preporod

Bez upoznavanja i poštovanja naših različitosti nema ni puta napretka

- kaže Proročić ističući da netrpeljivost koja se povremeno pokazuje iz ostrašćenih nacionalističkih ili ultranacionalističkih krugova određenih političara treba da bude sankcionisana

RAZGOVARAO: SELMAN SELHANOVIć

Istaknuti crnogorski književnik i publicista Božidar Proročić s posebnim afinitetom piše o Bošnjacima Crne Gore. Mnogi tekstovi koje objavljuje najbolje svjedoče o tome. S razlogom smo ga, u razgovoru za naše novine, pitali:

Preporod: Otkuda takvo i toliko interesovanje za pisanje o Bošnjacima?

Proročić: Književnost Bošnjaka Crne Gore i Sandžaka je kroz svoju dugu, bogatu, a često i složenu i tešku istoriju bila u velikoj mjeri zapostavljena i marginalizovana. Iako je Ćamil Sijarić svojim romanom ,,Bihorci” odškrinuo vrata ljepote bosanskog jezika, arhaičnih izraza i magičnih prostora Bihora, Sandžaka ali i sjevera Crne Gore na tome se nažalost stalo. Zbog društveno-političkih okolnosti koje su pratile Muslimane/ Bošnjake u ondašnoj Jugoslaviji sve je moralo biti pod parolom “bratstva i jedinstva” a često na štetu Bošnjaka, što će se nažalost u ratu koji je uslijedio na EX-YU prostorima i pokazati i dokazati, jer najveći stradalnici i žrtve tog pogubnog rata bili su upravo Bošnjaci. Moja iskrena želja, a mogu reći na neki način i plemenita misija, je bila i ostala da kroz JU Narodna biblioteka i čitaonica Njegoš sa Cetinja, koja je ujedno i najstarija biblioteka na prostorima Crne Gore, predstavim poeziju, prozu i esejistiku posvećenu prije svega Bošnjacima, ali i drugim manje brojnim narodima Crne Gore. Kroz svoje eseje, književne osvrte, intervjue, omaže, razgovore i književne večeri predstavljen je impozantan broj stvaralaca koji su svojim djelima itekako postali prepoznati ne samo u okvirima Crne Gore i Sandžaka već i daleko van ovih granica. Književnost Bošnjaka predstavlja prije svega kulturu, istoriju, tradiciju, religiju, običaje, vjerovanja jednog naroda koji je često na svojim muhadžirskim (iseljeničkim) putevima sa sobom i u sebi ponio sve ono što ovaj narod čini posebnim. Oni koji su ostali, kao i naredne generacije, svjedočili su svojim knjigama o onome kroz šta su prolazili, zato je književnost Bošnjaka posebno lijepa i itekako dragocjena. Dovoljno je pročitati velikana iz Plava Huseina Bašića (1938-2007) i njegov roman koji svima toplo preporučujem “Crnoturci – san i jazija”. Husein Bašić je duboko u sebi nosio svu bol bošnjačkog naroda kroz različite istorijske periode i razdoblja u konstantnoj borbi za očuvanje identiteta Bošnjaka u svim segmentima društva kojem je i sam pripadao i najviše je tu bol prezentovao u svojim romanima. Bio je prvi pokretač i urednik časopisa “Almanah” koji i dan-danas čuva tradiciju, istoriju, kulturu, jezik i folklor Bošnjaka u Crnoj Gori. Noseći u sebi jaku crtu rodnog Plava (Brezojevica) koji je bio česta inspiracija u svim njegovim djelima zapravo u samom centru svijeta Huseina Bašića je čovjek prije i iznad svega. Njegova posvećenost književnosti i kulturi tokom više od četrdeset godina stvaralačkog rada ogleda se kroz deset romana, jedanaest knjiga poezije, tri knjige priča i novela, kao i više antologija iz usmene književnosti Bošnjaka. Svakako moram pomenuti i drugog velikana Zuvdiju Hodžića i njegov roman “Gusinjska godina” da bi mnogi shvatili šta zapravo znači književnost jednog naroda. U djelima Bašića i Hodžića pripovjedački opus nam predstavlja svijet granice i graničarskoga života, Gusinja i Plava i sudbine insana (likova) koji su sebe utkali u vječnost prostora na kojima su se rađali i umirali. Također, među ovim velikanima ne bih želio da zaboravim ime rožajskog pisca Zaima Azemovića čije ime nosi i istoimena nagrada koju dodjeljuje Centar za kulturu Rožaje. Zaimova bogata i raznovrsna književna zaostavština je zastupljena i uvrštena u 36 naslova pripovijedaka, pjesama, romana, monografija i književno-naučnih radova. Njegovo literano stvaralaštvo zastupljeno je u 18 antologija i zbornika. Pisac Zaim Azemović u sebi je nosio veliku i izuzetnu spisateljsku snagu protkanu duhovnošću, boljele su ga brojne istorijske nepravde koje su se dešavale narodu kojem je i sam pripadao, a živio je, da tako kažem, u teškom zemanu. Bez obzira na sve to on se nije dao već je snagom svoje poezije i proze nastojao da prenese i skrene pažnju na sve životne patnje i probleme bošnjačkog naroda. Od svojih rodnih Rožaja, napravio je mitsko ali i magično mjesto. No ovdje je malo prostora da posvetim punu pažnju brojnim bošnjačkim autorima koji to zaslužuju.

