Iluzije nemoguće budućnosti

U ovom članku opisujemo povijest Mekke nakon dolaska plemena Džurhum. Ovo pleme je u Mekku došlo nakon Hadžere i Ismaila, a pripadnici ovog plemena vodili su porijeklo od loze Kahtān iz Jemena

Allah sigurno neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostit će kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan. Oni se mimo Allaha ženskim kumirima i idolima klanjaju, a ne klanjaju se drugom do šejtanu – prkosniku, prokleo ga Allah! A šejtan je povikao: - Ja ću se sigurno potruditi i svojski težiti da dio Tvojih robova preotmem sebi i navodit ću ih sigurno lažnim nadama i zbilja ću ih zabludi voditi i doista ih pustim željama mamiti, pa im onda neizostavno naređivati i oni će stoci uši rezati i još ću im sigurno narediti pa će pokušavati da Allahova stvorenja mijenjaju i preinačavaju! A onaj ko za zaštitnika i prijatelja šejtana uzme, taj će sasvim propasti i sigurno je propao! Šejtan svojim sljedbenicima i ljudima obećava i pustim željama i lažnim nadama ih zavarava. A sve što šejtan obećava samo je iluzija i fatamorgana. Takvima će stanište i prebivalište biti Džehennem i iz njega spasa neće naći i biti. (Nisa, 116-121) Riječ iluzija ima korijen u latinskom glagolu illudere što znači igrati se, titrati se, varati. U psihološkom određenju to je obmana osjećaja izazvana iznakaženim, iskrivljenim i iščašenim primanjem utisaka iz stvarnosti. U životu iluzija je neutemeljena nada, neostvariva mašta, tlapija, samoobmana, privid, prividnost i priviđenje, varka, zavaravanje, prevara, uobrazilja, uobraženje, umišljaj i zamišljaj, utvara i prikaza, umišljanje, pričin, zabluda, fikcija, nedostižan ideal, sanjarije, duhovna šizofrenija, politička utopija i somnabulizam. Iluzoran čovjek je onaj insan koji je varav, varljiv, bezizgledan, besmislen, neostvarljiv i samoumišljen. Sve su iluzije neizmjerno opasne, ali iluzije u duhovno-religijskoj ravni iznutra i državno-političkoj ravni izvana su najopasnije i najpogubnije, pogotovo u svijetu kao slika (Heidegger) i svijetu simulakruma (Baudrillard). Kada je u pitanju duhovno-religijska iluzija u državi Nepal, dio naroda vjeruje u živu žensku boginju. Te žive boginje, kada odrastu ništa ne rade, ne smiju nogama stajati na zemlji i prije se nisu mogle i smjele udavati. Takva jedna, po njihovom vjerovanju, može se vidjeti u dvorištu Kumara Bahari palače. Boginja Taleja, uvrijeđena od Nepalaca odlučila se da im više ne dolazi, već da ih štiti i čuva putem svoje inkarnacije (avatara) koja će se zvati Kumara Devi. Svaka djevojčica, čak i iz nižih kasti može postati Kumara Devi. Nju biraju i ustoličuju njihovi sveštenici tako što obilaze sela i pod zastrašujućim maskama traže djevojčice (kandidatkinje od 3 do 4 godine, koje ih se neće (bez obzira na maske) uplašiti, koja je lijepa, zdrava, bez ožiljaka ili mladeža i ispunjava još dvadesetak uslova. Odabranu djevojčicu svećenici odnesu u palaču gdje je presvlače, šminkaju i uređuju kao princezu. Ali, pošto je, neuzubillah, božica ne smije stopalima da dodirne zemlju, nego se povremeno izlaže posjetiocima tako što je nose i iznose na okruglim i pozlaćenim nosiljkama na neku svečanost. A i to samo trinaest puta godišnje. Za vrijeme vjerskih praznika pronosaju je ispred kralja (dok je država bila kraljevstvo), koji se jedino njoj klanja pošto je boginja u živom liku djevojčice. Nakon što ispusti prve kapi krvi i uđe u ženske mjesečne cikluse, najčešće u 12. godini, boginja više ne obitava (useljena) u tijelu djevojčice, vraćaju je porodici, a svećenici po istoj proceduri idu da traže i