Haški osuđenici i njihovo umiranje

Ratni zločinac Radoslav Brđanin, presuđen pred Haškim tribunalom 2007. na 30 godina zatvora, umro je 7. septembra 2022. godine nakon odslužene 23 godine kazne.

Ovaj bivši šef Kriznog štaba tzv. Autonomne regije Krajina (ARK) umro je u UKC Banja Luka gdje je prebačen iz Pritvorne jedinice UN-a u Hagu nakon što je 3. septembra 2022. pušten na prijevremenu slobodu po humanitarnoj osnovi zbog ozbiljnog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja, po odluci predsjednice Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične tribunale Graciele Gati Santana. Od vlasti u BiH se, kako su naveli iz Mehanizma, tražilo da predaju garancije u kojima preuzimaju odgovornost za određivanje zvaničnika pod čijom nadležnosti će biti Brđanin.

Brđanin je kaznu služio u Danskoj od 2008. godine do 14. septembra prošle godine kada je prebačen u pritvorsku jedinicu UN-a u Hagu jer je prema danskim zakonima ispunio uslove za puštanje na slobodu, a Tribunal to nije odobrio.

Zahtjev za puštanje na prijevremenu slobodu Brđanin je podnosio Mehanizmu više puta nakon što je u martu 2019. odslužio dvije trećine kazne. Tadašnji predsjednik Mehanizma Carmel Agius je odbio ove zahtjeve. „Konkretno, velika težina njegovih zločina prepreka je njegovom ranom puštanju na slobodu. Nadalje, Brđanin nije pokazao da je uspješno rehabilitovan“, napisao je Agius u ovoj odluci.

Ključna figura ARK

„Radoslav Brđanin bio je predsjednik tzv. Autonomne Regije Krajina (ARK), koja je formirana 16. septembra 1991. godine po nalogu Srpske demokratske stranke (SDS). Kasnije, 9. januara 1992. godine, tzv. Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini proglasila je tzv. Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine (12. avgusta 1992. preimenovanu u tzv. Republiku srpsku), koja je bila sastavljena od autonomnih regija uključujući i ARK.

U sastav ARK ulazilo je 13 opština: Banja Luka, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Čelinac, Donji Vakuf, Ključ, Kotor-Varoš, Prijedor, Prnjavor, Sanski Most, Šipovo i Teslić u kojima su tokom proljeća i ljeta 1992. snage bosanskih Srba i jedinice iz Srbije vršile ubistva Bošnjaka i Hrvata masovnih razmjera“, stoji u uvodu presude Međunarodnog krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) poznatijeg kao Haški tribunal, te navodi da je unutar ARK bio “pokretačka snaga iza svih velikih odluka koje je Krizni štab donosio“, kao i da je predstavljao “ključnu figuru ARK”.

Proglašen je krivim za pomaganje i podržavanje bezobzirnog razaranja gradova, naselja i sela, odnosno pustošenja koje nije opravdano vojnom nuždom za deset opština iz optužnice, kao i za mučenje te zločin protiv čovječnosti na šest različitih lokacija u junu i julu 1992. godine.

Među tim zločinima je i mučenje bošnjačkih civila, tokom i poslije preuzimanja vlasti na gradskom području Bosanskog Petrovca početkom juna 1992., zatim mučenje bošnjačkih civila tokom i poslije oružanog napada na Kotor-Varoš u junu 1992. godine. Kriv je i za mučenja civila Bošnjaka na području općine Prijedor - u zaseoku Čemernica kod Bišćana 20. jula 1992., u Čarakovu 23. jula 1992., te u okolini Bišćana.

Proglašen je krivim i za udruženi zločinački podruhvat (UZP) u kom su, pored njega, učestvovali i Stojan Župljanin i Momir Talić, bivši predsjednik Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) Slobodan Milošević, general Vojske RS-a Ratko Mladić, nekadašnji predsjednik RS-a Radovan Karadžić i drugi.

