Male-velike rečenice IZ ZAVIČAJA

Ka’ će izabrat’ novog Kemuru

Kad je, u januaru 1975. godine, umro reisul-ulema Sulejman ef. Kemura, bio sam treći razred Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu. Mnogi seljaci u mome kraju mislili su da je reisovo prezime neka najviša funkcija unutar Islamske zajednice u Jugoslaviji, pa me tog kraja januara, kad sam za vrijeme jednog vikenda došao u dolinu Sutjeske, Salih Smajlović, kojega su u Šadićima svi zvali Dedo Salih, upitao: “A ka’ će izabrat’ novog Kemuru?” Dedo Salih se nije mogao načuditi kad sam mu pokušao objasniti da prezime Kemura nije nikakva funkcija, titula, zvanje, ni radno mjesto, nego se, eto, čovjek tako preziva, kao što se on preziva Smajlović, a ja i moj brat Habib, koji je također bio s nama, Hajdarević... Dedo Salih samo je odmahnuo rukom: “E, da sam umro, otiš’o bih na Onaj svijet a da to ne bih znao!”

Kad god bih, u mnogim kasnijim godinama, kome u Islamskoj zajednici ispričao ovu svoju zavičajnu zgodicu, uglavnom bi mi se reklo kako je Dedo Salih bio upravu, jer je tadašnja jugoslavenska komunistička vlast, kako se naširoko bilo uvjereno, uvijek birala i izabirala nekog svoga “novog Kemuru” za poglavara muslimanā u jugoslavenskoj državnoj zajednici.

Osmočko, Muho, potlje ćeš suho

Kad god mažem maslac, kajmak, eurokrem, med ili neki džem na krišku hljeba, sjetim se jednog majčina upozorenja iz svoga djetinjstva: “Osmočko, Muho, potlje ćeš suho”. To bi govorile sve majke u selu kad bi djeca nabacivala znatno deblji mazivni sloj na odrezani komad hljeba. Tako je, uz raznježeni osmijeh, govorila i moja majka Hamida...

Ne znam zbog čega je to tako, ali uvijek bih hljeb natovario znatno većim námazom negoli je to normalno. I dan-danas se tako ponašam.

Mnogo godina kasnije, pitao sam se otkuda ovaj oblik osmočko. Šta može da znači? Vidna je njegova rodbinska semantička veza s oblicima smok i smočiti. Možda sam ja to samo čuo tako prvi put i poslije samo nastavio slušati da je baš tako u svome zvuku i značenju? Moglo bi se kazati i: “Pomalo, Muho, potlje ćeš suho...” Samo, ko li je bio taj Muho, taj neki Muharem, neki Muhamed, možda Muhidin, od kojega je sve počelo? Najprije će, dakako, biti da je Muho potvoren, “ni kriv ni dužan”, samo radi postizanja primjerene opomeniteljske rime...

Ne mogu klanjat’, nisam čist

Uonim godinama pred polazak u osnovnu školu, ili kad sam bio prvi ili drugi razred osnovnē, nisam znao šta je značilo “biti čist” i “ne biti čist” kad je u pitanju pristupanje obavljanju namaza. Saznat ću to u kasnijim, pubertetskim godinama. Sjećam se, jednom je majka Hamida pitala oca Agana je li klanjao podne-namaz, a on je, zabavljen nekim svojim stolarijama, rekao: “Ne mogu sada klanjat’, nisam čist!” I ja sam, od svoje šeste godine, imao kućnu obavezu da obavim barem akšam-namaz i sabah-namaz... Jednom mi se nije baš ustajalo, i ja sam izrekao tu čuvenu, pomislio sam – spasonosnu rečenicu: “Ne mogu klanjat’, nisam čist!” Ne znam je li se otac Agan ikada glasnije nasmijao kao tog trenutka. Odmah je poletio reći mojoj majci, svojoj supruzi, šta je njihov sin upravo rekao. I majka se grohotom nasmijala... Smijao se otac i kasnijih dana, smijao se kad god bi se toga sjetio... Nasmijali bi se i poneki komšije kad bi im otac ispričao šta mu je sin Hadžem prije koje jutro izjavio.

Od oca više nikad nisam čuo da majci kaže: “Ne mogu klanjat’, nisam čist!” Držao se one svoje česte rečenice:

“Šuti, čut će mali!”

