Penzionisani imami koji ne mogu pribaviti sebi nešto finansija, socijalni su slučajevi

Penzionisani imami govore

Mehmed-ef. Delić radni je vijek proveo u džematima u Brnjicu i Obrima kod Kaknja, a njegovi ezani i salavati se puštaju s mnogih munara u Bosni

Mehmed efendija, koje godine otišao u zasluženu penziju i koliko je imamska penzija dostatna da on i njegova porodica, u moru poskupljenja, prežive?

Mehmed ef. Delić: U prijevremenu invalidsku penziju otišao sam 2005. godine nakon što sam, poslije preživljenog infarkta srca, bio podvrgnut operativnom zahvatu. Džemat je predložio da obavljam određene aktivnosti dok se ne steknu uslovi za postavljanje novog, mlađeg imama. Taj angažman je trajao sve do augusta 2008. godine. Odlazim u penziju, ali ne i u mirovinu. Kad je u pitanju penzija moram biti otvoren i iskren. Dijelim sudbinu svih penzionera u Bosni i Hercegovini koji primaju najminimalniju penziju. Od sada, sa povećanjem od 3,5%, ona iznosi 424 KM. U moru poskupljenja to je stvarno nepodnošljivo i neobjašnjivo. A, donekle, i ponižavajuće. Penzionisani imami koji, zbog starosti, bolesti ili iz nekih drugih razloga, ne mogu pribaviti sebi nešto finansija, socijalni su slučajevi. Mnoge naše džematlije ne shvataju ovu situaciju onakvom kakva jeste, te su pod dojmom da su imami situirana populacija. Evo, ja im iskreno kažem da je imamska invalidska penzija minimalna. Mnoge džematlije ne mogu vjerovati da primam minimalnu penziju pa stalno uza se moram imati ček od penzije i pokazati ga na uvid. Kad ga vide ostanu bez teksta i komentara. Žalosno je da su penzionisani imami koji su, dugi niz godina, bili predvodnici džemata, pali na ovakvo niske grane. To je rezultat, nekoliko decenija unazad, nebrige društva, a, Bogami, i Islamske zajednice oko adekvatne uplate sredstava za penziono osiguranje. Međutim, treba istaknuti činjenicu da Rijaset Islamske zajednice, već tri godine, u domenu svojih mogućnosti, penzionisanim imamina, mjesečno, uplati po 50 KM, na čemu sam mu veoma zahvalan. Ali, to nije rješenje.

Jesi li zadovoljan odnosom medžlisa i drugih struktura prema penzionisanim imamima i ostalim službenicima koji su radni vijek proveli u Islamskoj zajednici? Gdje je danas tvoja medresanska generacija?

Mehmed ef. Delić: Dok sam aktivno radio kao imam stalno se potezalo pitanje penzionog osiguranja imama, a do dana današnjeg nije riješeno na adekvatan način. Dovoljno je da kažem da smo mi penzionisani imami isključeni iz svih aktivnosti sistema Medžlisa kad su u pitanju vanredne aktivnosti. Skoro sve kolege moje generacije su sada penzionisani imami koji primaju zagarantovanu penziju, a dosta je onih, među kojima sam i ja, koji primaju najmanju penziju. Malo da se našalim. Kada me upitaju poznanici kako u penziji, nonšalantno im kažem: ‘Super mi je. Imam oko hiljadu i dvjesto maraka penzije. Oni na to da je dobra, da se može. Ja odmah, kao iz topa, odgovorim. ‘Pa, to je moja penzija za tri mjeseca. Baš se može. Moja generacija medresanata je jako prepoznatljiva. Od 1975. godine, kad smo završili petogodišnje školovanje, svakih pet godina smo se sastajali. Korona nas je omela pa se 2020. nismo mogli sastati. Ali, ako Bog da, slijedeći susret nas čeka 2025. godine. Bit će to pedeset godina od našeg završetka Gazi Husrev-begove medrese. Na obilježavanju 50. godišnjice štrajka u Medresi bilo nas je jedna trećina iz generacije.

Kakav je danas susret generacija penzionisanih imama i onih koji još uvijek rade?

Mehmed ef. Delić: Odnos mladih kolega prema penzionisanim imamima je, općenito gledano, tanak s izuzetkom pojedinih imama. Čast izuzecima kod mlađih imama. Ja u mojim Obrima, gdje živim u porodičnoj kući, od strane imama Ermina-ef. Zahirovića imam respekt, poštovanje i uvažavanje. Mnogi mladi imami kada dođu u džemat svog prethodnika potpuno dezavuišu, kao da nije ništa uradio u džematu.