Presuda Radoslavu Brđaninu je jedna od presuda kojima je rat u BiH nedvosmisleno kvalificiran kao međunarodni oružani sukob, a SR Jugoslavija kao zaraćena strana.

Iako je sudio pojedincu, Haški tribunal se bavio ovim pitanjem jer je Brđanin optužen za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949.

Samoubistva i prirodne smrti haških osuđenika

I ratni zločinac Momir Talić, bivši zapovjednik glavnog štaba Vojske RS koji je optužen zajedno s Radoslavom Brđaninom, umro je 2003. u vojnoj bolnici u Beogradu nakon što je privremeno oslobođen zbog pogoršanog zdravstvenog stanja. Talić je bio optužen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene nad Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru i drugim općinama Krajine. Talić je uhapšen u augustu 1999. u Beču kao učesnik konferencije o vojnoj doktrini, nakon čega je prebačen u Hag.

Na privremenoj slobodi su umrli i načelnik bezbjednosti Zvorničke brigade Drago Nikolić, koji je bio osuđen na 35 godina zatvora za genocid u Srebrenici, kao i Milan Gvero, Mladićev pomoćnik, član Glavnog štaba VRS, te Đorđe Đukić, član Glavnog štaba VRS-a optužen za zločine opsade Sarajeva. Pomoćnik Ratka Mladića za obavještajno-bezbjedonosne poslove

Glavnog štaba Vojske RS-a Zdravko Tolimir, umro je 2016. prirodnom smrću u pritvorskoj jedinici UN-a u Hagu dok je čekao da bude prebačen u zatvor u kojem je trebao služiti doživotnu kaznu zatvorom.

Nekadašnji načelnik bezbjednosti Glavnog štaba Vojske RS-a Ljubiša Beara, koji je, presuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici preminuo je u zatvoru u Berlinu 2017.

Haški osuđenici su vršili i samoubistva. Javnosti je najpoznatije samoubistvo Bivšeg načelnika Glavnog štaba HVO-a Slobodana Praljka, koji je umro u bolnici u Hagu nakon što je popio otrov po izricanju presude kojom mu je potvrđena kazna od 20 godina zatvora.

Bivši ministar unutarnjih poslova Srbije Vlajko Stojiljković, optuženik za zločine na Kosovu, ubio se pucavši sebi u glavu pred zgradom Skupštine Jugoslavije 13. aprila 2002, odmah pošto je parlament izglasao zakon o saradnji s Haškim tribunalom.

Hrvatski Srbin Slavko Dokmanović počino je samoubistvo u pritvoru Haškog tribunala 29. juna 1998. Optužen je za zločine kršenja pravila ili običaja ratovanja i teške povrede Ženevske konvencije zbog uloge u pokolju na Ovčari.

Dokmanović se objesio kratko prije najavljenog izricanja presude.

Mileta Mrkušić, presuđen za zločine u Vukovaru umro je tokom izdržavanja kazne u zatvoru u Portugalu.

Haški optuženik Simo Drljača ubijen je 1997. dok je pružao otpor pri hapšenju u Prijedoru. Bio je optužen za genocid u ovoj opštini u kojoj je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) i član Kriznog štaba, kao i zamjenik ministra unutrašnjih poslova u samozvanoj Republici srpskoj 1993. godine. Nakon Dejtonskog sporazuma radio je za Ministarstvo unutrašnjih poslova RS-a. Suoptuženik u njegovom predmetu Milan Kovačević umro je prirodnom smrću u pritvorskoj jedinici u Hagu 1998.

Devet optuženih za ratne zločine počinjene u Republici Bosni i Hercegovini preminulo je ili ubijeno prije izrućenja Tribunalu među njima je i Željko Ražnjatović zvani Arkan.