Preporod: Posebno afirmirate književno stvaralaštvo Bošnjaka. Šta je to što biste izdvojili kao bitnu karakteristiku Bošnjaka na tom polju?

Proročić: Ono što smatram bitnom i najvažnijom komponentom kod bošnjačkih autora je prije svega dar za pripovijedanje kojim je posebno naglašena ljepota, trajanje i arhaizmi maternjeg (bosanskog) jezika. U izgradnji ne samo književnog identiteta već i nacionalnog identiteta Bošnjaka, jezik igra jednu od glavnih uloga u izgradnji a prije svega u očuvanju vlastitog etnosa i identiteta. Čini mi se, a mislim da se i ne varam, da su bošnjački autori plodniji kao prozni pisci nego kao pjesnici iako su i jedan i drugi žanr književnosti podjednako važni. U opštini Petnjica je 23. februara 2019. pod pokroviteljstvom Bošnjačkog savjeta u Crnoj Gori održan seminar, povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika koji se širom svijeta obilježava 21. februara, pod nazivom: “Bosanski jezik u Crnoj Gori i okruženju.” Sjećam se da sam kao jedan od učesnika ovog seminara (tribine) imao izlaganje koje je glasilo: “Bosanski jezik je identitetsko pitanje Bošnjaka u Crnoj Gori” a između ostalog sam rekao: “Svaki narod koji ne čuva svoju tradiciju i svoj jezik osuđen je na gubitak sopstvenog identiteta. Bosančica je autentično pismo, nastalo u Bosni i okolnim krajevima. Bošnjaci u Crnoj Gori žele da sačuvaju svoj autentični bosanski jezik i pismo, i da na najljepši mogući način probude želju kod mlađih generacija i podstaknu ih da prepoznaju ove istrajne i autentične vrijednosti koje krase bogatu i lijepu književnost Bošnjaka u Crnoj Gori.” Vi danas imate mnogobrojne generacije mladih Bošnjaka, koji odrastaju, školuju se i govore na jezicima naroda Zapadne Evrope. Isti ti mladi kada tokom ljetnjih odmora dođu i na prostorima Sandžaka i Crne Gore se sretnu sa svojim vršnjacima radije govore na stranim jezicima među sobom nego na svom maternjem (bosanskom) jeziku, a to je velika greška i veliki hendikep. A šta će biti s narednom generacijom koja se tamo rodi, to je ozbiljno pitanje za ozbiljnu analizu i ozbiljan problem s kojim se moramo suočiti. Malo sam otišao od teme no nadam se da mi čitaoci neće zamjeriti. Književnost Bošnjaka predstavlja važan prostor u kojem se projektuje, ali i na najljepši način reprezentuje kulturni identitet bošnjačkog naroda. Poetsko-prozno stvaralaštvo Bošnjaka nije samo izraz jednog subjekta već izraz vremena, prostora, običaja, tradicije, folklora, istorijskih trenutaka. Književnost Bošnjaka demistifikuje jedan način razmišljanja kroz poseban način kazivanja i leksike u kojoj je satkano ono najvrednije u jeziku jednog naroda. Književnost Bošnjaka nosi u sebi bolna i traumatična svjedočanstva oporih i oštrih životnih sudbina koje prate njene junake, dok ima i onih koji u sebi sakrivaju poruke najdublje humanosti i privrženosti. Maltene cjelokupno književno stvaralaštvo Bošnjaka isticalo je iz tog magijsko-realističnog svijeta Sandžaka, svijeta iz kojeg su pisci izvlačili žive i čudesne slike, spojene zvuke, mirise i boje, da bi ih umjetnički subliminirane pohranili u jednu drugu (vječitu) vrstu pamćenja – u svoja djela, to jest u svoje knjige.

