvo uspostavi mala zajednica kvalitetnih pojedinaca, a tek poslije da se ti pojedinci nađu na čelu jedne ogromne zajednice je jedna od najboljih poruka Hidžre. Svaka aktivnost počinje od pojedinca, pa ukoliko zajednica počiva na kvalitetnim pojedincima onda je takvoj zajednici zagarantovan uspjeh, a ukoliko individualna svijest nije dobro razvijena onda i zajednica nema dobar prosperitet. Najilustrativniji primjer tome jeste kur’ansko kazivanje o Musau, a.s., i njegovom narodu Benu Israil. S obzirom da je narod Musaa, a.s., zapostavio individualnu svijest to se odrazilo na kolektivnom uspostavljanju države, te su četrdeset godina lutali pustinjom.

Muhadžir je i onaj ko ostavi ono što ga se ne tiče

Kur’an sadrži naredbe i zabrane za čovjeka, te ga time upućuje na ono što je dobro za njega (tajjibat), a odvraća ga od onoga što je neprirodno i loše po njega (habais). Samim tim, ono što je uzvišeni Allah čovjeku naredio je ono što ga treba interesovati u životu, a ono što je Gospodar zabranio to ne treba da ga se tiče.

Abdullah b. Omer, r.a., prenosi da je poslanik Muhammed, s.a.v.s., rekao: „Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su sigurni drugi muslimani, a muhadžir je onaj ko se kloni Allahovih zabrana.“(Buhari i Muslim) Ovaj, i brojni drugi slični hadisi, vrlo često upozaravaju čovjeka na međuljudsku korespodenciju. Pravi musliman jeste onaj ko osigura druge ljude od sebe samoga, odnosno koji svojim karakterom pokaže drugim muslimanima da su sigurni i u njegovome vokabularu i praktičnim djelima.

Drugim riječima kazano, pravi musliman neće dozvoliti da bilo šta govori što se njega ne tiče, niti će dozvoliti da se u njegovom prisustvu priča o drugome, te njegova djela će biti usmjerena na pomoć drugome muslimanu, a nikako na činjenju štete. Muhadžir je onaj koji se kloni svih Božijih zabrana, a koje opet imaju ibadetsku vezu sa uzvišenim Allahom i međuljudsku vezu s drugim ljudima. Iskreni muhadžir će biti svjestan da i jedna i druga zabrana imaju istu težinu, te da su propisane i jedna i druga Kur’anom i hadisom, a da su i jedna i druga podjednako teške. Koliko je značajno ne griješiti i kloniti se grijeha ibadetske forme, toliko jednako je značajno ne griješiti u međuljudskim odnosima.

Umjesto zaključka poruka iz pećine Sevr

Na kraju da navedemo rečenicu koju je Poslanik, s.a.v.s., kazao svome prijatelju Ebu Bekru, r.a., tokom boravka u pećini Sevr. Naime, kada su Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr, r.a., napustili Mekku za njima su krenuli idolopoklonici da ih sustignu i ubiju. Odlukom Poslanika, s.a.v.s., njih dvojica se skrivaju u pećinu Sevr, na izlazu iz Mekke, i tu čekaju svoju sudbinu. Poslanik, s.a.v.s., je primijetio da je Ebu Bekr, r.a., uplašen i da se ne može smiriti pa mu je kazao: „Ne brini, Allah je sa nama!, pa je Allah spustio smirenost na druga njegova...“(Tevba, 40)

Istu poruku je uzvišeni Allah uputio Musau, a.s., i njegovome bratu Harunu, a.s., koji su osjetili strah u susretu s faraonom bojeći se da ih na muke ne stavi, pa su dobili ohrabrenje od uzvišenog Allaha: „Ne bojte se! – reče on – „Ja sam sa vama, Ja sve čujem i vidim.“(Taha, 46) Ko se čvrsto osloni na Allaha njemu nijedna vojska niti bilo koji faraon ne mogu nauditi.