Milan Babić, koji je početkom 90ih bio politički vođa hrvatskih Srba, objesio se u haškoj pritvorskoj ćeliji 6. marta 2006. Babić je bio osuđen na kaznu od 13 godina zatvora za zločine počinjene u Hrvatskoj od 1992. do 1995., a pred Haški sud bio je ponovo doveden da svjedoči u slučaju drugog vođe hrvatskih Srba, Milana Martića.

Šest dana nakon što se Babić objesio, bivši predsjednik Srbije te Savezne Republike Jugoslavije Slobodan Milošević, koji je pred sudom odgovarao za zločin genocida i druge ratne zločine počinjene u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu, umro je od zatajenja srca 11. marta 2006.

I Radislav Krstić moli za puštanje na slobodu

Sudija Carmel Agius, koji je prepustio mjesto predsjednika Mehanizma sudiji Grasijeli Gati Santana 1. juna 2022. godine, odbio je molbe za puštanje na slobodu nakon odsluženja dvije trećine kazne i ratnim zločincima Radivoju Miletiću i Radislavu Krstiću.

Radivoj Miletić, bivši načelnik Odjeljenja za operativno nastavne poslove Glavnog štaba Vojske RS-a (VRS) služi 18-godišnju kaznu zatvora za zločine protiv čovječnosti počinjene u julu

1995. na području Srebrenice i Žepe. Sudije koje su mu izrekle kaznu, među kojima je bio i Agius, iskazale su neslaganje da mu se odobri prijevremeno puštanje na slobodu zbog činjenice da on nije pokazao ni “najmanji znak rehabilitacije”. Također je navedeno da se Miletić sve vrijeme tokom postupka ponašao „hladno, polemično i beskompromisno, kao i da je na dva sastanka 1999. i 2000. u štabu Zvorničke brigade pozvao prisutne da ne pružaju Haškom tribunalu informacije u vezi s događajima u Srebrenici, što, prema zaključku Pretresnog vijeća, predstavlja ometanje pravde“.

Samo nekoliko mjeseci nakon odluke u slučaju Miletić, početkom 2019. godine, Agius je došao na čelo Mehanizma i nastavio praksu zahtijevanja dokaza o rehabilitaciji prilikom odlučivanja o molbama za izlazak iz zatvora poslije odsluženja dvije trećine kazne.

Radislav Krstić je 2004. presuđen u Hagu na 35 godina zatvora za pomaganje u genocidu u Srebrenici. U više navrata je podnosio zahtjev za prijevremenu slobodu. Posljednji put je to uradio u aprilu ove godine, kada je poslao rukom napisano pismo predsjedniku Mehanizama moleći puštanje na slobodu pošto je u martu ove godine odslužio dvije trećine kazne. U ranijim molbama se pozivao na napad kome je bio izložen u Velikoj Britaniji, nakon kojeg je prebačen u zatvor u Poljskoj.

U aprilskoj molbi Krstić koji je 1995. godine bio zapovjednik Drinskog korupusa Vojske RS-a, čiji pripadnici su izvršili genocid u Srebrenici, u ovom je pismu poručio da je u zatvorskim godinama „shvatio i prihvatio svoju odgovornost za strašne zločine koji su počinjeni tokom i nakon pada Srebrenice“.

„Riječi ne mogu izraziti bolno kajanje koje osjećam svaki dan zbog svojih postupaka“, napisao je Krstić izražavajući želju da mu Agius dospusti da ostatak života provede s porodicom u Beogradu i pri tom se obavezao da neće javno istupati niti veličati sebe ili druge osuđene počinitelje ratnih zločina, ali u pismu samu riječ ‘genocid’ nije pomenuo. Podsjećamo, upravo u presudi Krstiću Haški tribunal je po prvi put utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid.

