Koliko dugo pamte ptice

- Posustaješ Zulfikare.

Zulfikar se, sa nevelikom, ali teškom bremom punom vode iz koje je odavno pomalo počelo curiti po sastavima natapajući mu košulju, okrenu se i ne pronašavši nikoga na licu mu se pojavi izraz iznenađenja. Bio je uvjeren da je baš odatle stigao avaz. Sa otvrdlog, koščatog ramena spusti bremu osiguravši je da se ne zavalja i ode u svoju propast, hripom veličine jumruka. Od tri breme nepažnjom je stjerao samo još na ovu jednu, najlošiju. Prvu je izgubio kada je pokliznuvši se pao, drugu kada je osjetivši potrebu za predahom spustio je sa ramena na zemlju, sjeo pored nje i taman kad se prihvatio duhankese vidio je kako i ova druga ode putem one prve veselo poskakujući prema Jadru. I drugu, isto kao i prvu, pun zebnje našao je razbijenu pored vode. Sitne daščice od kojih je bila sastavljena bile su rasute na sve strane.

Protrlja bolno desno rame, niz stari ožiljak od tupe Unđurovske sablje kao komad leda bol mu kliznu niz leđa vukući za sobom hladan osjećaj utrnulosti. Znao je teret nositi na oba ramena, ali mu lijevo zbog strmog terena nije bilo od pomoći. Staza od vode do abdesthane vodila je ukoso preko kose koja se na ovom mjestu sunovraćala u rijeku, sa nje bi i snijeg čim namiriše sunce puzao u Jadar. Kada bi išao po vodu praznu bremu je nosio na lijevom ramenu, jer bi mu ono tada bilo sa gornje strane. Osvrnu se oko sebe, staza kamo je nakastio pusta, iza isto tako, dolje u dubini se zapjenio Jadar, gore na stijeni malom munarom nebo poduprla džamija, a nad njom kruži ptica.

Mora da mi se pričinilo, pomisli.

Iz pojasa izvadi duhankesu i zamota, onda izvadi čakmak i trud, udari jednom pa drugi put i on zavarniči, razmaha rukom i gljiva zadimi, prebaci je na cigaru, otpuhnu dim i otvorenim dlanom obrisa mrvicu duhana zalijepljenu za usnu. Odnekud, sa staze ispred njega sam od sebe, od zemlje se odvoji kamen veličine jabuke i zaskakuta se niz stranu, pomisli da se i brema ne povede njegovim primjerom i prigrli je slobodnom rukom. Kamen, svaki put praveći duži skok nestade skočivši sa litice u vodu.

Neko ahinjči sa tobom Zulfikare, pomisli i odmah prevrnu. Učinilo ti se, zaželio si se eglena. Kamen, on se sam bez ičije pomoći može odvojiti od stijene i poletjeti kao što se sve u životu jednom odvoji i otisne od svoga korjena pa makar toliko malo koliko za jedan hlad primjeran svojoj zemaljskoj veličini. Pokuša se sjetiti kada je zadnji put čuo ljudski glas, svoj ili tuđi?

Po računici ispade da je zadnji put slušao tuđi avaz jer svoj do velika zora sam sebi nikada ne pušta. Bio je petak, džuma i bilo je ljudi. Progovorih li ja tada sa nekim ili sam samo slušao? Jakako da si progovorio, morao si progovoriti, ljudi dolazili, merhabali, uzimali abdest i blagosiljali. Pa jeste, neko me nakon džume, upita:

- Kad ostaneš sam, bojiš li se čega, Zulfikare?- A ja mu odgovorih pitanjem:

- Čega bi se bojao? Samoće? Pa ona je u svakom čovjeku pod prsima. Odavde kada se svi svojim kućama raziđu, ni tada Zulfikar ne bude sam, ostanu sokolovi - I kao da me čuo nad glavama nam kliknu soko i sleti na stijenu smjelo nas gledajući krupnim očima.

Eh, eto uvijek je nad džamijom ptica. Kako bih volio da makar jednom svijet pogledam njegovim očima, pomisli gledajući orla kako bez i najmanjeg truda pravi pravilne krugove nad stijenom i džamijom na njenom perčinu bi rekao tavafi. Kako mi se pričini da me neko zovnu? Između dva petka samom sam sebi razgovor, duša se uželjela ljudskog glasa pa sama sebe pozvala.