proglase novu Kumara Devi. Dugo se kroz povijest održalo pravilo da se bivše božice ne smiju udavati, jer se vjerovalo da će mladoženja ubrzo umrijeti, ali taj običaj danas je prevaziđen, a ni mladoženje ne umiru. Ovo je klasičan primjer i povijesni dokaz kako svećenici projektiraju i proizvode ženska božanstva. Na slične pojave projektiranja, imenovanja i proizvođenja fiktivnih božanstava upozorava Jusuf, a.s., svoje ashabe – drugove u zatvorskoj ćeliji skoro prije četiri hiljade godina: O drugovi moji tamnički u tamnici, da li su bolji svakojaki gospodari i raznorazna božanstva ili Allah, Jedini i Svemoćni, Koji nad svima bdije! Oni kojima se mimo Allaha klanjate i robujete, samo su fiktivna imena koja ste im nadjenuli i dali vi i vaši preci. A Allah o njima nije objavio i spustio nikakva jamstva i dokaza. Konačna presuda i sud samo Allahu pripada. On je naredio da se samo Njemu klanjate i robujete. To je jedina prava, ispravna i neizbrisiva vjera, ali većina ljudi toga nije svjesna i ne zna to. (Jusuf, 39-40) Kao što prokleti šejtan epigone veže i zakiva za nepovjerljive ideale prošlosti, dunjalučare utapa i ugušuje u sadašnjosti tako utopiste uzdiže u blistavu i svijetlu i nikada ostvarivu budućnost. Po definiciji oni brišu i osuđuju prošlost i svim silama se bore i ratuju protiv sadašnjosti i stvarnosti. Od razdoblja humanizma i renesanse nameće se i podmeće se pitanje i ideje razvoja i progresa. Upravo u humanizmu ustanovljuje se mišljenje i sud da postoji opći linearni i nezaustavljivi napredak i progres čovječanstva bilo kroz razvoj i kretanje ideja i duha (kod idealista) ili kroz razvoj materijalnih proizvodnih snaga u okviru društvene proizvodnje. U novom dobu moć i vlast ne pripada očevima i ne važi više deviza Odakle smo krenuli mi ćemo se tamo vratiti. Vlast, ugled i ideali više ne pripadaju očevima nego sinovima. Ne važi više ciklična teorija razvoja društva klasičnog svijeta, nego teorija neumitnog i neprestanog razvoja bilo na duhu, na nauci, na materijalizmu, umjetnosti, civilizaciji i kulturi. Napoleon će kazati da javnim, društvenim i političkim životom više neće, kao do sada, upravljati ni sudbina ni Bog, nego politika. Takva politika pokušava prekinuti sve veze s tradicijom, sudbinom, očevima i Bogom. Marx će čak napisati: „Tradicija nas pritišće kao što mora pritišće mozak.“Po šejtanovom obećanju: Kunem se da ću ih na Tvom pravom putu presretati, pa ću i sprijeda (iz nemoguće budućnosti) i straga (kao epigone), i s desna, i s lijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti! (E’raf, 16-17). Na teorijskom planu dolazi do sukoba između tradicije i inovacije, a na ravni međuljudskih odnosa dolazi do nemilosrdnog razračuna djece s roditeljima. Mašta, želje i iluzije potiskuju kontinuitet memorije i povijesnu praksu i iskustvo. U svijetu postoji i priznaje se samo novum i promjena. Vrijednost je ono što pripada hodu vremena. Samo preko muzeja moguće je očuvati prošlost u sadržajima i formama. Umjesto univerzalne slobode, politika budućnosti, preko globalizacije sve nas pretvara samo u konzumente iste boje i arome. Gomilanje stvari nije upotpunjavanje ka usavršavanju nego iznevjeravanju bez slobode.

Poznato je da se cijela Arabija naselila plemenima iz Jemena - Jemen je bio kolijevka drevnih civilizacija tog podneblja - koja su se u migracijama kretala sa juga prema sjeveru. Dvije karavane plemena Džurhum su se po povratku iz Šāma zaustavile u donjem dijelu doline. Primijetili su kako ptice kruže oko izvora vode i kako se uz izvor nalazi šator u kojem su nastanjeni majka i malim sin.

