Septembar je mjesec Alzheimerove bolesti

Postoji više tipova demencije, a u najčešće spada demencija Alzheimerovog tipa (AD) koja čini 50-70% svih oboljelih od demencije, a uz nju i vaskularna demencija (VaD) 15-25% oboljelih.

Demencija je klinički sindrom karakteriziran propadanjem ranije stečenih mentalnih funkcija i vodi smanjivanju ili nemogućnosti obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Demencija predstavlja stečeno i trajno sniženje dvije ili više intelektualnih funkcija. Od srednje teškog do teškog oblika ovog oboljenja pati 8-10% populacije starijih od 65 godina, a u starosnoj grupi 85-89 godina prisutno je čak 25-28%. To je jedan od najozbiljnijih poremećaja koji pogađa starije ljude. Demencija je također značajan riziko faktor za razvoj drugih gerijatrijskih problema, kao što su: padovi, lomovi, infekcije, urinarna inkontinencija i sl. Postoji više tipova demencije, a u najčešće spada demencija Alzheimerovog tipa (AD) koja čini 50-70% svih oboljelih od demencije, a uz nju i vaskularna demencija (VaD) 15-25% oboljelih. Kod gerijatrijskih bolesnika Alzheimerova demencija je češća nego vaskularna demencija, a nerijetko je AD udružen s vaskularnim promjenama. Sama klinička prezentacija i tok bolesti razlikuju se u odnosu na tip demencije bez obzira na sliku bolesti. Svaki pacijent je individualan kako u svojim reakcijama na bolest tako i u pogledu terapijskog pristupa.

Nasljedna bolest

Nasljedna Alzheimerova bolest uzrokovana je mutacijom na hromosomima 1, 14 i 21 i čini svega 5% demencija Alzheimerovog tipa. Genske mutacije su u osnovi poremećaja metabolizma amiloida B. Način prijenosa u porodici je autosomno dominantan. Oba spola su zahvaćena, a bolest dobije u prosjeku polovica srodnika prvog stepena oboljele osobe. Početak simptoma je obično prije 65. godine. Uz tipične simptome Alzheimerove bolesti koji imaju težu kliničku sliku, česti su i mišični trzaji (mioklonus) i epileptički napadi. Dijagnoza se temelji na porodičnoj historiji i potvrđena je genetskim testiranjem. Liječi se kao i sporadična forma Alzheimerove bolesti. Nasljedna Alzheimerova bolest osobu pogađa u ranoj dobi.

O demenciji na globalnom nivou najbolje govore statistički podaci. Ekspertna grupa Alzheimer internacionalne asocijacije procijenila je da oko 30 miliona ljudi diljem svijeta danas boluje od Alzheimerove demencije.

Godišnje se pojavi 4,6 miliona novih slučajeva. Broj oboljelih će se duplirati svakih 20 godina i do 2050. godine će biti preko 100 miliona oboljelih od Alzheimerove bolesti. Samo povećanje broja oboljelih bit će veće u regijama u razvoju u odnosu na razvijene regije.

Opis bolesti

Demencija Alzheimerovog tipa je degenerativno oboljenje mozga, koje vodi intelektualnom mentalnom propadanju, promjenama u ponašanju, navikama, karakteru, da bi kasnije dovela i do neurološkog poremećaja organizma. Simptomi su vidljivi sredinom šezdesetih godina života. Oboljeli može živjeti i do 20 godina s ovom bolešću. Uzrok bolesti je nepoznat, a postoje određene indicije na kojima nauka radi. Najuočljiviji znak je nemogućnost pamćenja nedavnih događaja. Alzheimer ima tri stadija bolesti: 1. Rani stadij karakteriše patološku zaboravnost. Srednji stadij predstavlja razvijenu demenciju, dok je treći stadij teške demencije - kada su svi intelektualni segmenti mozga zahvaćeni.

1. rani stadij Alzheimerove bolesti

Primjećuju se jasni nedostaci u sljedećim oblastima: Zaboravljanje informacija koje su skoro naučene, zaboravljanje običnih riječi, te njihova zamjena neobičnim riječima, što govor čini nerazumljivim. Često zaboravljanje događaja iz bliske prošlosti. Povremena zbunjenost oko datuma i dana u sedmici. Povremena zbunjenost koje je doba dana. Smanjena sposobnost izvođenja jednostavnih aritmetičkih radnji, kao što je jednostavno oduzimanje. Umanjena sposobnost izvođenja kompleksnih radnji. Oslabljeno rasuđivanje i nekritičnost u ponašanju. Otežana procjena vrijednosti, npr. nekontrolisano trošenje novca na nepotrebne stvari, davanje velike količine novca za sitnice.

Zaturanje stvari i ostavljanje predmeta na neobičnim mjestima, te česte optužbe za krađu. Neosnovan oprez i spremanje stvari pod jastuk. Česte dnevne promjene raspoloženja.

Depresija i povlačenje u sebe.