Podmukla bol sjevnu pod desnom plećkom ispod ožiljka i kao vrela voda poteče niz leđa sa unutrašnje strane žareći niz trbuh. Šta je sad ovo, sustigli aferimi? Maloprije hladna mi sablja niz leđa prosječe niz kičmu sad vrela sa druge strane siđe niz džigare u drob. Možda mi se ne pričini da me neko poziva? Kažu da se dobrima ljudima melek smrti najavi, obavijesti ih da se pripreme da svoje dunjalučke poslove pozavršavaju da ih drugima na zamuku ne ostavljaju jer im je taman još toliko dobrih djela usfalilo koliko taj posao teži na mizan tereziji da je prevagne ka džennetu. Eh Zulfikare, to se samo dobrima dogodi. Đe si ti, a đe je dobrota? Mi Oprašići od kako smo kaburove od istoka nanišanili jugozapadu ne sačekasmo smrt pod jorganom, uvijek smo je sretali na zapjenjenim konjima i ne sjahujući rastajali se sa životom prije nego sa konjima pa u smrt galopom ujahivali. - Zulfikare sine, Jusufa Ibrahimovog, unuka Ajasovog. Onog Ajasa što ga ispratiše dokle su oči mogle da otprate kad je sa binjaktaša pojahavši konja, nerođenog sina Ibrahima skrivenog majčinim skutom i trbuhom pomilovao pogledom poslednji put i rastao se s njim nikada ga ne upoznavši. Onog Ajasa što je mezar stekao u Egiptu, onog Ibrahima što leži na Unđurovini kao i djed mu Ahmed. Ilijasa oca Ahmedovog i sina Radašinovog za kojeg nikada nije kazano da je negdje pao, samo je nestao nakon smrti oca Radašina posljednjeg Oprašića koji je po bogumilskom vjerozakonu stavljen pod teški kamen okrenut istoku. Posljednjeg koji je sa svojom glavom u svoju zemlju legao ispred dugog niza bezglavih Oprašića koji će za njim uslijediti. I tvoja će se Zulfikare od tebe, tren prije smrti, otkačiti i ćutnuti na zemlju kao prezrela senabija. Kamo puste sreće da me sablja prije slabosti dočeka, nije me htjela ni kad sam letio pod nju. Daj bože, da sam dobru ostavljen, kad sa ovog svijeta ispratiš one koji su tebe trebali otpratiti, onda te život u samoći teškom starošću plaši.

Podgrad se tiho i neprimjetno ugasi, zamrije, što ratovima, što bolešću, što bijedom i nestade ga kao da ga ni bilo nije. Podkušlat se uruši, iza njega ostade mezarje utonulo u hlad i zadrijemalo u tišine kao stražar neubjeđen u svoju misiju i uvjeren da je sam na tom pustom mjestu.

Svud bijahosmo svud nas ima, samo tamo gdje smo rađani i gdje bi se smireni trebali spustiti ponajmanje. Mezarja nam rijetka i nepovezana kao da niko nikome ništa u rodu ne bijaše, neupoznavši se rađani smo i umirali u hitnji kao da onog što ga ne upoznasmo treba sustići, a ne pričekati ovoga što bi se trebao roditi. Da smo bogdo malo ohanuli. Valja ići, brema na leđima je lakši dio mog života. Ustade i zbog nemoći u desnoj ruci rizikujući da i nju izgubi bremu postavi na lijevo rame.

***

U petak pred džumu u posljednjoj kući na kojoj se još uvijek dimio odžak, oni koji su svratili da uzmu abdest pronašli su puno suđe vode i mrtvog Zulfikara, a u pepelu stinjalog ognjišta bila je nacrtana pticu u letu.

Zulfikar je prvi Oprašić nakon Radašina što je u svoju zemlju nenačet legao. Na njegovoj dženazi nije bilo mnogo ljudi, vele bilo je više ptica... tihih. Onda kada su se ljudi odmakli od kabura sletiše sa drveća na zemlju sve kao jedna i polahko sa svih strana približiše se kaburu. Niko ni riječ ne prozbori ni jedna ptica avaz ne dade. Tog petka ptice i ljudi rastajali su se ćutke. U abdesthani su još dugo zaticali suđe puno vode i svako je ponaosob za sebe tvrdio i sigurao da on nije donio vodu.

Malo mezarje uglavljeno pod sjenke visokih dubova, zaspalo u hladu kao umoran stražar, mezarovi mu neprimjetni, nad njima malehni bašluci. Na Zulfikarovom nišanu, kao i na ostalima, ne piše ništa samo kratka kriva sablja na uzglavniku stoji u zemlju pobodena i više niko ne zna ko iza kojeg kamena leži? Samo iznad Zulfikarovog mezara ako si tih na najnižoj grani zateći ćeš sokola koji neće pobjeći sve dok ga u oči ne pogledaš ili ne progovoriš. Tada ćeš se vjerovatno zapitati koliko dugo pamte ptice?