Preporod: Dakako, književnost ima tu ulogu da spaja narode i širi spoznaju jednih o drugima. Koliko je različitost i kultura manje brojnih naroda bitna u izgradnji savremenog društva u Crnoj Gori?

Proročić: Univerzalna poruka i kulture i književnosti jednog naroda je da granice ne postoje. Granice postoje samo i nažalost u glavama političara koji nas dijele po nacionalnim imenima i korpusima. Za prave književnike, pjesnike, slikare, glumce i uopšteno poslanike i poslenike kulture, granice ne postoje. Zapravo svaki pojedinac ili pojedinka je utoliko bogatiji kada se upozna s kulturom i književnošću jednog naroda. Ja često volim da kažem da Crna Gora nikada ne bi bila toliko lijepa da je ne čine pripadnici manje brojnih naroda: Albanci, Bošnjaci, Hrvati, muslimani, katolici, pravoslavci i drugi, zapravo svi ovi narodi predstavljaju po jedan dragulj, a taj dragulj čini krunu koja se zove Crna Gora. Tu krunu u ovim vremenima moramo mudro da čuvamo i sačuvamo od bilo kakvog utjecaja, najviše od onog kojeg nosi sfera politike. Izgradnja multikultularnog društva u Crnoj Gori je važna i nezamisliva bez manje brojnih naroda. Primjera radi u Crnoj

Ja često volim da kažem da Crna Gora nikada ne bi bila toliko lijepa da je ne čine pripadnici manje brojnih naroda: Albanci, Bošnjaci, Hrvati, muslimani, katolici, pravoslavci i drugi, zapravo svi ovi narodi predstavljaju po jedan dragulj, a taj dragulj čini krunu koja se zove Crna Gora. Tu krunu u ovim vremenima moramo mudro da čuvamo i sačuvamo od bilo kakvog utjecaja, najviše od onog kojeg nosi sfera politike. Izgradnja multikultularnog društva u Crnoj Gori je važna i nezamisliva bez manje brojnih naroda.

Gori imamo instituciju koja se zove CEKUM (Centar za kulturu manjina) na čijem je čelu uvaženi Salko Luboder kao i Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore. U okviru i sklopu ove dvije institucije, čiji rad podržava i iza kojih stoji sama država Crna Gora, ostvaruju se brojni projekti iz oblasti kulture, književnosti, likovne i drugih umjetnosti. Ove institucije su važne i značajne za manje brojne narode. Pored ovog, država Crna Gora treba da sama gradi ambijent u kome će manje brojni narodi predstaviti svoju kulturnu različitost i bogatstvo koje ih krasi. Mi često koristimo termin multikultura i multikulturalizam a čini mi se da se taj termin često koristi više kao floskula nego kao stvarna odrednica u životu u Crnoj Gori. Moramo biti duboko svjesni da bez upoznavanja i poštovanja naših različitosti nema ni puta napretka. Netrpeljivost koja se povremeno pokazuje iz ostrašćenih nacionalističkih ili ultranacionalističkih krugova određenih političara treba da bude sankcionisana. S onima koji nisu spremni i koji ne prihvataju različitost i njene lijepe strane nema nam zajedničkog puta u porodicu naroda koju zovemo Evropa. Crna Gora je uvjek bila i treba da bude dom svim njenim narodima, naša kuća je dovoljno prostrana za sve. Nema sumnje da ako težimo ka modernoj državi treba kao takvu i da je oblikujemo. Ipak, istorijska iskustva nas bolno podsjećaju da su skicirani modernizacijski procesi imali i svoje mračne strane koje i danas povremeno dolaze do izražaja, naročito kada je u pitanju položaj “drugačijih” grupa. Pripadnici manje brojnih naroda kao i pripadnici različitih etno-kulturnih, nacionalnih, religijskih i imigrantskih zajednica moraju da budu uvaženi u svakom svom segmentu.