Kad se prisjetiš svojih imamskih početaka, kad je bilo teže raditi – tada ili sada?

Mehmed ef. Delić: Nije isto bilo radit prije 40 godina i sada. Za moga vakta službovanja u rodnom Brnjicu i Obrima, usprkos činjenici da učionice nisu imale sadašnja pomagala, kabinete, klupe, laptope, kino projektore, pametne table, korektore, centralno grijanje, savremene udžbenike pa i u Obrima, polaznici su pokazivali zavidno znanje i u Kur’anu učili. Mnogi polaznici koje sam ja učio sada su vrsni intelektualci i ugledni građani ove zemlje, a Bogami, i dobri imami. Sa područja džemata Brnjic medresu je završilo preko 15 kandidata. Samo iz porodice moga amidže Tahira Delića i moga babe Saliha medresu je završilo 10 mladića i djevojaka. Doživio sam da je nedavno moj učenik Safet-ef. otišao u zasluženu penziju nakon što je 40 godina imamsku misiju obavljo u našem Brnjicu.

Šta bi savjetovao mladim imamima koji tek treba da obuku džubu i na glavu stave ahmediju?

Mehmed ef. Delić: Neka uče od starijih kolega. I neka se usavršavaju jer ovaj poziv je težak i izazovan. Ja sam dosta naučio od starijeg kolege imama Husein-ef. Brodlije. Iz poštovanja i respekta, gdje god je trebalo, sve dok je mogao da se kreće, vodili smo ga ispod ruke. Jednom prilikom mi je rekao: “Mi imami smo oličenje imamskog poziva pa se držite toga.“

Za tebe kažu da si najbolji predstavnik bosanskog mekama? Šta je zapravo bosanski mekam?

Mehmed ef. Delić: Mi smo u medresi imali i predmet kiraet koji nam je predavao uvaženi professor hafiz Kjamil-ef. Silajdžić. On me usmjerio u kiraetu sa napomenom da nikog od svjetskih učača ne imitiram. Rekao mi je: ‘Mehmede, ima da učiš svojim glasom i bosanskim mekamom. Poslušao sam ga, a u tome mi je pomogao i moj rahmetli kolega Šefik-ef. Beganović, koji je bio profesor kiraeta i imameta u Medresi Osman-ef. Redžović u Čajangradu kod Visokog. Bosanski mekam je prepoznatljiv gdje god da se dođe. Zahvalan sam svojoj majci hadži Mujesiri koja me ovakvog rodila, a mekam dolazi kao dar od Boga. Često sam dobijao komplimente u stilu: ‘Blago majci koje te rodila. Za taj mekam treba se rodit’, a, Bogami, i vježbati.

Zahvaljujući lijepom mekamu proputovao si mnoge zemlje u dijaspori, a o džematima unutar BiH da i ne govorimo. Nadam se da te i dalje zovu na razne svečanosti, te da u tome nisi – penzioner? Mehmed ef. Delić: Prisustvovao sam mnogim manifestacijama kako u Bosni tako i van njenih granica. Iako sam u penziji zovu me na manifestacije širom Bosne. Manifestacije poput onih u Kraljevoj Sutjesci, Karićima, na Buni, Lastavici, otvaranje novih džamija nisam propuštao. Posebno mi je ostao upečatljivo učenje na godišnjici ukopa srebreničkih šehida ubijenih u genocidu nad Bošnjacima gdje sam učio poznatu srebreničku sallu i ezan, te jedne godine i suru Ja-sin. Prije nekoliko godina pozvan sam na manifestaciju Dani sjećanja na Husein-ef. Đozu u Goraždu. Tim povodom u novoj Kajseri džamiji priređeno je veče Kur’ana. Nastupao sam i van granica naše zemlje. Posebno mi je drag nastup u Duisburgu gdje sam na otvorenom proučio ezan. Posebno sam zadovoljan svojom kajdom učenja Kur’an, mevluda, ilahija, kasida, salavata, ezana. Sa munara mnogih džamija emituju se moji ezani.

Nekada davno pisao si vijesti sa područja gdje si radio kao imam. Zašto je presušilo tvoje pero? Mehmed ef. Delić: Tačno je da sam dugi niz godi pisao za naš Preporod. Mojim odlaskom u penziju mlađe kolege su preuzele tu ulogu tako da sam, po pitanju dopisništva, ostao nezapažen.