Korijeni sežu do Hūda, a.s.

Pleme Džurhum je jedno od starih arapskih plemena. Vjerovatno im korijeni sežu do Hūda a.s. Ismail, a.s., se u suživotu sa plemenom Džurhum podučio čistom arapskom jeziku, a kada je uzrastao oženio se djevojkom iz ovog plemena, po imenu ‘Ammāra bint Seī’d b. Usāme. Ona je bila prva žena Ismaila, a.s., s kojom se razveo na preporuku svoga oca Ibrahima, a.s., (Buharija, Kazivanje o vjerovjesnicima, 2/3364). U različitim izvorima se spominju i njena različita imena (Hidā’ bint Sa’d, Huba bint Es’ad ibn ‘Imlik, i dr.). Potom će se Ismail a.s., oženiti drugom djevojkom iz istog plemena. Spominje se da je njeno ime bilo Sāmā bint Sa’d. I ona se u različitim izvorima spominje pod različitim imenima (‘Atika, Bešāma bint Mehelhel ibn Sa’d ibn ‘Avf, Džedda ibn Hāris ibn Mudād). Različita imena se navode u knjigama Sīre od Ibn Hišama, El-Ezrekija, Ibn Hadžera i drugih koji su se bavili ovim pitanjem. Ibn Hadžer kaže da se kroz literaturu spominje čak osam različitih imena i četiri različita njena porijekla. Uglavnom, tako su se neplodne doline i brda Mekke počele naseljavati potomcima Ismaila a.s., i plemena Džurhum. Ismail a.s. je imao 12 sinova od kojih će se kasnije razroditi 12 arapskih plemena, a to su: Nebābit (Nābit), Kidar, Edbil, Mibsam,

Mišma’, Dumma, Messa, Hadar, Tejma, Jetur, Nafiš i Kidma. Oni se u islamskoj literaturi često nazivaju Arapi iz loze Adnāna. Adnān je bio jedan od pra-pra-djedova Muhammeda, a.s. Poznat je hadis Poslanika, a.s., koji govori o ovom plemenu gdje se kaže da je Allah dž.š., iz loze Adnāna odabrao pleme Kināne, od Kināne je odabrao pleme Kurejš, od Kurejša rod Hāšim, da bi od Hāšima bio odabran Muhammed, a.s. Prvi stanovnici Mekke su ujedno bile i prve nove hadžije. Oni su nakon ponovne izgradnje Kābe počeli sa tavafom i ibadetom koji je bio zaboravljen dugi niz godina.

Vjera plemena Džurhum

Pleme Džurhum je dugo vremena slijedilo ispravnu vjeru koju su preuzeli od Ismaila, a.s. Međutim, vremenom su se počeli udaljavati od izvornog učenja islama. U vrijeme dok je plemenski vođa bio Muḏāḏ b. ‘Amr b. el-Hārise zabilježeno je da su pripadnici ovog plemena širili strah u Mekki i njenoj okolini. Napadali su druga plemena, krali tuđu imovinu i skrnavili svetost prostora Harema na razne druge načine. Muḏāḏ b. ‘Amr ih je pozivao da se vrate ispravnom putu ukazujući im na sudbinu koja je zadesila narode Hūda, Sāliha i Šu›ajba, a.s. Njegovi pozivi nisu urodili plodom tako da je Muḏāḏ b. ‘Amr jedne prilike odlučio da vrelo Zemzem, koje je bilo izvor života u Mekki, zakopa. Poklopio ga je sa dvije zlatne statue gazela koje su se nalazile uz Kābu. Njih je ranije Kābi poklonio perzijski kralj Sāsān (osnivač Sasanidskog carstva). Učvrstio ih je u zemlji sabljama. Tako je voda iz izvora prestala teći.

Djed Muhammeda, a.s., ‘Abdulmuttalib će mnogo godina kasnije otkopati ovo vrelo i pronaći blago koje je Muḏāḏ b. ‘Amr tom prilikom zakopao.