Preporod: Vjera je, također, bitan segment u očuvanju i stasavanju identiteta Bošnjaka. Vi ste čest i rado viđen gost na mnogim skupovima i svečanostima Islamske zajednice u Crnoj Gori. Koliko je islam kao vjera prisutan u crnogorskom multikonfesionalnom životu?

Proročić: Islamska zajednica u Crnoj Gori predstavlja jedan od stubova u očuvanju bošnjačkog i ne samo bošnjačkog identiteta već i identiteta drugih naroda koji pripadaju ovoj zajednici. Na njenom čelu je reis Rifat Fejzić koji je dao i dalje daje veliki doprinos u očuvanju i jačanju same Islamske zajednice. Naravno pored njega moram posebno da spomenem određeni broj izuzetno mladih i vrijednih insana iz mlađe generacije Mešihata Islamske zajednice u Crnoj Gori, s kojima imam ne samo blisku saradnju već sam i lični prijatelj i to Fuad-ef. Čekić, Džemal-ef. Dacić, profesor psihologije Denis Martinović i brojni drugi. Također, moram posebno da istaknem da sam bio čest gost Medrese “Mehmed Fatih” u Milješu-Tuzi gdje se školuju mladi. Ova obrazovna institucija je izuzetna kako po svojim predavačima tako i po mladim medreslijama koji postižu i ostvaruju izuzetne rezultate na mnogbrojnim školskim takmičenjima širom ne samo Zapadnog Balkana već i Evrope. Uvijek mi je bila čast kada prisustvujem određenim islamskim praznicima, kao što sam ove godine imao priliku da prisustvujem jednom od iftara tokom mjeseca Ramazana. Islam je kao vjera prisutan u multikonfesionalnom životu Crne Gore. Ono što kao inteletkualac smatram važnim i bitnim je da vjera i ispovijedanje za svakog pojedinca predstavlja lični čin. To je nešto što se ne ističe i čim se ne maše, to je ono što se nosi u sebi. Primjera radi mi u Crnoj Gori imali smo takozvane litije iza kojih je stajala retrogradna politika SPC njihov slogan je bilo: “Ne damo svetinje”. Na tim i takozvanim litijama širena je mržnja, netrpeljivost, vjera je zloupotrebljavanja na najgrublji mogući način. Kasnije se pokazalo i dokazalo da su većina takozvanih vjernika koji su činili te skupove bili teški kriminalci i ljudi s hiljadu grijehova, bez trunke znanja o vjeri i religiji. SPC u Crnoj Gori predstavlja faktor nemira, nestabilnosti i produkt politike šovinizma, vama u Bosni je itekako dobro poznat uticaj SPC na sva ratna dešavanja u Bosni gdje su takozvani vjernici išli u borbu protiv vas “nevjernika”. Ja navodim samo jedan primjer kako vjera može biti instrument zloupotrebe, manipulacija ali i ratnih zločina. Hajnrih Hajne (1797-1856) njemački pjesnik je jednom je lijepo zapisao: “Religija ne može nikad pasti niže nego kad je uzdignu do državne religije. Kao da tada propada njezina unutrašnja nevinost te ona postaje tako očigledno ohola kao neka deklarisana gazdarica”. To je ono što se pokušava u aktuelnom trenutku u Crnoj Gori pod plaštom SPC, a vi veoma dobro znate tamo gdje je dominantnu ulogu imala i vodila SPC tamo su bila najveća stradanja, žrtve, progoni i ratovi.

Preporod: Nažalost, svjedoci smo i mržnje koja se ispoljila kroz svu brutalnost i bestijalnost genocida u Srebrenici. Negiranje genocida je ono što plaši i što kazuje da je ideologija zločina još živa?

