HANĪF

Lingvističko značenje

U osnovi riječ hanīf ( )حنيف znači elmejl - naginjanje, naklonost, inkliniranje. El-Hanef َحنَف( )ال je inkliniranje od neispravnog ka ispravnom, a el-dženef َجنَف( )ال ima suprotno značenje. Iskazom tehannefe ilel-islām označava se onaj ko naginje, inklinira predanosti svevišnjem Bogu (islamu).

Hanīf u Kur’anu

U Kur’anu se ova riječ navodi na deset mjesta, a plural te riječi hunefāʼ )حنفاء( navodi se na dva mjesta: El-Hadždž, 31 i El-Bejjine, 5 (ʻAbdulbākī, El-Mu’džemul-mufehres, 270). Njome se, u većini slučajeva, opisuje Ibrahim, a.s. (v. npr. El-Beqare, 135; Āli Imrān, 67, 95; En-Nisā’, 125; El-En’ām, 79). U Āli Imran (67) riječ hanīf pojavljuje se kao sinonim riječi muslim (predan): Ibrahim nije bio ni jevrej (jehūdijjen) ni kršćanin (nasrānijjen), već hanīf, predan (muslimen), i nije bio mnogobožac! U En-Nisā’ (125) pojavljuje se zajedno s glagolom esleme (potpuno se predati Svevišnjem Bogu): Ko je bolje vjere od onoga koji se potpuno predao Allahu (esleme vedžhehu lillāh), a dobročinitelj je, i slijedi vjeru Ibrahimovu, hanīfa?

Terminološka definicija

Ibn Abbās je rekao da su hunefā’ oni koji slijede Ibrahimovu, a.s., vjeru, a veli se da je hanīf onaj ko je obrezan i ko je obavio hadž (Rāzī, Mefātīhul-gajb, 32/46-47; Kurtubī, el-Džāmiʻ li ahkāmil-Kur’ān, 20/142; Ševkānī, Fethul-Kadīr, 1643). ‘’Svakog onog ko obavi hadž ili se obreže (osuneti) Arapi nazivaju hanīfom, ukazujući time da je on u vjeri Ibrahima, a.s.’’ (Isfahānī, Mu’džam mufredāt elfāzil-Qur’ān, 150). Māverdī u svome tefsiru navodi četiri tumačenja riječi hanīf pripisujući ih ranim autoritetima: 1. iskren (Suddī); 2. onaj koji se slijedi [vjerom u Boga, dž.š.] (Mudžāhid); 3. hodočasnik, hadžija (Ibn Abbās i Hasan); 4. ispravan. Nakon toga, navodi i još jednu osnovu riječi hanīf – el-istikāme (ispravnost), pa se, zbog toga, tj. zbog svoje ispravnosti Ibrahimova, a.s., vjera naziva el-hanīfijje (En-Nuketu vel-’ujūn, 1/194).

Ibn Abbāsovo mišljenje pomaže nam da damo terminološku definiciju pojma hanīf - onaj koji slijedi Ibrahimovu, a.s., vjeru. Dakle, Ibrahim, a.s., je prototip hanīfa, ali se sad postavlja pitanje šta taj pojam znači u odnosu na samog Ibrahima, a.s. Na temelju ajetā u ElEn’ām (75-79), koje čitamo zajedno u korelaciji s ajetom u Er-Rūm, 30: Ti upravi lice svoje vjeri kao pravi vjernik (hanīfen)

“Slobodan čovjek brani određenu ideju bez obzira ko ju je izgovorio ili zastupa, dok rob brani određenu osobu (ličnost, gospodara) bez obzira kakva bila njegova ideja koju zastupa.”

Ibn Haldun

Allahovoj prirodi ( fitretellāh) na kojoj je On stvorio ( fetare) ljude. Nema izmjene Allahovog stvaranja! To je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna, možemo zaključiti da se radi o prirodnoj dispoziciji (fitri), tj. vjeri u kojoj je svaki čovjek stvoren: ‘’Ja okrećem lice svoje prema Onome koji je stvorio ( fetare) nebesa i Zemlju, kao pravi vjernik (hanīfen), i ja nisam mnogobožac!” (El-En’ām, 79) (McAuliffe, ed., Encyclopaedia of the Qur’ān, Brill, 2002, II, 402).

Ibrahim, a.s., je ‘’prirodni vjernik’’, tj. onaj ko je prihvatio vjeru u jedinoga Boga, dž.š., svojim individualnim uvidom. Od Muhammeda, a.s., također se traži da bude hanīf: Naređeno mi je: “Okreni lice svoje vjeri kao pravi vjernik (hanīfen) i nipošto ne budi mnogobožac!’’ (Jūnus, 105) Isto to se traži i od ostalih ljudi, tj. da budu hunefā’: Budite potpuno odani Allahu (hunefā’e lillāhi), ne pridružujući Mu nikoga! (El-Hadždž, 31)

Znakovi Ibrahimove, a.s., vjere

U vremenu između Ibrahima i Muhammeda, a.s., hunefāʼ su bili vjerni predstavnici ibrahimovsko-ismailijske tradicije, tj. oni koji su se pridržavali Ibrahimove, a.s., vjere i za njome tragali; bili su tragaoci za Istinom. Među takve se u predislamskoj Mekki ubrajaju Vereka b. Nevfel, Ubejdullah b. Džahš, Osman b. Huvejris i Zejd b. Amr b. Nufejl.

I mekkanski mnogobošci, prema kur’anskome tekstu, katkada sebe nazivaju hunefā’ tvrdeći da oni slijede vjeru Ibrahimovu, a.s. Ali razmotrimo sad šta spada u sadržaj ili znakove Ibrahimove, a.s., vjere. U znakove Ibrahimove, a.s., vjere ubraja se: hodočašće Kjabi i okretanje prema njoj u molitvama, kupanje poslije džunupluka, sunećenje i druge karakterstike čiste ljudske prirode, poštivanje svetih mjeseci, poštivanje Mesdžidul-harama (Kjabe), zabrana stupanja u brak po srodstvu i po mlijeku, klanje životinja prerezavši im grla, a kamila prerezavši im prsa, žrtvovanje životinja zarad svevišnjeg Allaha, a posebno u danima hadža.

Zatim, u te znakove spadaju: abdest, namaz, post od zore do zalaska sunca, davanje sadake jetimima i siromasima, pomaganje onima u nevolji, održavanje rodbinskih veza – sve ovo je propisano u Ibrahimovoj, a.s., vjeri i toga se pridržavaju njegovi sljedbenici. Nadalje, ovdje još spada: zabrana ubijanja, krađe, zinaluka, kamate i otimanja, što je zabranjeno u Ibrahimovoj, a.s., vjeri. Većina mnogobožaca je napustila ove propise i u njihovom praktičnom životu oni ništa ne znače! (Velijjullah Dihlevi, El-Fevzul-kebīr fī usūlit-tefsīr, 20-21)

“Ko preuzme neki položaj nad muslimanima pa imenuje nekog čovjeka radi ljubavi ili radi rodbinske veze među njima pa taj je izdao Allaha, Njegovog Poslanika i muslimane.”

Omer ibnulHattab, r.a.