Ne diraj, sine, u vlaški hak

Jednom sam s ocem prolazio kroz pravoslavno selo Vrnicu. Išli smo iz pravca Ljubine. Ovo se mjesto na geografskim kartama danas imenuje kao Vrbnica, samo tako, uvijek tako, taj toponim, međutim, doživljavao sam imenovnim nasilništvom, nikad ga nisam prihvatio, za mene je taj naseljeni prostor uvijek bio Vrnica, svi u mome kraju jedino tako kažu, nije tu bilo nikakvih vrba, nego je selo, vjerovatno, nastalo od glagolskog oblika vrnuti se, s obzirom da je selo stajalo na krajnjim istočnim obodima planine Zelengore pa bi se tamošnji stanovnici za danjega vida vraćali (vrnuli bi se) u svoja sela nakon poslova koje bi obavljali na svojim udaljenim imanjima... Naravno da i ja nagađam? Vrnica je, kao naseljeno mjesto, nastala tek nakon Prvoga svjetskog rata dolaskom pravoslavnog stanovništva iz Crne Gore na nekadašnja nacionalizirana begovska imanja. Tako su u Vrnici, u sedam-osam, možda i više kuća, isključivo živjeli pravoslavci.

Mnogi od kruševskih domaćina imali su u Vrnici svoje parcele kao travnate površine ili kao šumska područja.

Otac je tog ranojesenjega dana imao svojih važnih poslova u Ljubini, posjetili smo i neku rodbinu Čole, sjedili smo u kući rođaka Muharema Čola, naširoko se otac iznapričao i sa svojim prijateljem Omerom Čorbom. Omer Čorbo je bio otac očeve i moje snahe Šerife, pa su iz tog međurodbinskoga razloga Agan i Omer bili prijatelji...

Kraj jedne od kuća u Vrnici bijaše rodna kruška i ja sam se, idući ispred konja Dorata, na kojemu je otac jahao, odmah propeo na jedne parmake da uzmem koji plod. Otac Agan me zaustavio rukom, blago rekavši da je to tuđe, ne smijem ništa uzimati. Sjećam se da je rekao: “Ne diraj, sine, u vlaški hak!” Bio sam malo zbunjen, poslušao sam oca. Istu tu rečenicu naredbodavnicu čuo sam više puta i u Šadićima, od hodže Merdana. Slušao sam je i u kasnijem svome životu. To je značilo da se ništa ne smije uzimati tuđe, pa ni jedna jedina kruška, a nekamoli to uzimati od nekoga ko “nije naše vjere”. A onaj ko “nije naše vjere” nije u prilici za svoga života halaliti i tako osloboditi za Onaj svijet duga onoga koji je od njega nešto uzurpirao... Znao sam da se riječi vlah, vlasi, vlaški odnose na sve one koji nisu muslimani. Koliko god je oblik vlaški imao donekle i uvrjedljivo značenje za pripadnika pravoslavne ili koje druge vjere, siguran sam da u razumijevanju i izgovoru moga oca Agana to nimalo nije rečeno u vrijeđajućem smislu... Sjećam se da je u našu avliju češće dolazio jedan Gale iz Vrnice, prezimena se ne sjećam, i da je otac s njime dosta prijateljevao i razgovarao o svemu i svačemu. Taj Gale mi je stavljao vruće kamene plohe na glavu kad su me jednoga popodneva izujedali srševi. Kasnije ću čuti da se srševi zovu stršljenima.

Mnogo godina kasnije saznat ću puno značenje arapske riječi hak i sve svete i profane semantičke finese koje sadrži ovaj pojam, kao i činjenicu kako je među muslimanima došlo do raširenije balkanske upotrebe riječi vlah preuzete od etnonima Vlah, a što je ime za jedan od romanskih naroda na Balkanskom poluostrvu.

Često bih se, prolazeći kroz Vrnicu, Grandiće, sjeverozapadne dijelove Šadića, kraj kuća Radovića na Popovu Mostu, sjetio očevih riječi: “Ne diraj, sine, u vlaški hak!” U ovome danu ostaje mi da se pitam šta su sve prethodnih godina i decenija govorili svojim sinovima i kćerkama iz Vrnice, Grandića, Raditovine, Đurđevice i drugih pravoslavnih naselja i kuća u dolini rijeke Sutjeske njihovi očevi i njihove majke u vrijeme neofašističkoga agresorskog rata devedeset druge i kasnijih godina, pa i ovih tzv. izaratnih godina, kako su u ovim minulim ljetima i jesenima odnosili se prema voćnjacima i ostaloj imovini svih onih koji nisu bili ni hrišćani, ni vlasi, ni ikoji “njihovi”, a divljački su otjerani iz svojih kuća i sa svojih imanja.

U sljedećem broju: “Uzeh jadnu kapu u žalosnu ruku”; “Kokošku koja zakukuriče valja odmah klati”; “Ne smiješ se tri puta okrenuti za sobom u noći”