Proročić: Jedan sam od potpisnika inicijative i autor brojnih tekstova prema bivšem visokom predstavniku u Bosni i Hercegovini (BiH) Valentinu Inzku (Incku), koji je ukazivao na pogubnost negiranja genocida u Srebrenici tražeći da se donese zakon o sprečavanju negiranja genocida u Srebrenici i veličanju ratnih zločinaca. Svake godine napišem više tekstova u kojima podsjetim na bolnu ranu Srebrenicu svaki put mi suza potekne kada tekst napišem. U tom sistematski osmišljenom genocidu izgubio sam i svoje prijatelje poput rahmetli Muje Hodžića, prijatelja mog oca i naše porodice. Pokolj – genocid koji je počinjen u Srebrenici u julu 1995. najgora je strahota koja se dogodila na prostorima bivše Jugoslavije tokom ratova devedestih godina i najgori pokolj koji se dogodio u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Da li smo danas nakon 27 godina od tog strašnog masakra i genocida mi na prostorima Zapadnog Balkana bliži istini, bliži otrežnjenju, kajanju, bliži demokratiji i ljudskim i moralnim načelima u poštovanju mnogobrojnih naroda koji žive na ovim prostorima ili ne? Nismo, dalji smo nego ikada u Srbiji, BiH pa i u Crnoj Gori gdje se veličaju ratni zločinci i slave se imena Karadžića i Mladića kao heroja. Više od 700 godina zatvora presuđeno je za genocid i druge zločine u Srebrenici na međunarodnim sudovima te sudovima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, a osuđeno je 47 osoba, jer su bili nalogodavci i izvršitelji počinjenih zločina. Sudovi su izrekli pet kazni doživotnog zatvora uključujući ključne zločince s vrha srpske piramide Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Najveći broj presuda za Srebrenicu izrekao je Sud BiH, osudivši ukupno 25 osoba, u Hagu je osuđeno 14 bivših pripadnika vojske i policije Republike Srpske, dok je pravosuđe Srbije osudilo pet osoba za zločine u Srebrenici, a u Hrvatskoj su osuđena dvojica bivših pripadnika Škorpiona. Mnogobrojni političari prosrpske orijentacije u Crnoj Gori negiraju genocid u Srebrenici, jasno se stavljajući u službu velikosrpske propagandne mašinerije koja ovaj genocid ne priznaje. Koliko smo daleko od suočavanja s istinom o zločinima počinjenim u ratovima devedesetih godina najbolje se vidjelo prošle godine kada je visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Valentin Inzko naložio da se u Krivični zakon Bosne i Hercegovine unese odredba kojom se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. Ta odluka je izazvala toliko ogorčenje u Republici Srpskoj da su lideri svih političkih stranaka odlučili da ne učestvuju u radu institucija Bosne i Hercegovine što je državu uvelo u duboku krizu. Napori da se prizna istina i pravda bili su uzaludni i ostali su na istim onim pozicijama kao na početku ratova devedesetih. Bošnjaci se, skoro tri decenije nakon ovog strašnog zločina, nalaze na brojnim muhadžirskim i teškim životnim putevima – kako oni u Bosni tako i oni daleko van njenih granica. Ostat će upamćene riječi pokojnog predsjednika Alije Izetbegovića koji je jednom rekao: “U istoriji nema pravde i nepravde, ima samo slabih i jakih...”

Ako dozvolimo negiranje genocida – pokolja u Srebrenici onda smo žrtve iz Srebrenice ubili po drugi put, a ja kao intelektualac ne želim da to sebi dozvolim. Borit ću se svim legalnim sredstvima da pomračene snage koje negiraju ovaj strašni genocid završe na najmračnjim i najtamnjim stranicama istorije kao primjer surovosti i zla koje određene političke i civilne grupe iz Srbije, Crne Gore, kao i iz Republike Srpske žele svaki put da negiraju nanoseći ogromnu bol porodicama žrtava.

Intervju

bs-ba

2022-09-15T07:00:00.0000000Z

2022-09-15T07:00:00.0000000Z

https://preporod.pressreader.com/article/282273849215966

Islamska Zajednica