Vas nekoliko kolega iz tvoje generacije družite se oko pet decenije. Mehmed ef. Delić: Mogu slobodno reći da je naše druženje staro 52 godine. U tom timu su: Jusuf-ef. Čolović iz Skoplja, Salih-ef. Arslanović iz Karaule kod Travnika, Hajrudin-ef. Hašimović iz Breze i moja malenkost, kao organizator okupljanja. Interesantno je da su i naše hanume našle sebe u tom našem druženju. Nas trojica iz Bosne zijaretimo Jusufa-ef. Čolovića u njegovoj kući u Makedoniji, a kad od dođe u Bosnu svi se družimo na raznim lokacijama naše lijepe Bosne i Hercegovine. U Travniku kod Salih-ef., u Brezi kod Hajrudin-ef., te u Kaknju. Ovakva druženja preporučio bih svim kolegama iz naše i drugih generacija.

Nije najveća, štaviše, jedna je od najmanjih džamija u Bosni, ali je, uz Begovu džamiju, Ferhadiju i Aladžu, među najčuvenijim bosanskim džamijama. Riječ je o džamiji na Kušlatu, kod Zvornika, poznatoj kao Kušlat džamija, koja je izgrađena na špicastoj stijeni polovinom 15. vijeka. Spominjali su je i Evlija Čelebija i Ivo Andrić. „Kakav ste mi vi Bosanac kad ne znate za Kušlat. To vam je na onom dijelu starog puta koji od Zvornika vodi prema središnjoj Bosni, a poznat je i po tome što je tu sagrađena prva džamija u Bosni“, napisao je Ivo Andrić. U ovoj zanemenitoj džamiji 29. juna ove godine obavljeno je i prvo šerijatsko vjenčanje. „Koliko ja znam i pamtim, jeste prvo prvo šerijatsko vjenčanje na Kušlatu. Bilo je zaruka kod ove džamije, ali vjenčanja nije bilo“, kazao nam je Mustafa-ef. Muharemović, predsjednik Medžlisa IZ Zvornik. Kušlat džamiju za svoje vjenčanje izabrali su doc. dr. Amela Delić, asistentica na Filozofskom fakultetu u Tuzli – Odsjek žurnalistika, i diplomirani ekonomista Emir Aščić, uposlenik Agencije za prodaju nekretnina AKTIDO Tuzla. Amela je rođena u Spani, odrasla u Kalesiji. Njen izabranik Emir je rodom iz Kalesije, a živi u Tuzli. Na Kušlatu ih je vjenčao Osman-ef. Halilović, imam džemata Jošanica, koji pripada Medžlisu IZ Zvornik. „Drago mi je da su ovo dvoje mladih i obrazovanih insana izaabrali ovu džamiju za šerijatsko vjenčanje. Kako što je ovaj krajolik lijep, kao što je ova džamija lijepa, vjerujem i nadam se da će tako lijep biti i njihov zajednički život“, kazao je efendija Halilović.

Interesovalo nas je čija je ideja bila da se vjenčaju na Kušlatu. „Ideja za vjenčanje na Kušlatu je moja. Tu džamiju sam doživjela nekom vrstom svoga mjesta, uzvišenja na kojem se osjećam bližom Stvoritelju svjetova. S kolegicom Mirelom Karahasanović nekad ranije na Kušlatu sam održala sastanak kluba čitatelja Razgovoruša, posjetim Kušlat i tek tako da nađem mir koji tamo uspijevam pronaći. Za mene je ta džamija simbol moje Bosne i Hercegovine, doma, islama, mira, pomirenosti sa svijetom i sobom. Odatle je i ideja došla, jednostavno mi je naumpala čim smo odlučili da se vjenčamo. A ne mogu ni opisati koliko me čini sretnom što nas je vjenčao dobri insan i prijatelj, imam Osman Halilović“, kazala je doktorica Amela Delić.

Njen muž Emir Aščić sa zadovoljstvom je prihvatio prijedlog da se vjenčaju u ovoj znamenitoj džamiji. „Čim smo otišli da vidimo džamiju bio sam oduševljen idejom da se vjenčamo na Kušlatu. Supruga, tadašnja zaručnica, pričala mi je o džamiji pa smo se jednog popodneva, u februaru, uputili da pogledamo mjesto. Znao sam da je to savršeno mjesto za vjenčanje, nesvakidašnje, posebno... Kako sam i očekivao, uprkos vrućini i usponu, vjenčanje na ovakvom mjestu bilo je doživljaj za sve nas“, govorio je mladoženja Emir Aščić.