2. stadij Alzheimerove bolesti

Napredovanjem bolesti dolazi do izražaja bolesnikova nesposobnost da se brine o sebi, te je potrebno osmisliti njegove mjere. U ovom razdoblju do izražaja dolaze poremećaji ponašanja. Porodice dolaze u problem pravne, finansijske i socijalne prirode. Članovi porodice se trebaju privići na razne moguće izmjene ponašanja bolesnika, te trebaju ostati pribrani, biti strpljivi, mirnog glasa, bez osuđivanja smirivati uplašenog i uznemirenog bolesnika. Karakteristike ovog stadija su: Gubitak bitnih informacija iz vlastitog života, zbunjenost u vremenu - naročito oko datuma, dana u sedmici, manje oko godišnjeg doba, problemu u vezi odabira garderobe za određene vremenske prilike. Mogući poremećaj sna, promjena ličnosti, konfuznost, gubitak sposobnosti za brigu o sebi.

3. stadij teške demencije - vegetativno stanje

Ovaj stadij demencije karakteriše daljnji pad kognitivnih sposobnosti bolesnika, mijenja njegovo ponašanje i ometa svakodnevne aktivnosti. Okruženje bolesnika treba biti maksimalno bezbjedno. U ovoj fazi bolesti kretanje bolesnika je uglavnom ograničeno na njegovu sobu i eventualno kupatilo. U ovom stadiju osobe oboljele od demencije (OD) su veoma malo pokretne i većinu vremena provode u krevetu. O svim njihovim potrebama treba da se brinu druge osobe. Posebnu pažnju treba obratiti sprečavanju komplikacija koje ugrožavaju život osobe oboljele od demencije: infekcija mokraćnih puteva, pluća, unutarnja infekcija, otvaranje rana na mjestu pritiska od podlogu (dekubitus). U ovoj fazi je najbitnija higijena OsD, prostora u kojem OD boravi, i svih predmeta koji su u dodiru sa OD. Članovi porodice veoma teško podnose ovaj stadij bolesti. Ukoliko je OD u okviru porodice, pritisak koji podnose je ogroman. Brinuti se za osobu koja je vezana za postelju, ne razumije i ne prihvata naloge, ima psihičke

i fizičke potrebe, ne prepoznaje okolinu i bliske osobe, ne pokazuje zahvalnost za napore koji se ulažu u njenu njegu je psihički i emocionalno nepodnošljivo. Pomoćno osoblje koje pomaže u njezi je bez adekvatnog znanja i iskustva, ali i bez adekvatne kontrole. Troškovi njege su jako veliki, a učinak skroman. Ukoliko je OD smještena u ustanovu troškovi njege su veoma veliki i značajno opterećuju budžet porodice. Ukoliko je ustanova specijalizirana za njegu OD, učinci su mnogo veći, stanje OD je bolje, a stepen zadovoljenja potreba OD je mnogo veći. Karakteristike ovog stadija su: gubitak sposobnosti za konverziju, nekontrolisanje pokreta, više nevoljnih pokreta, gubitak kontakta sa svojom okolinom, inkontinencija, nekontrolisanje sfinktera, nemogućnost samostalnog kretanja, otežano samostalno sjedenje, otežano gutanje…

Način komunikacije

Recite nižim tonom: - s godinama se gubi opažanje viših tonova, viši tonovi djeluju iritantno na OD i provociraju uznemirenost. Pričajte sporije, koristite jednostavne riječi i kratke rečenice u sadašnjem vremenu. Budite mirni, blagi, prijatni. Prije obraćanja OD prvo joj privucite pažnju i postavite se ravno ispred nje, kako bi ona mogla pratiti što joj govorite. Prilikom obraćanja pogrešno je obraćati im se kao djetetu, bebi ili kao da nisu tu. Ne vodite istovremenu komunikaciju s drugim osobama, uz zvuke TV-a, ili radija. OD može pratiti samo jednu stvar. Verbalne naloge dijelite na više koraka koje mogu razumjeti i obaviti. Ako primijetite da vas OD ne razumije, pokušajte pantomimom objasniti nalog. Budite strpljivi dok čekate odgovor OD, s njima nema žurbe. OD nikada ne prekidajte u izlaganju. U razgovoru pomozite OD davanjem riječi i predviđajte šta žele. Potrudite se da ih razumijete, a nikako ih ne ispravljajte u govoru ili ponašanju. Kada OD ponavlja stvar više puta, ne upozoravajte je nego se pravite da to čujete prvi put. Neverbalna komunikacija je veoma bitna. OD uvijek priđite s osmijehom, blago je dodirnite, pomilujte, zagrlite. Ne smijete biti ljuti, namršteni, nervozni.

Šta je nužno?

Posljedica nepridavanja važnosti simptomima ili neodgovorno ponašanje je: nepravovremeno prepoznavanje bolesti, poistovjećivanje bolesti s procesom starenja, negativan stav prema oboljelom. Većina oboljelih od Alzheimerove bolesti u početku bolesti prikriva smetnje pamćenja, iako je problem evidentan i primjetan. Posljedica neotkrivanja bolesti ranog stadija je i kasno uključivanje terapije, što dalje vodi pogoršanju stanja oboljelog i njegovom bržem mentalnom propadanju, ali i fizičkom stanju osobe. Bolest polako narušava svakodnevni život oboljelog, ali i snažno utječe na život porodice i njezine tokove i konekcije. Pošto ne postoji pravi lijek (osim za lječive tipove demencije) koji vodi izlječenju oboljelog, od suštinske je važnosti pravilna njega i život oboljelog u kontrolisanim uvjetima. Neophodno je: što ranije prepoznati bolest i uspostaviti dijagnozu.