I ovaj put je dobio odbijenicu. U januaru 2020. godine Mehanizam je odbio i zahtjev Miroslavu Brali zvanom Cicko za prijevremeni izlazak iz švedskog zatvora u kojem izdržava 20-godišnju kaznu zbog zločina počinjenih 1993. u Ahmićima kod Viteza. “U Bralovom slučaju, Žalbeno vijeće MKSJ-a podsjetilo je da su sigurnost, obnova mira i nacionalno pomirenje važni ciljevi izricanja kazne. Općenito, ne smatram prikladnim omogućiti osuđenicima povratak u pogođena područja prije nego što su odslužili punu kaznu a da nisu pokazali određeni stepen rehabilitacije, uključujući to da njihovo puštanje neće ugroziti mir i sigurnost u predviđenom mjestu boravka”, stoji u odluci sudije Agiusa. U odluci je citirao i izvještaj medicinskog oficira iz zatvora kojem je Bralo rekao da “ne osjeća nikakvo iskreno kajanje za svoja djela”, te da po izlasku iz zatvora “branio bi se ako bude postojala potreba”. U dva navrata, i Theodor Meron i Carmel Agius, odbili su molbu za prijevremeno puštanje na slobodu Dragoljubu Kunarcu osuđenom na 28 godina zatvora za silovanje Bošnjakinja u Foči, te za porobljavanje žena koje je potpuno lišio kontrole nad njihovim životima i prema njima postupao kao prema svom vlasništvu. Sudija Meron je, dok je bio na čelu Tribunala, odbio zahtjeve i Stanislava Galića, presuđenog na doživotnu kaznu zatvora zbog počinjenih zločina u sarajevu i Gorana Jelisića koji služi 40-godišnju kaznu za zločine počinjene u Brčkom

Mehanizam je u junu ove godine odbio zahtjev za puštanje na prijevremenu slobodu i Milana Lukića, kojeg je Haški tribunal osudio na doživotnu kaznu zatvora zbog zločina protiv čovječnosti počinjenog u Višegradu.

Odbijen i zahtjev za prijevremeno puštanje Jadranka Prlića

U maju ove godine odbijena je molba o prijevremenom puštanju na slobodu i Bruni Stojiću, bivšem ministru odbrane tzv. Herceg-Bosne. U novembru 2017. godine Stojić i još petorica bivših dužnosnika tzv. Herceg-Bosne, Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić presuđeni su na ukupno 111 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima. Praljak je izvršio samoubistvo popivši otrov po izricanju kazne.

Milivoj Petković i Bruno Stojić, izrazili su kajanje zbog zločina za koja su osuđeni. Valentinu Ćoriću je odobren zahtjev na prijevremeno puštanje na slobodu od 2019. a Milivoju Petkoviću krajem 2021. uz niz uslova među kojima je i zabrana političkog djelovanja i javnog istupa.

Agius je odbio zahtjev Valentina Ćorića za ukidanje uslova njegovog prijevremenog oslobađanja. U odbijenici je podsjetio Ćorića da je pušten iz zatvora uz uslov da „ne stupa u kontakte sa žrtvama i svjedocima u postupku protiv njega ili drugih osuđenika Haškog tribunala, da ih ne zastrašuje i da ne pokušava da im naudi“. Ćoriću je zabranjeno da utiće na bilo koji način na rad Mehanizma ili na provođenje pravde, te da „ne može biti politički aktivan, niti prisustvovati tajnim sastancima koji bi mogli prouzročiti nemire, razgovarati s bilo kim o svom predmetu, izuzev sa svojim advokatom, kao i da ne može posjedovati oružje, niti počiniti bilo kakav prekršaj“. Ukoliko prekrši ove uslove, kako se navodi u odluci Mehanizma, smatrat će se da je počinio djelo nepoštovanja suda.

Mehanizam je 24. marta prošle godine odbio zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu Jadranka Prlića, nekadašnjeg predsjednika tzv. Vlade HR HB, koji svoju kaznu služi u Velikoj Britaniji i prema čijim zakonima je prošle godine stekao pravo na prijevremeni uslovni otpust iz zatvora nakon polovine odslužene kazne. Njegova nova molba će biti razmatrana naredne godine kada bude navršio dvije trećine zatvorske kazne od presuđenih 25 godina zatvora.